Groteskna hipokrizija: nisu problem proustaške prijetnje maskiranih crnokošuljaša, nego manjinske manifestacije koje crnokošuljaši žele zabraniti

Riječ je o principu: imaju li u Hrvatskoj maskirani nasilnici u crnom pravo sprečavati kulturne manifestacije manjina? Ako imaju, recite – da znamo na čemu smo. Ako pak nemaju – a ne bi smjeli imati ako živimo u demokraciji - država je dužna manjini jamčiti pravo da svoju manifestaciju održi, ma kakav sadržaj ona imala. Jer, kažemo, riječ je o principu: ima li manjina pravo održavati kulturne manifestacije? Ako nema, recite – da znamo na čemu smo. Ako pak ima – a morala bi imati ako živimo u demokraciji – tada nitko drugi osim te manjine ne smije određivati što će ona smatrati svojom kulturom. To je, naime, značenje i smisao autonomije: imati pravo da sam o sebi odlučuješ – u zakonskim okvirima, dakako.

Ali u Hrvatskoj je posljednjih dana, otkako je Srpsko kulturno društvo Prosvjeta u petak u Zagrebu otvorilo izložbu umjetnina Dejana Medakovića, na djelu groteskna kolektivna hipokrizija: umjesto da problem bude ono što problem jest - prijeteće horde maskiranih muškaraca u crnom, koje su zaredale zemljom prekidati i zabranjivati priredbe srpske manjine, problem su postale – same te priredbe. Golem dio hrvatske javnosti, od HDZ-ovih ministara i gradonačelnika, preko krajnje desnih gradonačelnika, pa čak do centrista i ljevice na Facebooku, kao da je jedva dočekao to što je SNV u Zagrebu postavio izložbu umjetnina čovjeka koji je bio tajnikom Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) u vrijeme izrade Memoranduma SANU te članom radne grupe za izradu tog, pokazalo se, fatalnog dokumenta. Ta je činjenica, u općoj informativnoj kakofoniji, učas postala ultimativnim dokazom kako Srbi, eto, opet mute vodu u Hrvatskoj.

Ništa neistinitije od toga. Na izložbi nema ni riječi o tom djelu Medakovićevog djelovanja: izložene su umjetnine koje je taj povjesničar umjetnosti i kolekcionar, Zagrepčanin, kojega su ustaše 1941. kao 19-godišnjaka iz Zagreba potjerale u Beograd, prikupio za života. Na izložbu je došao Bora Ćosić – ta misli li itko da bi veliki pisac i ogorčeni Miloševićev neprijatelj ikada došao na izložbu koja bi veličala bilo kakvog velikosrpskog zloduha? Žarko Korać, ništa manji protivnik Miloševića i potpredsjednik Đinđićeve vlade, intelektualac, uvjereni Europljanin i zagovornik pokajanja za ratne grijehe i regionalnog pomirenja, za hrvatske je medije izjavio kako “potpuno razumije razloge zbog kojih je u Zagrebu postavljena Medakovićeva izložba”, a slično se izjasnio i hrvatski leksikograf i pisac Velimir Visković. Milorad Pupovac, prvi čovjek srpske zajednice u Hrvatskoj, jasno se ogradio od Memoranduma SANU, a u pozdravnom govoru na otvorenju izložbe implicitno spomenuo i tu kontroverznu stranu Medakovićeva djelovanja te izrazio otvorenost za dijalog nadajući se, očito, da je hrvatska javnost – trideset godina nakon rata! - napokon dovoljno zrela za staložen, miran i dobronamjeran dijalog o svim zapletenim nijansama hrvatsko-srpskih odnosa u proteklih stotinu godina, kojih je Dejan Medaković istodobno bio i žrtva, i svjedok, i akter.

Od toga međutim ništa. Dok je u Galeriji SNV-a u Preradovićevoj ulici u samom srcu Zagreba, nadomak Cvjetnog trga, trajalo otvorenje izložbe, ispred zgrade, na ulici, stotinjak muškaraca u crnom, s kapuljačama na glavama, skandirali su, onim gromkim a potmulim tonom gomile što prijeti sa stadiona: “Hrvatska! Hrvatska! Nezavisna država!”, i samo su ih jake snage interventne policije spriječile da uđu i učine tko zna što. E, ali problem nisu ispali oni, nego izložba “Efemeris – legat Dejana Medakovića.” Nitko se pritom nije sjetio da je samo nekoliko dana ranije slična takva falanga muškaraca u crnom prekinula folklorni program umirovljenika i novosadskih gimnazijalaca u Splitu, a da na njemu nije trebala biti izvođena glazba ili plesovi nikakvog člana Srpske akademije nauka i umetnosti – nasilnicima, naprosto, nije bilo drago što Srbi, eto, u studenome održavaju bilo kakav program.

A onda je gradonačelnik Vukovara Marijan Pavliček, političar desne stranke “Hrvatski suverenisti”, zatražio odgodu izložbe “Srpkinja, heroina Velikog rata” u Srpskome kulturnom centru u Vukovaru, koja je trebala biti otvorena na obljetnicu kraja Prvoga svjetskog rata, 11. studenoga, i biti posvećena srpskim ženama tog razdoblja. Pavličekova intervencija nije bila ni napadačka ni uvredljiva, ali jest bila represivna, i kao da je poslužila kao okidač. Skočila je odmah ministrica kulture i medija Nina Obuljen-Koržinek: "U ovom trenutku povišenih tenzija zaista ne vidim smisao da konzulat Republike Srbije u Vukovaru, u tjednu kada se kao Hrvati sjećamo najveće traume iz Domovinskog rata i želimo svi u tišini prisjetiti se tih strašnih zločina i žrtava i nekako biti kao zajednica posvećeni tom komemoriranju, da netko baš u tom tjednu organizira takve događaje u Vukovaru, meni to stvarno nije prihvatljivo". HDZ-ov gradonačelnik Dubrovnika Mato Franković zaoštrio je dodatno, otkrivši kako u pozadini tih HDZ-ovih zabrana nije nikakvo poštovanje prema žrtvama Vukovara, nego zgoljni, ružan politički obračun: “Možemo!, Vučić i Pupovac pušu u isti rog”, ispalio je Franković, inače poznat po izjavi kako su Ante Pavelić i Josip Broz Tito Hrvatskoj nanijeli podjednaku štetu. Intervencije Marije Selak-Raspudić, koja je išla čak do zlobne insinuacije kako zagrebački gradonačelnik  možda “promovira velikosrpsku ideologiju”, toliko su zlobne da ih nećemo ovdje podrobnije ni elaborirati.

Taj zloslutni koloplet pogoršava, dakako, činjenica da je svima jasno kako sve to nije ništa drugo doli zloslutno izvrtanje. Nisu u Hrvatskoj problem ni Srbi, ni ostale manjine i njihove manifestacije, nego destruktivna energija koja ih pokušava ušutkati. Nije u Hrvatskoj, trideset godina poslije rata, problem Dejan Medaković, za kojega je do petka rijetko tko i čuo, a još manje srpske žene iz Prvoga svjetskog rata, nego filoustaški, ekstremno desni politički val koji je od koncerta Marka Perkovića Thompsona u srpnju zaprijetio da otplavi čak i vladu Andreja Plenkovića. Hrvatski premijer djeluje kao da se pogubio, zajedno sa svojim ministrom policije Davorom Božinovićem, koji je, čini se, iskreno uplašen, i predsjednikom Sabora Gordanom Jandrokovićem, koji ne propušta nijednu priliku da implicitno opravda proustaške incidente. Nikada se do sada u Hrvatskoj nije dogodilo da manji koalicijski partner proguta HDZ – ovaj put, radikalna desnica s Domovinskim pokretom u koalicijskoj većini, čini se da to po prvi put uspijeva. Ni u ratu oni koji su se pozivali na ustaše nisu zajahali Tuđmana – danas, u članici EU i NATO-a, tek imamo vidjeti kako će se s tim iznijeti navodni veliki Europljanin Andrej Plenković.

Jer crnokošuljaški izgredi nižu se iz dana u dan, uvelike nekažnjeno: Thompsonov koncert u Zagrebu i Sinju; zabrana festivala u Benkovcu; sličan pokušaj u Šibeniku; prekid Dana srpske kulture u Splitu; sličan pokušaj u Zagrebu; u Rijeci, maskirani nasilnici palicama su u subotu htjeli prebiti mlade srpske karatiste koji su došli na turnir; prosvjed Torcide neki dan u Splitu; sada su zabrane počele zagovarati i vlasti: gradonačelnici Vukovara i Dubrovnika, ministrica kulture... Teško je sve i nabrojiti. Nad svim tim prijetećim, uglavnom protuzakonitim izgredima - na kojima samo korak nedostaje do masovnog nasilja – lebdi gusta magla ustaškog pozdrava. U Hrvatskoj, jednom riječju, svjedočimo kolapsu europskog koncepta manjinske politike i bližimo se času, ako nije već i došao, u kojemu svak za sebe ima odgovoriti na samo jedno pitanje: s koliko će dostojanstva i spremnosti na otpor dočekati ono što se iza brda valja.