Ratko Rudić – Čovjek na svoju ruku

„Vaterpolo? Pa to je sport koji se igra u tri države! Lako je tamo osvajati medalje“. Tako otprilike izgleda pokušaj razgovora s dežurnim dušobrižnicima koji znaju sve o svemu pa tako i o vaterpolu koji je ovom kraju podario čovjeka čije se zasluge za razvoj i današnji izgled tog „malenog“ akademskog sporta mogu usporediti s onima koje za košarku ima čuveni Red Auerbach sa svojih devet titula Boston Celticsa i inovativnim pristupom taktici i treningu ili danas zaboravljeni Vlado Stenzel koji je revolucionirao rukomet inzistirajući na brzoj tranziciji i dinamičnoj igri bez pivota, što je omogućilo osvajanje Olimpijskih igara s Jugoslavijom i Svjetskog prvenstva sa SR Njemačkom.

Upravo to što su učinila ova dvojica velikana, napravio je i veliki Ratko Rudić s vaterpolom. U višedecenijskoj karijeri, što igrača što trenera, Rudić je ukupno osvojio 64 trofeja – s klubovima 19 naslova, a s reprezentacijama 45 medalja. Samo na olimpijadama, svjetskim i europskim prvenstvima uzeo je nevjerojatnu 21 medalju! Ima četiri zlata s olimpijskih natjecanja, tri svjetska i dva europska. Sve to s Jugoslavijom, Italijom i Hrvatskom. Još je trenirao SAD i Brazil. O kakvoj se veličini radi dovoljno je reći da su na Olimpijskim igrama u Londonu, na kojima je Hrvatska trijumfirala, od 12 izbornika njih šestero bili „Rudićevi kadrovi“. Ili kao pomoćnici ili kao igrači.

To su, međutim, tek uspjesi. U ovom sportu „koji se igra u tri države“ nije lako opstati. Njemu morate biti posvećeni u potpunosti. Švedska, recimo, ima tri srebra s europskih prvenstava, ali zadnje još 1950. Sovjetski Savez ima čak deset medalja, od čega pet zlatnih. Ta nekadašnja velesila, zajedno sa kasnije odvojenim republikama, pamti zadnju broncu iz 1991. iz Atene. Godina je to zadnjeg jugoslavenskog zlata, osvojenog doduše bez doprinosa Hrvata. Samostalna Rusija ima još broncu iz 1997. Medalje je osvojilo ukupno 18 reprezentacija. Na svjetskim prvenstvima, koja su se kasnije počela igrati, brojka je niža – 12. I na EP i SP najbolja je Mađarska, baš kao i na olimpijskim igrama na kojim se vijorilo 19 zastava. Zanimljivo, u ukupnom poretku peto mjesto, odmah iza Srbije, s tri osvojena zlata drži Velika Britanija. 

Ne igra se, dakle, „vaterpolo u tri države“. Dapače, da igraju „samo tri“ teško bi Hrvatska na nedavno odigranom Svjetskom prvenstvu, gdje je branila titulu prvaka, bila peta. Ispred Crne Gore, Italije i SAD-a, a iza Španjolske, Mađarske, Grčke i Srbije. Osim toga, samo američka Kalifornija ima više registriranih igrača vaterpola nego cijela Europa. 

Eto, takav je sport Rudić promijenio i uveo cijeli niz novosti koje su vrlo detaljno, prateći njegovu karijeru, zabilježene u knjizi „Ratko Rudić. Dogodio se“. Radi se o opsežnoj monografiji nakladnika DA filma autora Dejana Aćimovića i autora teksta Borisa Rašete koja na točno tristo stranica, uz više stotina fotografija visokokvalitetnog tiska, težine 1,95 kilograma, pokušava sažeti Rudićevu biografiju od rođenja u Beogradu 1948. do konačnog umirovljenja. U knjizi je sabran i cijeli niz izjava o Rudiću njegovih sportskih drugova i kolega, ali i onih kojima je ovaj na nekakav način stao na žulj. Važno je reći da knjigu prati i istoimeni Aćimovićev dokumentarni dvosatni film nastao u produkciji HRT-a i RTS-a. Valjda je jedino Rudić mogao barem na trenutak ujediniti ove po mnogo čemu slične, a toliko različite nacionalne javne televizije.

Ratkov otac Jakov, rođen u Dicmu kraj Sinja, s 11 godina počeo je raditi u splitskom škveru da bi se 1941. pridružio partizanima što je njegovog oca koštalo života, jer su ga nacisti živog bacili u zapaljenu kuću. Jakov je nakon rata postao vojni pilot što je značilo i često seljenje. Ratko je tako u prvih 14 godina promijenio pet boravišta. Majka Zorica Malnar je iz Gorskog kotara, gdje Rudić danas rado boravi i čuva većinu svojih slika, medalja i priznanja. 

Nije Rudić slučajno došao do vaterpola. Nogomet ga je više zanimao, a niti drugi loptaški sportovi mu nisu bili mrski. Otac je, međutim, navijao za vaterpolo, jer je on u poslijeratnoj Jugoslaviji bio ljetni sport. Zatvorenih bazena praktički nije bilo, tako da je bilo dovoljno vremena za učenje. Pokazalo se, međutim, da i vaterpolo traži preveliku žrtvu pa je nakon dužeg premišljanja mladi student odlučio arhitekturu ostaviti po strani i baciti se na ozbiljne treninge. „Već sa 20 godina izgledao je kao da točno zna što želi od života“, konstatirao je jedan od njegovih trenera. 

I uistinu, Rudićev karakter nije mu dopuštao da spušta glavu ni pred kime, kako je to napisao Aćimović, ali je – što je još važnije – rano shvatio da u sportu nije važan samo rezultat, nego da su to podjednako fair play, poštovanje protivnika, promoviranje tolerancije i razumijevanje drugoga. 

Ono što je glavna Rudićeva misao koja se proteže kroz cijelu knjigu je važnost reda, rada i discipline, ali kroz inzistiranje na timskom duhu, trudu i upornosti, čemu je ostao vjeran do zadnjih dana karijere. 

„Bio sam na svoju ruku“, reći će Rudić, koji je već s 23 godine postao najbolji igrač jugoslavenske lige, da bi ga potom ozljede sputavale u karijeri, kao i lažni nalaz dopinga zbog čega je kažnjena cijela reprezentacija koji mu je, kako je kazao, napravio „otvoreni prelom duše“. 

Sve je to skupa, od igračke do trenerske karijere, koju je počeo odmah nakon prestanka igranja, uz završavanje studija DIF-a, vodilo dubokom razmatranju vaterpolske igre „između unutarnjeg mira i tišine i sportskog adrenalina, buke i šušura“. Nova uloga značila je i nova pravila. Stari prijatelji iz reprezentacije i kluba, preko noći su postali „tek“ igrači. Nitko nije imao povlastice kad je u pitanju njegov izbor prve ekipe kad je, tek koju godinu kasnije, preuzeo posrnulu reprezentaciju Jugoslavije koju pred Olimpijadu u Los Angelesu radikalno pomlađuje. „Ne trebaju ti uvijek najtalentiraniji i najkvalitetniji, nego oni koji najbolje funkcioniraju u najtežim situacijama“, rekao je jednom prigodom i strogo se kasnije držao vlastitog mota, mada mu, priznao je, nije bilo lako reći prekobrojnom da ne računa na njega.

Rezultat je, međutim, odmah stigao i Jugoslavija se prvi put nakon Meksika 1968. okrunila zlatom na Olimpijadi, ponovivši uspjeh i četiri godine poslije u Seulu. Posljedica je to izgrađenog sustava kojeg je pretpostavio rezultatima. „To što smo postizali nije bila slučajnost, već plod mukotrpnog rada, posvećenosti i temeljite pripreme“, reći će i time pojasniti naslov knjige. Rudić se, naime, nije „dogodio“ slučajno, kako se može tumačiti naslov, nego je neshvatljivo da se kao takav uopće rodio i uspio na ovim prostorima. 

Igračima nije bilo lako. Kao trener donosio je boksačke rukavice da bi im pokazao što ih zapravo čeka u bazenu. Dovodio je trenere džiju-džicua, svjestan da vaterpolo ima i komponentu borilačkih sportova zbog čega je, a i to je važno znati, dvije godine bio zabranjen u SAD-u. „Bio je apsolutista i autokrata, ali smatram da je bio u pravu“, reći će nekadašnji igrač Božo Vuletić, a Nikša Dobud će dodati: „Ideš na pripreme, a kao da ideš na robiju“ ili Igor Hinić: “Ne znam što smo trenirali: glavu ili tijelo?“ da bi sve sabrao Miho Bošković: „On ne priznaje umor“. 

I zaista, Rudić ne priznaje umor. Da nije tako, ne bi sa svojim ekipama uspijevao pobjeđivati kvalitetom slične rivale. Dok bi protivnici krajem utakmice jedva hvatali zrak, Rudićevi momci slobodno su mogli zaigrati još jednu.

Takav način rada nužno proizvodi i neprijatelje („Makijavelist koji gazi sve pred sobom“, odnosno „Lukava lisica i krvoločni vuk“) na koje se najčešće nije obazirao, nego je nastavljao mirno svojim putem uporno inzistirajući na interdisciplinarnom pristupu vaterpolu kroz druge sportove, angažmanu psihologica i sociologa, kao i nutricionista. „Uvodio sam inovacije, ali ne pod svaku cijenu“, reći će.

Premda nije rado pokazivao, bolio ga je odnos koji je dio politike pokazivao prema njemu devedesetih kada je bio proglašavan „izdajicom i Ciganinom“, kao što je to napravio predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora i visokorangirani HDZ-ovac Antun Vrdoljak, kojem je Rudić odgovorio da je s Marsa pao u sport. Vrdoljak je, međutim, bio dovoljno moćan da mu zagorča život pa je počeo spominjati i grobove, maltene prijeteći tada talijanskom izborniku da mu više nema dolaska u Hrvatsku, gdje je Rudiću živjela obitelj. „Rudiću, tamo dolje kod nas su tvoja groblja, tamo su tvoji mrtvi i ono što moraš vratiti! Hoćeš li imati obraza, hoćeš se moći vratiti“, grmio je Vrdoljak.

Nije on jedini Vrdoljaku bio meta. Plivaču Milošu Miloševiću prebrojavao je krvna zrnca oko sudjelovanja na Olimpijadi, za Gorana Ivaniševića rekao je da je „bio Hrvatska kad Hrvatske još nije ni bilo“, a za Janicu Kostelić da je čudo „kao što je hrvatska nezavisnost čudo“. Uporno politizirajući tamo gdje politici mjesta nema, Vrdoljak je pred olimpijski vaterpolski turnir u Atlanti 1996. kazao da bi „više volio da dobijemo Jugoslaviju u borbi za sedmo mjesto, nego da igramo finale“.

Unatoč i usprkos njemu, Rudić se vratio. I to 2004. na poziv bivšeg igrača i zastupnika HDZ-a Perice Bukića. Ali ni to nije prošlo lako. Bukić je kasnije pričao da su ga optuživali da dovodi trenera koji je odslužio svoje kao i da vraća bratstvo i jedinstvo. Vjerojatno je na kraju bio presudan glas premijera Ive Sanadera koji je kazao da je nazivanje Rudića nacionalnim izdajnikom „potpuno apsurdno“ i ovlastio Bukića da dogovori s Amerikancima, gdje je ovaj bio angažiran, sve potrebno oko papira. 

Priču dalje znate i sami. U ovom „dosadnom i netelevizičnom sportu“ „koji se igra samo u tri države“ Rudić je Hrvatsku u Londonu doveo do prve zlatne olimpijske medalje, u Melbournu do svjetske i u Zagrebu do europske. Nije loše za „odsluženog trenera“ koji je u karijeri tjerao igrače da čitaju knjige i da mu ih kasnije prepričavaju, pod prijetnjom treningom vodio na izložbe Salvadora Dalija, vječno opčinjen ruskom avangardom, prije svih Maljevičem i Kandinskim zbog čega se i sam rado hvata kista. 

Ovo je knjiga koja više treba Hrvatskoj, nego što ona treba Hrvatsku. Kronološki je strukturirana s jasnim aluzijama na čuvenu seriju „Grlom u jagode“ čije su epizode započinjale pregledom godine u kojoj se odvija radnja. A za kraj, da ne bude sve idealno, sitan prigovor izdavaču zbog ponekih nepreciznosti, određenih ponavljanja i (ne)potpisanih fotografija. Za iduće izdanje preporučujemo i lektora. Ali ovo je samo fusnota za kraj kratkog teksta o velikoj knjizi o velikom čovjeku.