Kako je „Strojnica“ ukrao Božić

Počeo je posljednji mjesec u godini. A taj mjesec, to znamo, tako je oduvijek bilo, protječe u znaku Božića. Svi slave Božić. I vjernici, i oni koji se samo potkraj prosinca sjete da je Božić. I oni koji i ne znaju što slave, ali ipak slave. I napokon i oni koji se jednostavno prepuštaju čarima trgovine, bilo da kupuju, bilo da zarađuju. Tako je, kažu, bilo uvijek, no tako neće biti ove godine. Ove su nam godine Božić ukrali. Sasvim precizno -  ukrao ga je pjevač znan kao Strojnica.

Dakle znamo što se dogodilo i znamo zašto se dogodilo. Mada se može učiniti kako Advent, stotine tisuća upaljenih raznobojnih žaruljica, miris kuhanog vina i pečenih kobasica, tu tezu dovode u pitanje. Pa zaista, je li dovoljno samo postaviti tvrdnju? Ne, nikako nije dovoljno. Zašto, dakle, to ipak tvrdimo? I kako, uostalom, može neki pjevač, ma zvao se on i Strojnica - ukrasti Božić? 

Pa da krenemo od početka, onog aktualnog početka, mada je to što se čini početkom ustvari nešto što je krenulo još prije više desetljeća. Najprije citat: »Hrvatski veterani, a među njima i ja, borili su se za pravnu, neovisnu RH i na svaki napad na njen pravni poredak će znati odgovoriti. Još jednom gradonačelnika Zagreba pozivam na razum, smirivanje tenzija i poštivanje pravnog poretka RH. U protivnom ćemo povući puno radikalnije poteze koji mu se neće svidjeti".

Tako kaže Strojnica. Tim se »biranim« riječima obraća taj, kažu pjevač, ujedno i samozvani predstavnik svih (zar zaista?) branitelja, ali i šire od toga: svih domoljuba (!). I kome on to govori? Ni manje, ni više nego demokratski izabranom gradonačelniku Zagreba. Poziva se, vrijedi ponoviti,  na »veterane«, u njihovo ime optužuje gradske vlasti zbog napada na »pravni poredak« neovisne Republike Hrvatske, na koji će »oni znati odgovoriti« i prijeti »još puno radikalnijim potezima« koje se gradonačelniku »neće svidjeti«.

Prijetnja je izrečena. Opasna, zloslutna prijetnja. 

I to uoči mjeseca u kojem bi svi »ljudi dobre volje« trebali slaviti Božić. Za one koji možda još ne znaju, prijetnju je izazvala odluka Gradske skupštine koja je u vrijeme kada samo oni koji su pri zdravim očima slijepi (a što se evidentno odnosi na Vladu) ne vide, i to iz dana u dan, jačanje ustaštva, odnosno na ustaštvo oslonjenih raspoloženja u javnosti. Kako je Strojnica sa svojom pjesmom što počinje ustaškim i samo ustaškim pozdravom »Za dom - spremni«, postao ikona desničara, od kojih su mnogi na tragu onoga izvornog, zašto ne izreći pravi izraz, naci-fašizma, Grad je donio odluku da u svim prostorima u svojem vlasništvu zabranjuje korištenje ustaškog ZDS. Te je temeljem te odluke odbio zahtjev Strojnice, da održi još jedan koncert u Zagrebu, jer je najavio da će na prvome što je bio ugovoren još proljetos zaurlati, naravno, onaj svoj ZDS.

I što? Naravno, nikome ništa. Osim, što je prijetnja Strojnice postala vijest dana u medijima uvijek gladnih senzacija i osim što je, barem u ključnim medijima, izostala ona toliko potrebna, upravo neizostavna kvalifikacija onoga što je Strojnica učinio/rekao. To se moglo pročitati tek na portalima i društvenim mrežama - naime da je otvoreno zaprijetio gradonačelniku Zagreba »puno radikalnijim potezima koji mu se neće svidjeti". Izrekao je prijetnju, bez da je itko od »institucija sistema« išta napravio. 

Čime je Strojnica, čitaj: oni koji stoje iza njega, svoj, nazovimo ga tako, sukob s Gradom pretvorio u »trajno žareću« temu u hrvatskoj javnosti. U mjesecu Božića! Važno je naglasiti »oni koji stoje iza Strojnice«, jer povijesni revizionizam nije krenuo od njega. On je već desetljećima imao moćne zagovornike (što je najblaži mogući izraz) u stranci što od 1990. s kratkim intervalima odlučuje o sudbini Hrvatske, ali i - što je barem jednako važno - i u Katoličkoj crkvi.

Sigurno ne bez njihovog »blagoslova«, nego zato da se održi napetost, dapače da se ona još i poveća sazvana je »pod hitno« izvanredna press konferencija Strojničinih »ljudi«. I tu su maske definitivno pale. Izvučeni su, zapravo »prepisani«, obrasci napada vladajuće klike u njezinom bespoštednom ratu protiv tzv. lijeve oporbe (pogotovo u Zagrebu, čiji gubitak na izborima HDZ ne može preboljeti). U skladu s tom verzijom sada je gradonačelnik onaj koji opasno dijeli javnost, on je taj koji rješava stvari manirom »šerifa«, odnosno »partijskog sekretara« (uvijek dobro dođe »komunistički duh iz ormara«). On i ljevica stavljeni su na »stup srama«. A što se tiče onoga što bi Strojnica mogao još poduzeti, »primijenit ćemo sva pravna i druga sredstva. Koja će to sredstva biti, to ćemo vidjeti«. Prijetnja? Ma ni slučajno!

Pri tome stvar je jasna, da jasnija ne može biti. Strojnica koji nikada niti pravio tajnu od svojih, blago rečeno, simpatija prema ustaškom režimu (napokon, u njegovom je repertoaru bila i ona famozna pjesma o »Maksovim mesarima«, oda notornom ratnom zločincu i koljaču Maksu Luburiću, a poznata je i njegova fotografija uz onu ustaškog »poglavnika«), profilirao se u ikonu desnice što sve više brodi vodama neoustaštva - pod budnom paskom HDZ i Kaptola, nikada nije suvišno to ponavljati. Pri čemu, valja naglasiti, priličnom broju njegovih poklonika nije uopće jasno čemu i zašto kliču. Ali - kliču. Što ih samo po sebi ne čini ustašama, ali ih itekako čini opasnima, jer su na najboljem putu da to postanu, a da toga nisu ni svjesni. Ti poklonici ustaške najprije ikonografije, a potom i ideologije, spremno su prihvatili tezu da su antifašisti - neprijatelji naroda, hrvatskog dakako, i države koji njih, državotvorne domoljube, proglašavaju fašistima što oni - kao - nisu.

Fronte su definirane, rovovi su iskopani. Vikend prosvjeda »Ujedinjeni protiv fašizma« u Zagrebu, Zadru, Puli i Rijeci koliko god da je sa stanovišta demokratskog društva bio ohrabrujući, to je samo potvrdio. Da ne bi bilo zabune! Dobro je što se tiha većina probudila (napokon). Dobro je što su na scenu definitivno izašli mladi ljudi. No reakcije na to buđenje, koliko zakašnjelo, toliko dobrodošle - sa stanovišta demokracije i općeg oporavka društva - potvrdile su najcrnje slutnje. Naime, oni koji su demonstrirali protiv fašizma, govorili su sa pozicije nezadovoljnih građana, dok su oni koji su na to reagirali govorili s pozicije vlasti i moći. Neki prividno u rukavicama, a neki upravo skandalozno grubo i krajnje otvoreno. Pa smo tako imali široku paletu »bisera«. Od toga da se izjednačavalo crvenu petokraku s ustaškim pozdravom, preko osude svih totalitarizama, uključujući - naravno - komunizam, pa onda preko osude incidenata - što ih je policija uglavnom mirno promatrala - »garniranog« osudom »ljevice koja maršira dok sve domoljube proglašava fašistima«, pa do objave jednog od viđenijih hadezeovaca koji je prosvjednike nazvao »jugoslavenskom gamadi«. Uz, tko bi se tome nadao, poruku samoga Strojnice kako oni koji zajedno demonstriraju protiv fašizma -  brane svoj komunizam. Da bi onda došla ocjena iz samog vrha Vlade, sve do premijera, kako su marševi protiv fašizma »najveća provokacija protiv hrvatske države od Domovinskog rata«, projugoslavenska i antihrvatska.

 I time je sve rečeno. Država, čitaj HDZ (i DP), svoje je vlastite građane proglasila neprijateljima.

Dodamo li tome »savjet« moćnog potpredsjednika Vlade upućen saborskoj zastupnici da »smanji agresivnu retoriku u javnom prostoru«, što nije ništa drugo do poruke »začepi«, došli smo do pravog stanja stvari. Tko se ne slaže s »nama«, neka šuti, jer ako progovori »znamo«  tko je i što je. A kada već to znamo, znat ćemo i kako postupiti s njime/njima. Napokon, »mi« smo ti koji smo stvorili ovu državu. Nismo mi ti koji smo ugasili Brodarski institut, što je izgrađen u vrijeme Jugoslavije i koji je bio jedan od pet takvih ustanova u Evropi; nismo mi ti koji smo doveli do stečaja Name, što je djelovala od 1945., da bi postala najvećim lancem robnih kuća u Hrvatskoj; i nismo mi ti koji smo odgovorni za požar (mutan u najmanju ruku) u kojem u izgorio neboder Vjesnika nekada najveće novinsko-izdavačke kuće na Balkanu. Uostalom, sve su to relikti »one« države, a »mi« gradimo novu. Doduše više razgrađujemo, nego što gradimo. No, to je u svakom slučaju »naša« država. U kojoj neće biti mjesta nizašta naslijeđeno iz one bivše države, ali očito ni za ljude koji pokušavaju misliti vlastitom glavom.

Što će svakim danom biti sve jasnije kako će se približavati datum koncerta Strojnice, kako će rasti napetosti oko toga i kako će se konsolidirati desnica koju su marševi »zajedno protiv fašizma« ipak malo uzdrmali, i koja neće moći do »sudnjega dana« izbjegavati pitanje ima li u Hrvatskoj fašizma i zašto ga ima. Pa i u mjesecu prosincu, mjesecu u kojemu slavimo Božić. I vjernici, i oni koji samo održavaju tradiciju, pa čak i oni koji samo kupuju i prodaju. 

Čime se vraćamo na temu Božića.

Zar zaista? Strojnica, fažišam, antifašizam, ustaše, partizani, Jugoslaveni, Hrvati, komunisti, izdajnici. A Božić? Nema ga, ostao je samo bljutav okus odstajalog kuhanog vina i zagorjelih kolača.

Kakav Božić? Njega je ukrao Strojnica. I svi oni koji stoje iza njega. Dakle, sretan Božić i puno sreće u Novoj godini. Ako ćemo išta trebati, onda je to sreća…