Zoran Milanović i Yuval Noah Harari – ekstremni centar protiv naroda

U Zagreb dolazi intelektualna zvijezda, popularni liberalni mislioc Yuval Noah Harari. Hararija mnogi političari, estradnjaci, intelektualci smatraju uzorom. Jedan od njih je predsjednik Zoran Milanović. Hararijeve ideje tipične su za suvremenu ideologiju, te su bitnije od same činjenice, koju mnogi ističu, preskupih karata koje će moći kupiti samo oni bogatiji slojevi. Na njih Harari i njegova klika i računaju, na višu srednju klasu. Harari je predstavnik političkih elita i linije koju treba početi zvati ”ekstremni centar”. 

Inauguracijski govor nakon prve pobjede na predsjedničkim izborima Zorana Milanovića u cijelosti je bio naslonjen na djelo Hararija - ovog Halil Džubrana liberalnih elita. Milanović je obilno citirao Hararija koji je, prateći američke izbore, zaključio kako „izbori nisu metoda za postizanje istine, apsolutne istine... već kompromis želja različitih birača... Većina birača može izglasati da nema klimatskih promjena, ali to neće promijeniti činjenicu da taj problem postoji“ (Milanović, 2020; Harari, 2020). No iako je mišljenje birača očito pogrešno, Harari/Milanović ne tumače uzroke trumpovske idelogije – kako je moguće da birači tako pogrešno misle? Za Harari/Milanovića – krivi su oni sami, odnosno njihovo nerazvijeno mišljenje. Ako su već ti birači tako glupi, što nam je činiti?

Milanović je zaključio da je politika obrana „istine“ od slobode želja (masa), stvaranje osjećaja slobode za birače koji imaju pravo izraziti svoje mišljenje, bez obzira na to iskazuje li to mišljenje bilo kakvu dublju istinu. Milanović/Harari tako izbore slikaju kao oblik „ispucavanja”. Sloboda je želja koju, kao i svaki nagon, treba „isprazniti“ na izborima. U temelju takvog mišljenja je idealizam koji masama priznaje samo želju bez dublje istine. Mase, ukratko, za njih ne mogu biti nositeljice istine.

Želju masa treba kontrolirati, mase su opasne... Problem se smješta u sferu mišljenja, vjerovanja, shvaćanja zbilje, dok odbacuje relevantnost materijalnih uvjeta nastanka određenog „mišljenja“. Naravno, danas nam u javnom prostoru nedostaje materijalističke analize koju smo odbacili sa socijalizmom, a koja bi upozorila na opasnosti i zablude takvog mišljenja, koje u konačnici mase prezire, masa se boji, a zagovara vladavinu elita. Takve su interpretacije duboko nedemokratske.

U liberalnom svjetonazoru izbori su kompromis želja, a od njih ne treba očekivati da demokratska većina donese istinitu. Glavna preokupacija u obrani liberalne demokracije bila bi „da održimo razdvojenim istinu i želju...“ u vrijeme kada postoji manipulacija željama, pogotovu putem novih tehnologija koje donose mogućnost širenja različitih ideja. Za Milanovića/Hararija budućnost liberalne demokracije može se osigurati samo tako da se istinu sačuva neovisnom od mase (želje većine birača), ali i mase (želju većine birača) neovisnima od istine.

Tko će to obraniti istinu od masa? Idealistički odgovor je jasan. Osnovna brana željama mase, odgovara Zoran Milanović su institucije. „Znanstvena zajednica, akademska neovisnost, neovisnost sudstva i medija najčvršća su brana tiraniji“. Kao da su znanost, sudstvo i mediji neovisni od manipulacija istinom, i ne predstavljaju interese elita. Nisu li elite te koje upravo putem institucija promiču netrpeljivost, nejednakost, nesolidarnost, a odgovorne su i za pro–fašističke tendencije u društvu. Nije li pozdrav ZDS u nas danas normalizirala upravo Hrvatska skademija znanosti i umjetnosti?

No prezir prema masama dio je liberalne idealističke interpretacije koju pratimo od devetnaestog stoljeća do Hararijâ i Milanovićâ. Danas takvo idealističko razumijevanje često interpretira fašizam kao „tiraniju većine“. Popularno je fašizam tumačiti kao „tiraniju većine“ (pa i neki oblik tiranije radničkog pokreta), dok se fašizam smatra političkim kontrapunktom liberalizmu. No fašizam i liberalizam dijele interes prema individualizmu (kontra kolektivizmu). Nema kolektivnog demokratskog momenta u fašizmu. Fašizam upravo vuče svoje korijene iz Zapadne liberalne tradicije što je najbolje opisao Ishay Landa u djelu The Apprentice’s Sorcerer: Liberal Tradition and Fascism (2012) gdje je detaljno opisao konzervativce kao anti–liberalne liberale. Naime konzvervativci, niti u doba fašizma nisu bili protiv kapitalizma već protiv „slabog kapitalizma“. Anti–liberalni liberali i zagovornici „čvrstog“ kapitalizma posebna su pojava i danas kada se na stranicama popularnih libertarijanskih glasnika mogu čuti razne sociopatske ideje o potrebi rada do smrti, ograničavanja socijalne zaštite najsiromašnijima, o raznim fleksibilizacijama i deregulacijama i privatizacijama javnih servisa.

Zoran Milanović, koji je kao premijer donio jedan od najrigidnijih Zakona o radu, koji nas je smjestio na sam vrh ljestvice prekarnih ugovora o radu, slabo plaćenih poslova i niskih plaća - promiče tu široko rasprostranjenu predodžbu. Za njega su, naravno, mase nositeljice fašizma — pa kada definira patriotizam, masama pripisuje svojstveni nacionalizam, suprotstavljajući mu patriotizam koji induktivno, raspodjelom loših i dobrih karakteristika, stavova i strana — pripada prosvijećenim institucijama.

Poruke o materijalnoj jednakosti u „progresivnog liberala“ ekstremnog centra također ostaju oblik deklarativne solidarnosti, ali i idealizma ako se ljudska prava smještaju ispred materijalnih prava, osiguranja temeljnih životnih potreba kao što su hrana, stanovanje, zdravstvena zaštita i obrazovanje. Milanović tako deklarativno može stati i iza radnika, jer on u prvom inauguracijskom govoru kaže i da je Hrvatska „domovina nekvalificiranog radnika, jednako kao i uglednog akademika... jednako pripada i nezaposlenom tokaru i prezaposlenom programeru i potplaćenoj radnici na blagajni i menadžerici u javnom ili privatnom poduzeću“. No promjene se u folklornoj slici raznolikosti i interklasne solidarnosti ne nalaze u promjeni materijalnih uvjeta, prekidu nametanja tržišnih principa svim, pa i temeljnim potrebama i zadovoljenu tih potreba, već u pluralizmu, „uvažavanju“, toleranciji, pretvaranju Hrvatske u „sretnije mjesto za život“.

Nema boljeg primjera za favoriziranje koncepcije ljudskih i građanskih prava nad materijalnim pravima od Milanovićeva zastupanja u Hrvatskoj popularnog narativa o potrebi za okretanjem privrede prema „kreativnim industrijama“ u kojima vladaju nesigurni i prekarni radni uvjeti.

Masovni otkazi mladim suradnicama i suradnicima u kulturi za vrijeme riječke „evropske prijestolnice kulture” najautentičnija je slika „evropske kulture“ danas. A favoriziranje „kreativnosti“ i fleksibilnih radnih odnosa nad stabilnošću klasičnog radnog odnosa — upotpunjuje tu sliku. A ako ćemo o fašizmu, a želimo govoriti i o kapitalizmu, kako nas upućuje Horkheimer – upravo su tržište kao mjera svih stvari i liberalna demokracija, korijeni fašizma i nacizma. To je u ostalom pokazao i Karl Polanyi 1944. uputivši na potrebu ovladavanja »samoregulirajućeg tržišta« društvenim mehanizmima (u The Great Transformation. The Political and Economic Origins of Our Time).

„Opsjednuti mišlju o težini“, ljudi se utapaju 

Ukoliko masama namijenimo ulogu zlog demona totalitarnog mišljenja, a ideju racionalne organizacije proizvodnje koja prevladava stihiju samo–regulirajućeg tržišta proglasimo njihovim totalitarističkim projektom — onda ne postoji alternativa. Ne postoji svijet koji bi bio bolji ili drugačiji, odnosno dolazimo do slogana „nema drugog načina“, horizonta svijeta koji je među prvima postavila Margaret Thatcher — a u kojem ostaje samo „racionalan“ srednji put između „ekstrema“. Upravo kako bismo se suprotstavili takvoj idealističkoj slici svijeta koja promjenu smješta u svijest, a ne u materijalni življeni svijet, potrebno je takav „srednji“ put nazvati ekstremnim. „Ekstremni centar“ je precizna dijagnoza političkog horizonta ekonomskih liberala.

Ako je demokracija stvar čuvanja istine od želje većine, kako je to sročio Milanović, ako se treba boriti ne za promjenu načina proizvodnje, već za uvažavanje i toleranciju, a kako bismo stvorili sretnije mjesto za život, prihvaćajući neumitnost sudbine samo–regulirajućeg tržišta, onda smo suočeni s „odvažnim čovjekom“ iz Njemačke ideologije i idealizmom koji smješta rješenje problema u sferu mišljenja, ideja i vjerovanja.

U Predgovoru Njemačke ideologije Marx i Engels ilustriraju idealističke zablude opisujući jednog „odvažnog čovjeka“ koji je umislio da se ljudi utapaju u vodi samo zato „što su bili opsjednuti mišlju o težini“. Iako je cijeloga svojeg života ovaj čovjek pobijao iluziju o težini, svaka mu je statistika dostavljala mnogobrojne nove dokaze. Vjerovati da će se jednakost akademika i nekvalificiranog radnika postići ne izjednačavanjem materijalnih uvjeta života i reprodukcije života, već da je ta jednakost stvar vjerovanja, mišljenja i ideja, obrane „istine“ od želja („terora“ masa), jednako je kao pobijati iluziju o težini koja našem odvažnom čovjeku predstavlja stvar mišljenja i vjerovanja. „Opsjednuti mišlju o težini“, ljudi se utapaju samo u glavama tržišnih fundamentalista koji uporno masama ponavljaju da su slobodne — a da je njihovo bijedno stanje samo posljedica stanja svijesti, „mentaliteta“. Nema alternative, jedino što nam preostaje jest da elite održavaju koliko–toliko „normalno“ stanje.

Poznata misao Marxa i Engelsa materijalističko je podsjećanje na zablude idealizma i naših današnjih idealista poput Milanovića i Hararija. Nije posrijedi to što ovaj ili onaj proleter ili čak cijeli proletarijat u datom trenutku zamišlja kao svoj cilj, već je posrijedi što on jest i što će historijski biti prisiljen učiniti. Marx i Engels su se svađali sa svojim idealistima a oni su bili predvođeni njihovim Yuvalom Hararijem – koji se zvao Bruno Bauer. Njemu i tadašnjim idealistima koji su se smatrali kritičarima poretka, Marx i Engels su napisali – „Kritička kritika“ samu je sebe proglasila stvaralačkim elementom historije, a institucijama prosvijećenih elita nametnula se zadaća zaštite društva od njegovih članova. U masi, poučava nas ona, ne drugdje, kao „što misle njeni raniji liberalni pobornici, ima se tražiti pravi neprijatelj duha“.

Marx i Engels su u djelu Sveta porodica već pokazali ono što je bitno i danas - narativ o istaknutim pojedincima i institucijama koje trebaju obraniti istinu od masa nije nikakva „kritika” (danas bi se reklo „kritičko mišljenje”) već korak unazad — na konzervativni poredak. Milanovićeva „brana“ intelektualaca i institucija, otpor teroru masa, „istina“ je koju je „otkrio i ‘gospodin Bruno’“, a predstavlja također „kritično karikirano dovršenje Hegelova razumijevanja“ povijesti, koje „opet nije ništa drugo do spekulativni izraz kršćanske dogme o suprotnosti duha i materije, boga i svijeta“. Ova suprotnost izražava se, naime, u historiji u samom ljudskom svijetu tako da nekolicina „izabranih individua“ kao aktivan duh stoje prema ostalom čovječanstvu „kao bezduhovnoj masi, kao materiji“.

Takva „‘apsolutna, savršena, čista’ kritika“ jednostavno se osjeća neugodno pred „predrasudama“ mase, kao što bog običava činiti u svojim otkrivenjima, a spas se očekuje od istaknutih pojedinca — „u jednoj malenoj gomilici izabranih ljudi“. U liberalnom manihejstvu na jednoj strani stoji masa kao pasivan, bezduhovni, bezhistorijski, materijalni element povijesti; „na drugoj strani stoji: duh, kritika, gospodin Bruno i kompanija“, gospodin Zoran i gospodin Harari i kompanija — duhovno superiorni pojedinci koji predstavljaju aktivni element, od kojega potječe sva povijesna akcija. Čin preobrazbe društva svodi se na moždanu djelatnost kritične kritike (danas čitaj: kritičkog mišljenja) koja je samo jedan vid religiozne forme. Engels će u svojem djelu Položaj radničke klase u Engleskoj već uskliknuti – pa nismo valjda došli do toga da se „čovječanstvo opet dijeli na dvije hrpe — ovce i jarce, one koji vladaju i one kojima se vlada, aristokrate i svjetinu, gospodu i budale...“ te da se nadamo da „čovječanstvo prolazi kroz demokraciju ne zato da bi, napokon, opet došlo na mjesto odakle je pošlo“. 

Liberalizam koji kritizira staro konzervativni je pogled na svijet jer, prividno zastupajući demokratske slobode, ne cilja prevladati socijalne razlike, dokinuti obespravljenost velikog dijela čovječanstva, čak ni ne cilja na empirijske uvide, jer ih teži prevladati samo misaono i idealistički — (još) jednom interpretacijom svijeta, a ta interpretacija, frojdistički rečeno je ništa doli frojdovsko „prebacivanje“ ili „potiskivanje“. Problem se prebacuje sa sistema na individue, individualnu krivnju pojedinačnih aktera kojima se upućuje idealistička apsolutna i „čista“ kritika navodnog „progresivista“ Milanovića i predbacuje zbog (mentalne) zaostalosti. 

Liberalni idealizam je povez preko očiju progresivnog mišljenja jer daje lažna rješenja, odbijajući se uhvatiti u koštac s problemima materijalne zbilje, uvidima koji iz materijalističkih uvjeta proizlaze (klasnog sukoba, eksploatacije, otuđenja). Takvo se „prebacivanje“ zbiva po principu idealističkog tumačenja zbilje koje kretanje povijesti smješta u sferu razvoja ideja, mišljenja, svijesti, a ne materijalnih uvjeta proizvodnje i općih uvjeta reprodukcije dominantnog poretka.

To je bitno i da bismo protumačili aktualne oblike pro–fašističkih pojava. Iako je bilo popularno u liberalnom taboru fašizam tumačiti kao oblik socijalizma — a čemu je argument bio da su se sami nacisti nazivali „socijalistima“ — fašizam na povijesnu pozornicu nastupa zbog golemih poteškoća liberalizma da se nosi s izazovom fenomena masovnog društva, kako je precizno opisao Ishay Landa. Liberalizam poput čarobnjakovog šegrta doziva u postojanje nove snage, nove tehnologije, znanja — izuzetno korisna ispočetka, ali koje u konačnici ne može kontrolirati; on doziva i moderne radnike koji odbijaju biti običan alat u procesu proizvodnje i koji stječu vlastitu volju. Liberalizam tada mijenja svoje ponašanje, čak i svoje ime (nazivajući se ponekad i „socijalizmom“) ukoliko je to potrebno.

I danas državnici poput Milanovića i propagandisti poput Hararija otvoreno priznaju da ih demokracija plaši i smatraju je opasnom. No to je oduvijek bila liberalna „linija”. Poznata je rečenica Hanne Arendt o srodnosti između demokracije i diktature, između vladavine i tiranije. Politički liberalizam je zapravo borba protiv demokracije i pokušaj da se demokracija ograniči, kontrolira, pa čak i eliminira.

Uostalom, da je idealizam važna sastavnica liberalne ideologije svjedočili smo u doba pandemije korona virusa kada su ljudi umirali samo zato što su umislili da nije problem virus, već to što su im uskraćene osobne slobode. Materijalnost virusa — koji se ne može vidjeti — ali on svoje postojanje dokazuje brojkama mrtvih (preko 7 milijuna umrlih od korone) — najslikovitija je lekcija. Ideologija se u posljednjoj instanci „živi“, njezine se posljedice osjećaju doslovno na tijelu subjekta, u materijalnim uvjetima života. Stoga nas mogu Harariji i Milanovići uvjeravati da je potrebno promijeniti svoj „mindset” – no bez obzira što mi mislili naš će društveni položaj određivati materijalni uvjeti u kojima živimo. Minimalno što bi morali učiniti pripadnici srednje klase s kartama koje koštaju nekoliko stotina eura, dok sjede na Hararijevu predavanju – bilo bi osvijestiti vlastite privilegije. 

Tekst je prilagođena verzija poglavlja studije Sve što je čvrsto i postojano pretvara se u dim (poglavlje „Sveta porodica ili kritična kritika Zorana Milanovića”) objavljene 2021. godine.