Super izborna godina: Kraj je kopija početka

U nedjelju, 29. prosinca, formalno je završen prvi krug predsjedničkih izbora u Republici Hrvatskoj u kojoj su, suštinski, oba ciklusa biranja šefa države okončana onoga dana kada je objavljena lista kandidata i kandidatkinja. I tada je, naravno, pobijedio Zoran Milanović, da bi zadnjeg ovogodišnjeg vikenda tu pobjedu ovjerio bez javnobilježničkih usluga i uz odgodu službene proslave.

Uostalom, na mjesto šefa države – ne šefice! – pretendiralo je gotovo dvoje kandidata. Jedan cijeli je Milanović, dok malo više od „po čovika“ čine Dragan Primorac i Niko Tokić Kartelo. Svi i sve ostale su na takozvanom festivalu demokracije – dakle i na paradi idiokracije – bili iz sasvim drugih razloga, ne zanoseći se mogućnošću da će im novo radno mjesto biti na Pantovčaku.

Marija Selak Raspudić je iskoristila priliku da iskopa temelje budućeg obiteljsko političkog gospodarstva u kojem će zajedno sa suprugom imati dovoljno jaku stranku da se ne maltretiraju sa studentarijom, ali i dovoljno slabu da ih slučajno ne zapadne bilo što teže od ispaljivanja verbalnih plotuna iz opozicijskog uporišta. 

Prihvaćanjem kandidature, Ivana Kekin je pristala biti tester za rejting svoje stranke tamo gdje je ima i gdje zbilja nešto znači: u Zagrebu koji Možemo i želi i hoće zadržati nakon lokalnih izbora – samo što će, vrlo vjerojatno, trebati više ruku SDP-ovih predstavnika i predstavnica, a to neće biti jeftino kao do sada – te u Istri u kojoj su iskoristili prostor ispražnjen urušavanjem IDS-a i manjkom biračkog povjerenja u SDP i, posebice, HDZ.

Sličan je i pokušaj Mire Marihuane da zamijeni Milanovića od kojeg je izgubio, rječnikom sportskih komentatora kazano, i pred svojim navijačima i na neugodnim gostujućim terenima. Buljem je, naime, Most provjeravao da li se i koliko oporavio od odlaska bračnog para Raspudić - a kako vidimo baš i nije - te održavao tenziju oko aktualnog sinjskog gradonačelnika koji će pokušati obnoviti mandat, što se najlakše može dogoditi ako se nitko osim njega ne kandidira. U svakom drugom slučaju teško ili nikako.

Nakon što se Domovinski pokret raspao po šavovima, Ivan Penava nestao u bespućima povijesne neozbiljnosti, dok je Mario Radić kandidiranjem Branke Lozo uzalud pokušao odgoditi vlastitu političku smrt, Tomislav Jonjić se pozicionirao kao potencijalni, ma jedini ozbiljan lider svega što je više desno od HDZ-a. No, to što mu je konkurencija nikakva, ne znači da će ovaj član HSP-a na kraju balade biti nešto više od saborskog zastupnika koji ne treba ni većini ni oporbi. Pri tome, ima ozbiljan razlog za strah od iskustva: Hrvatska demokratska zajednica je uspješno podavila sve koji se obraćaju i njezinom biračkom tijelu, mijenjajući povremeno metode likvidacije konkurencije. Nekada ih, jednostavno, usisava, nekada uspješno navede da se međusobno posvađaju, a najčešće oboje.

Tako i zato su se, da ponovimo gradivo, za predsjednika Republike kandidirali samo Zoran Milanović, Dragan Primorac i Niko Tokić Kartelo, čiji su istupi bili karikaturalni onoliko koliko mu je konačni rezultat komičan. Njemu, međutim, manjak izgleda nije smetao da čvrsto vjeruje u svoj uspjeh, a ako je u uspjeh zbilja vjerovao i Dragan Primorac, onda ili još uvijek misli kako Djed Mraz postoji ili ne dopušta činjenicama da mu kvare maštarije. 

Dragan Primorac je, da ne lažemo ni sebe ni njega, odabran da izgubi – istina, ne u prvom krugu, što mu se umalo dogodilo – baš kao što bi SDP podrškom bilo kome osim Milanoviću doživio još jedan poraz. Samo zbog toga su zanimljivi predsjednički izbori u zemlji u kojoj predsjednik ima ogroman, ma najveći demokratski legitimitet, i ovlasti kaktusa.

U sjenama jakih lidera venu ambiciozni, osim ako ti lideri ne odaberu nasljednika ili nasljednicu koji će kasnije zasjeniti njih kao, recimo, Angela Merkel svog političkog oca Helmuta Kohla. Milanović se, međutim, time nije bavio dok je predsjedavao SDP-om, pa Socijaldemokratska partija bez njega na čelu kolone – jedino tako, a nikako ako je u zaleđu kao prilikom najave preuzimanja premijerskog mjesta u slučaju pobjede lijevog centra na parlamentarnim izborima – može ponekad iz izborne noći ne izaći sa slabašnom nadom da će jednom, nekada, tko zna kada, biti bolje. 

Ta teška sudbina SDP-a je, međutim, ono što bi, daleko više od poraza Dragana Primorca, trebalo brinuti članove i članice HDZ-a. U toj stranci već godinama samo jedan jedini čovjek može pobijediti Milanovića u direktnom fightu i zove se Andrej Plenković, ali mu ne pada na pamet da to i pokuša. U neslužbenom kancelarskom sustavu u kojem Hrvatska praktički jeste, on je na najboljoj od svih pozicija i sa opozicijom koja do sada nije uspjela smisliti ništa pametnije od održavanje protesta u izbornoj godini na kojima su tražili da premijer odredi datum izbora. 

Pitanje je, isključivo retoričko, da li bi se Plenković malo više potrudio u traženju kandidata da Milanović nije želio obnoviti mandat, što bi svakako povećalo izglede HDZ-ovog odabranika ili odabranice, ali bi, u slučaju pobjede, baš njemu, Plenkoviću, napravilo probleme. U boljem slučaju bi se desila repriza odnosa Milanović – Ivo Josipović, dok bi u gorem politički rat do istrebljenja započeo odmah nakon svečane inauguracije. 

Treći predsjednik Republike, dakle Josipović, pokušavao je u svom jedinom mandatu graditi paralelni centar moći, čega je tadašnji premijer, Zoran Milanović, bio svjestan i nemalo mu je išlo na živce, samo što su Josipovićevi liderski i politički kapaciteti bili toliki da je, eto, uspio izgubiti izbore od Kolinde Grabar Kitarović. 

Plenkoviću, uz pirane koje je morao parkirati u stranačko Predsjedništvo, ali i sve nekada utjecajne HDZ-ovce što su u njegovim mandatima pali nekoj stvari za uši, ne treba ni Josipovićeva kineska kopija, a kamoli netko tko će ga prije konačne smjene učiniti predsjednikom stranke kojom se ne upravlja ni sa Trga žrtava fašizma, niti sa onog Markovog, već sa Pantovčaka.

Ne znači to da premijer neće napraviti baš ništa kako bi Primorac smanjio svakako nedostižnu prednost Zorana Milanovića, sasvim suprotno: u naredna dva tjedna će mobilizirati stranačku mašineriju, pa će, nakon službenih rezultata DIP-a - i Milanovićeve pobjede od idealnih 15, a realnijih 20 posto razlike u glasovima - glumiti kako je ljut na medije koji tetoše aktualnog i budućeg šefa države, ali i kolege i kolegice sa manjkom ambicija izazvanih, uz ostalo, i činjenicom da bi se s demonstriranim viškom sami stavili na listu za odstrel. 

Tako je, eto, završila – qwrzu fala, da se poslužimo leksikom najboljeg pisca srpskog jezika, Svetislava Basare – super izborna godina na čijem je kraju sve kao što je bilo i na početku: Plenković predsjedava Vladom, HDZ ima saborsku većinu, Zoran Milanović je predsjednik Republike… Da nema poskupljenja, promjena na kalendaru i nove kolekcije majica Mire Bulja, izgledalo bi kao da vrijeme stoji.