Suočavanje sa sadašnjošću: Dodikov skok u živo blato i drugi demoni

„Tri desetljeća nakon Daytonskog sporazuma, NATO ostaje čvrsto posvećen stabilnosti i sigurnosti ovog regiona. Imam tri ključne poruke koje želim prenijeti svima, ali jedna je najvažnija. Prije svega, NATO je čvrsto posvećen Bosni i Hercegovini. NATO u potpunosti podržava suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine. Daytonski mirovni sporazum je kamen temeljac mira u ovoj zemlji i mora se poštovati. Mi podržavamo Ured visokog predstavnika. Svaka aktivnost koja podriva Daytonski sporazum, ustavni poredak ili državne institucije je neprihvatljiva. Zapaljiva retorika i postupci su opasni, jer predstavljaju veliku opasnost za stabilnost i sigurnost BiH. Naravno, imam i zabrinutost vezano za sigurnosnu situaciju, ali ovo nije 1992. godina i nećemo dopustiti sigurnosni vakuum. Međunarodna zajednica je ovdje i posvećena je nastavku naše snažne podrške, i kroz EUFOR i NATO. Nećemo dopustiti da se teško postignuti mir ugrozi, a NATO će nastaviti da vas podržava na vašem euro atlantskom putu na kojem ostvarujete napredak. Ovo radimo zajedno s našim međunarodnim partnerima, s Europskom unijom i visokim predstavnikom. Vaš suverenitet i teritorijalni integritet su temeljni i za sigurnost, i za stabilnost ovog regiona. Bosna i Hercegovina može računati na potpunu pomoć NATO-a", rekao je u ponedjeljak, 10. ožujka, nakon susreta sa članovima i članicom Predsjedništva Bosne i Hercegovine, generalni tajnik NATO-a, Mark Rutte.

Njegovim dolaskom u Sarajevo, te nešto ranijom izjavom američkog ministra vanjskih poslova, Marca Rubija, označen je početak kraja zbilja najveće krize u Bosni i Hercegovini od potpisivanja Okvirnog sporazuma za mir, kreiranog u zračnoj bazi Wright-Patterson u gradiću Daytonu.

Nešto ranije, još dok se čekalo izricanje prvostupanjske presude Suda BiH predsjedniku Republike Srpske Miloradu Dodiku – što će biti iskorišteno kao povod za državni udar koji su izveli njegovi poslanici u Narodnoj skupštini Republike Srpske – na BN televiziji, jednom od rijetkih medija u manjem bosanskohercegovačkom entitetu koji Dodik ne kontrolira, gostovala je Branka Latinović, bivša veleposlanica Srbije pri OESS-u i rekla: „Mislim da Amerika nikad neće odustati od Dejtonskog sporazuma i onog što je njim definirano, jer bi to onda bio poraz, ne samo njene politike, već svega noga što je ona uložila u taj sporazum – od svojih vojnih, ekonomskih, diplomatskih kapaciteta i uopće svog imidža kao Amerike koja je stala iza jednog velikog projekta mira u Europi“.

„Postupci predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika potkopavaju institucije Bosne i Hercegovine te ugrožavaju njezinu sigurnost i stabilnost. Naša nacija potiče političke lidere u Bosni i Hercegovini da se uključe u konstruktivan i odgovoran dijalog. Pozivamo naše partnere u regiji da nam se pridruže u suprotstavljanju ovom opasnom i destabilizirajućem ponašanju“, objavio je Rubio na platformi X i, u suštini, potvrdio ono što Latinović najavila. 

Upravo se tome nije nadao Milorad Dodik koji je zbilja povjerovao da će jedan od prvih poslova američkog predsjednika Donalda Trumpa biti ispunjavanje želja nekadašnjeg jugoslavenskog prvaka u oranju. 

Tvrditi da bi se Milorad Dodik ponašao drugačije da je oslobođen optužbi za nepoštivanje odluka visokog predstavnika Christiana Schmidta, zbog čega mu je sutkinja Sena Uzunović odredila kaznu od jedne godine zatvora i šest zabrane političkog djelovanja, jednako je blesavo kao i vjerovanje kako do Prvog svjetskog rata ne bi došlo da nije bilo Sarajevskog atentata. 

Baš kao što je taj rat bio neizbježan, e tako je i Milorad Dodik samo iskoristio presudu da pokuša provesti ono što najavljuje od 2006. godine, kada se posljednji puta dokopao vlasti s namjerom da na njoj bude dok ga ne pokriju zemljom. 

Usvajanjem zakona u Narodnoj skupštini Republike Srpske kojim je na njenom teritoriju zabranjen rada Sudu i Tužiteljstvu BiH, te policijskoj agenciji SIPA, Dodik je, u najkraćem i najpreciznijem, izveo odcjepljenje bez osamostaljenja koje bi, nikada to nije skrivao, trebalo uslijediti kada se poklope geopolitičke okolnosti i okončati ujedinjenjem tog dijela Bosne i Hercegovine sa Srbijom. 

Uvjeren da je do tog poklapanja došlo, nekadašnji je američki favorit u BiH izveo skupštinsku operaciju poslije koje pacijent neće preminuti, ali će šef liječničkog konzilija politički trajno skončati, čak i ako se ipak odlučiti žaliti na presudu i bude pravosnažno oslobođen. 

Ništa se, dakle, nije desilo onako kako je Dodik očekivao: na mitingu podrške skupili su se, mahom, uposlenici entitetske administracije koje je njegov Savez nezavisnih socijaldemokrata uhljebio, sve opozicijske stranke su mu se usprotivile, Amerika se, barem u BiH, nije promijenila na gore, dok Aleksandar Vučić – zabavljen studentskim prosvjedima koji će tek kulminirati – nema dovoljno snage da ga izvuče iz živog blata u koje je skočio na glavu. 

Ne treba brižljivo njegovati iluziju da je Dodik izazvao državni udar samo kako bi olakšao život Vučiću i pomogao mu da studentski bunt zaguši brigom za Srbe zapadno od rijeke Drine. Dodiku bi, naime, bilo i lakše i draže da studenti idu na predavanja, jer bi u tom slučaju i Vučić mirnije sudjelovao u pokušaju rastakanja BiH.

Neće, da ne bude zabune, aktualna bosanskohercegovačka kriza prestati u roku brzo, kao što ni Dodik neće do sutra ujutro reći da se, eto, preigrao, da podnosi ostavku i da će otkupiti zatvorsku kaznu – što može – pa se posvetiti unucima kada se već više ne može igrati malo premijera Srpske, malo njezinog predsjednika, pa malo člana Predsjedništva BiH. 

Činjenica da se njegovi zakoni ne provode – djelatnici agencije SIPA, iako im je rad službeno zabranjen, i dalje idu na posao – da ga ne podržavaju ni javnost niti oporba, kao ni oni kod kojih je u Americi lobirao ili za njih provincijski kičasto navijao, Dodiku još uvijek nije izazvala izljev razuma u mozak, kao što psihoza do koje je došlo nakon osuđujuće presude nije potakla bošnjačko i hrvatsko suočavanje sa sadašnjošću u zemlji koja je prije gotovo punih 30 godina imala šansu da odabere dva moguća ispravna smjera, ali su oba kolektivno izbjegnuta.

Osim što je okončao rat u trenutku u kojem su svi bili dovoljno jaki da ne izgube i dovoljno slabi da ne pobijede, sporazum iz Daytona je ostavio mogućnost bosanskohercegovačkim političkim akterima da sami dogovore neko bolje, funkcionalnije, jednostavnije i jeftinije ustavno i teritorijalno uređenje. To se, kao što znamo, nije dogodilo. Nije se, međutim, dogodilo ni njihovo prihvaćanje ovakve, kompleksne Bosne i Hercegovine, kao jedine moguće, što bi podrazumijevalo i rad na njenom makar minimalnom funkcioniranju unutar okvira postavljenog krajem 1995. godine. 

Mir je doživljen kao nastavak oružanih sukoba drugim sredstvima, pa su svi, ali svi važni pomaci – od uvođenja jedinstvenih registarskih oznaka, preko zajedničke valute i pozivnog broja 387, pa do uspostave državnih pravosudnih i policijskih institucija, te Oružanih snaga BiH – bili posljedica međunarodnog pritiska i djelovanja različitih visokih predstavnika, posebice Paddy Ashdowna i Wolfganga Petritscha. 

Puna tri desetljeća potrošena su na srpske pokušaje secesije, bošnjačke najave ukidanja entiteta i uvođenja građanske umjesto etničke reperezentacije, te hrvatske težnje da se nekako, makar i samo kao izborna jedinica, uspostavi treći entitet na području pokojne Hrvatske republike Herceg-Bosne. 

To što su u međuvremenu političke organizacije poput Srpske demokratske stranke, Partije demokratskog progresa i njihovih partnera iz oporbe shvatile da je mirna secesija nemoguća, dok će nemirna opet završiti nekim mirovnim pregovorima na kojima bi se RS mogla smanjiti ili razvlastiti – ako ne i oboje – Dodiku, očito je, nije pomoglo da shvati kako će skupštinskim egzibicijama izazvati ili novi rat ili svoj pad. 

Problem, međutim, neće s njim nestati, osim ako trenutna kriza ne dovede do kraja bošnjačkih deluzija o nestanku RS-a bez pristanka njenih građana ili uvođenju građanskog načina biranja bez većinske srpsko-hrvatske volje. 

Sve su te velike, teške i bezbroj puta ponovljene riječi isparile upravo sa Dodikovim manevrima u kojima se, uz ostalo, pokazalo da službeno ili političko ili kako ga već nazvali Sarajevo nema ama baš nikakav kapacitet da izgovoreno pretvori u trajno i ustavno, sasvim suprotno: politička kasta najbrojnijeg konstitutivnog naroda se ponašala kao da, prvo, nije vjerovala u Dodikovu spremnost, da bi, kada je postalo jasno da se neće sam sedirati, svoju borbu delegirala famoznoj međunarodnoj zajednici koja se više ne može ni definirati, ako uopće postoji. 

Svugdje je za rat potrebno jedno, a u BiH za mir i kakvu-takvu stabilnost sa duljim rokom trajanja od jogurta, troje. Partnerstvo HDZ-a BiH i Dragana Čovića sa Dodikovim SNSD-om čvršće je i trajnije od većine modernih brakova, ali mu se približava neizbježni kraj koji lider najveće hrvatske stranke u susjednoj državi nekako i uzaludno pokušava odgoditi i ublažiti. 

Čović jeste, istina je, osudio Dodikov odnos prema Sudu BiH i kasnije odluke Narodne skupštine, najavljujući paralelni nastavak dijaloga sa svim političkim akterima, računajući i Dodika od kojeg je do sada dobivao najviše što mu je predsjednik Srpske mogao pružiti: verbalnu podršku u ama baš svemu, osim u euro-atlantskim integracijama u koje se lider HDZ-a zaklinje od non do stop. Naravno, od motivacijskih poruka koristi je bilo kao i od savjeta psihologa amatera koji preporučuju pozitivno razmišljanje bez obzira na nimalo ohrabrujuću kliničku sliku onkološkog bolesnika. 

Nekada veliki novinar i kasniji medijski dželat, Aleksandar Tijanić, ostat će najviše upamćen po rečenici objavljenoj nešto prije atentata na premijera Srbije Zorana Đinđića, kojom je poručio da će Đinđićevo preživljavanje podrazumijevati nepreživljavanje Srbije. Kasnije se pravdao objašnjavajući kako je mislio isključivo na političko, a ne na doslovno, fizičko preživljavanje. 

Ukoliko Milorad Dodik politički preživi, mir u Bosni i Hercegovini neće. On, naime, nazad ne može, kao što se ni RS mirno ne može vratiti u vrijeme u kojem se u njoj plaćalo srpskim dinarima, postojala Vojska Republike Srpske, a međuentitetska linija razgraničenja razdvajala dvije države od kojih jedna, Federacija, nije priznavala drugu kao povijesnu nužnost, a druga, Republika Srpska, Bosnu i Hercegovinu kao takvu, ma kao bilo kakvu.

Neće, međutim, ni mir bez Dodika biti nešto više od zaleđenog konflikta ukoliko Bošnjaci nastave živjeti u uvjerenju da su im za bilo kakvu promjenu dovoljne dobra volja i teške riječi, a HDZ – čiji politički monopol nad najmalobrojnijim konstitutivnim narodom polako ali uporno puca – nastavi surađivati sa svakim destruktivcem iz Republike Srpske, iako niti jedan federalni problem ne mogu riješiti u Banjaluci, već u Sarajevu u kojem je od saveza Čović-Dodik politički do sada profitirao samo Željko Komšić koji je do mjesta hrvatskog člana Predsjedništva četiri puta dolazio bošnjačkim glasovima. Jednom, možda, u dobroj vjeri, a tri puta samo zato da u kolektivnom šefu države ne bude netko tko ima Čovićevu i, po defaultu, potporu većine hrvatskih birača u BiH.