Svetlana Slapšak: Osnujmo lijeve akademije

Osnujmo lijeve akademije, predložila je slovensko-srpska spisateljica Svetlana Slapšak odgovarajući na ključno pitanje 17. Foruma za tranzicijsku pravdu u postjugoslavenskim zemljama koji je, u organizaciji beogradskog Fonda za humanitarno pravo i regionalne mreže pomirenja Rekom, proteklog vikenda održan u Zagrebu: može li akademska zajednica postati uporište otpora revizionizmu i nenacionalističkog narativa o ratovima devedesetih te okupljalište intelektualaca koji žele smanjiti utjecaj nacionalističkih interpretacija prošlosti.

Slapšak je to predložila inspirirana iskustvom novoosnovane Akademije za održivi razvoj Slovenije koja je u rujnu ove godine osnovana u Ljubljani, i dobila status nacionalne institucije. Objasnivši kako je odmah proglašena “lijevom akademijom”, Slapšak je objasnila kako će se Akademija za održivi razvoj Slovenije baviti pitanjima manjina, pojedinca, stranih radnika, jezicima manjina i sličnim temama te biti “izvor novih znanja za Sloveniju”. “Lijeve akademije su moguće, premda je potreban težak politički rad da bi ih se osnovalo. Odmah se znalo da će tradicionalna akademija biti protiv osnivanja takve institucije”, kazala je Slapšak ističući ključnu ulogu predsjednika Akademije Nikole Toša u njezinu osnivanju. 

Prijedlog Svetlane Slapšak jedan je od konkretnih prijedloga izrečenih na dvodnevnom skupu kojim je dominirao ambivalentan osjećaj nedovršenosti procesa tranzicijske pravde, poraza u sukobu s nacionalizmom i neizvjesnosti pred budućnošću u kojoj Amerika Donalda Trumpa odbacuje ljudska prava. 

Još je jedan prijedlog iznio bivši hrvatski predsjednik Ivo Josipović, inače sumnjičav prema ostvarivosti vizije da akademski svijet u regiji može postati uporištem intelektualne borbe protiv nacionalizma: Josipović smatra da bi mreža pomirenja Rekom, sa svojim dvadesetogodišnjim iskustvom regionalnog okupljanja nevladinih organizacija, aktivista i intelektualaca, mogla poslužiti kao mjesto okupljanja istraživača i znanstvenika koji ne misle da etnički identitet može biti okvir znanstveno i intelektualno poštenih istraživanja regionalne povijesti, ali i temelj za empatično i tolerantno, istinski demokratsko društvo.

Forum za tranzicijsku pravdu održan je u subotu i nedjelju kroz pet panela, a na svakome od njih govorilo je desetak sudionika, uz raspravu s publikom na kraju. Prvi je panel održan pod naslovom “Akademska zajednica u zarobljenom društvu: granice kritičkog govora i mogućnost intelektualnog otpora”; drugi na temu “Neostvareni transformativni potencijal tranzicione pravde”; treći na temu “Suđenja za ratne zločine: pravni proces i (ne)ostvareni transformativni efekti”; naslov četvrtoga bio je “Haška arhiva između pravde i sjećanja: pristup, javni interes i buduće nasljeđe”, a peti panel, “Od prenosa sjećanja do transformacije: mladi između prošlosti i budućnosti”, održan je u dva dijela: “Međugeneracijski prijenos sjećanja” i “Studentski protesti u Srbiji – mladi između prošlosti i budućnosti”. 

Na Forumu su sudjelovali brojni istraživači i znanstvenici iz zemalja bivše Jugoslavije i inozemstva, koji u ovdašnjim i inozemnim akademskim institucijama istražuju teme tranzicijske i transformativne pravde, poslijeratne stabilizacije konfliktnih društava i etničkih sukoba.

Pretežno rezignirani ton cijelom skupu dao je zagrebački filozof i veteran aktivizma za ljudska prava Žarko Puhovski, koji je u uvodnom izlaganju, otvarajući Forum, podsjetio na neuspjeh koalicije Rekom da ispuni svoje prvobitne ciljeve te, ponudivši tmurnu sliku današnjice u regiji i svijetu, postavio “ključno pitanje”: “Zašto se, dođavola, uopće još sastajemo?”. “Zato što je problem još tu”, ipak je odmah odgovorio, podsjetivši kako, primjerice, hrvatska Vlada prešućuje da su oko 40 posto od 1744 nestalih u Hrvatskoj nestali 1995., dakle srpske nacionalnosti, te da su na memorijalnim grobljima u Srebrenici i Vukovaru sve žrtve pokopane pod vjerskim obilježjima, premda nisu sve bile vjernici. “Žrtve su preuzete”, konstatirao je. 

“Nećemo moći učiniti još puno”, ustvrdio je Puhovski: “Umanjiti ili ublažiti manipulacije žrtvama i nastojati ublažiti sekundarnu viktimizaciju. Ambicije bi nam trebale biti jako skromne, imajući na pameti koliko smo velikih ambicija imali”, zaključio je jedan od osnivača procesa Rekom, prvotno zamišljenog s nakanom da nevladine organizacije pokrenu masovnu građansku podršku kako bi vlade u regiji osnovale “Rekom”, Regionalnu komisiju za utvrđivanje činjenica o ratovima devedesetih u bivšoj Jugoslaviji, što se, zbog nepremostivog pomanjkanja političke volje, pokazalo neostvarivom vizijom.

Ni bivši hrvatski predsjednik i ugledni pravni stručnjak Ivo Josipović, koji je u predsjedničkom mandatu aktivno podržavao Rekom, nije ponudio mnogo optimističniju sliku. “Kao predsjednik nastojao sam pomoći, ali nisam bio dovoljno moćan. Otpor istini, pravdi i jednakim kriterijima bio je prejak čak i za predsjednika Republike Hrvatske”, ustvrdio je i zaključio kako su “ostale mrvice”, ali i pozvao na “istinoljubivo i pravdoljubivo nastojanje da ne dođe do novih tragedija”.

Raspravom je dominirala konstatacija Ane Milošević, istraživačice s Fakulteta društvenih znanosti Sveučilišta u belgijskom Leuvenu, kako je “budućnost prošlosti vrlo neizvjesna”. Tranzicijska pravda nije dovršena, a “ako imamo institucije i presude, to ne znači da imamo tranzicijsku pravdu i pomirenje”, ustvrdila je Milošević. 

Štoviše, u nekim slučajevima mehanizmi tranzicijske pravde pokazali su se čak kontraproduktivnima: Sunčica Hajdarović s Pravnog fakulteta Univerziteta „Džemal Bijedić“ u Mostaru ustvrdila je da “političke elite presude Haškog suda koriste za opstanak etničkih narativa”, potičući osjećaj kolektivne ugroženosti koji rezultira glorifikacijom ratnih zločinaca, o čemu svjedoči bista Slobodanu Praljku nedavno otkrivena u Čapljini. “Što je prošlost politički korisnija, to je istina manje poželjna”, ustvrdila je Hajdarović. 

Slično tome, nezavisna istraživačica i publicistkinja iz Sarajeva Belma Bećirbašić ustvrdila je kako “nametnuto suočavanje s prošlošću samo produbljuje otpor, posebno u zajednicama s teškim nasljeđem ratnih zločina ili ratne traume”.

Riječju, tranzicijska pravda, višedimenzionalni tridesetogodišnji proces u kojemu su trebali biti kažnjeni ratni zločini, istražene činjenice i ustanovljena istina o ratu te postavljeni temelji za pomirenje, samo je manjim dijelom ostvaren, i nije omogućio učinkovite procese “transformativne pravde”, procesa duboke transformacije društva prema univerzalnom poštovanju ljudskih prava, demokraciji i tolerantnom društvu.

Nebojša Blanuša, redoviti profesor Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu konstatira kako se “vraćamo u prošlost”, jer premda “istina postoji, ne postoji politička, institucionalna, ideološka i emocionalna infrastruktura koja bi istinu pretvorila u stvarnost”. Ovdašnja su društva “formalno demokratska, ali ne proizvode demokratske učinke”, a otpor tome “ne zabranjuje se, nego cinično obesmišljava pitanjem: 'so what?'”.

Pa opet, nije sve izgubljeno: kako je naglasila nezavisna istraživačica i publicistkinja iz Sarajeva Belma Bećirbašić, “brojne civilne inicijative u BiH, naročito feminističke grade povjerenje i traže zajedničke točke djelovanja”, gradeći “suočavanje s prošlošću odozdo”; o ratovima devedesetih, pak, ustanovljene su činjenice i formirana dragocjena arhiva Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, čijem je čuvanju, održavanju i javnom prezentiranju posvećen cijeli jedan panel, a naročito su zanimljivi bili i razgovori u aktualnom studentskom pokretu u Srbiji. 

U tom se kontekstu osjetio i generacijski jaz unutar aktivističkog pokreta, pa je profesor Fakulteta dramskih umetnosti iz Beograda Stevan Filipović Žarku Puhovskom predbacio “neetičnost” i “cinizam” zbog njegove ocjene kako “studenti šetaju i ne znaju što hoće”. Suprotno tome, Filipović je ustvrdio kako su “očekivanja od studenata nadrealna”, jer treba imati na umu da oni “sudjeluju u ratu”, kao i da je “većina njih bila u zatvorima”. “Studentski pokret revolucionaran je utoliko što je u mainstream donio informaciju da Srbija nije država, nego mafijaška banda”. “Kad bi sutra prestali prosvjedovati, trebali bi ući u historijske udžbenike”, ustvrdio je Stevan Filipović. 

Naposljetku, pošteno je primijetiti da već i to što postjugoslavenske nevladine organizacije za ljudska prava još uvijek organiziraju skupove poput 17. Foruma za tranzicijsku pravdu, svjedoči o tome da nisu oslabile onoliko koliko se čini njihovim časnim veteranima, razumljivo obeshrabrenima time što političare nisu uspjeli pridobiti da djeluju u skladu s očiglednom istinom koju je najpregnantnije formulirao njihov američki suborac Chris Hedges: da je “rat najveće zlo”.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2025. godinu