Samoubojstvo Torcide

Ljubav je ono iz čega se rađamo i ljubav je ono zbog čega živimo. Nije li onda ljubav najbitnija stvar na svijetu? Postoje različiti oblici ljubavi, pa tako na primjer imamo ljubav prema roditeljima, prema prijateljima, bližnjima, partnerima… Međutim, djeca Dalmacije se rađaju s još jednom ljubavi, a to je upravo ljubav prema Hajduku. Unatoč brojnim pjesmama, tekstovima, knjigama i zapisima, hajdukovci još uvijek tvrde da je takva ljubav neobjašnjiva. Priča o Hajduku svima je dobro poznata pa se na nju nije potrebno detaljnije zadržavati. Više je pažnje potrebno usmjeriti na Torcidu, navijačku skupinu Hajduka. Torcida, kao najveća hrvatska navijačka skupina, prije je uistinu posjedovala istinski potencijal, djelujući i reagirajući na državnu i političku nepravdu, boreći se protiv korupcije u nogometu, osiguravajući vlastiti identitet i autonomiju, dok je sadašnja lažna aktivnost Torcide prešla u reaktivno nasilje čije nasilne akcije ne predstavljaju znak kolektivne snage i identiteta, već naprotiv, obilježavaju samo slom unutar zajednice. 

U svakom slučaju, istina je da je Hajduk u Jugoslaviji bio prorežimski klub i da nije bio uvijek kontra kako se to ponekad činilo, ali je živio u vremenu lišenom političkih sloboda, zbog čega ga je režim spontano prigrlio, a država se njime poigravala kao sa simbolom, dok hajdukovci često uopće nisu bili svjesni da su dio režima. Iako tomu djelomično i danas svjedočimo, ipak je u tom razdoblju Hajduk, pružajući otpor prvenstveno nepravdi, bio znatno više objekt nego subjekt politike. 

Među navijačima Hajduka ima primitivaca, a među primitivcima ima i navijača Hajduka. U posljednje je vrijeme, nažalost, sve više ovih prvih, ali to ne umanjuje činjenicu da je još od samih početaka Torcida obilježena određenom dozom borbenosti i otporom, koja je sada prešla u nasilje i manifestira se kao svojevrsni klimaks navijačkog obreda. Emocionalna katarza doživljena tijekom nasilnih rituala, tučnjava, napada i obračuna, pruža samo kratkoročno zadovoljstvo, a u konačnici dovodi do procesa samorazaranja i smrti skupina unutar kojih je djelovanje zamijenjeno nasiljem, pluralnost masom, a mišljenje ideologijom. Masa je bezlična gomila izbrisanih pojedinaca, a ideologija je neupitna istina izbrisanih misli. Nietzscheov apolonski nagon nestaje te je zamijenjen dionizijskom destruktivnom i nasilnom energijom. Ovi degenerici među navijačima nisu ništa drugo negoli pojedinci izgubljena uporišta koji su postali skloni laganim ideologijama i time otvorili put neautentičnoj Torcidi, Torcidi bez pluralnosti i djelovanja, bez čega nema ni zajednice. Bijes koji se godinama taložio, iznenadno je eksplodirao. Svijet se od romantičnog kaosa pretvorio u sustav interesa. Navijačka buka prikrivena je političkim animozitetom. Torcida je maska igrama moći. Nasilno navijanje predstavlja prljavo ogledalo. Napaćeni narod ogorčen svakidašnjom jadikovkom, umjesto devedesetominutnog uživanja i bijega od tržnice pokvarenog mesa, jedino što dobiva je žalosni scenarij uličnih huligana. 

Tragedija današnjih navijačkih skupina je njihovo preživljavanje pomoću maskiranih adolescenata opasanim bakljama i dinamitima čija strast završava tuđom koreografijom. Iza Torcide kriju se siluete odraslih koji vlastitu djecu zarobljavaju u donkihotovskoj borbi, gurajući ih u tuđe bitke, uvjeravajući ih da se bore za neki viši ideal, dok u stvarnosti ta ista djeca slijedeći tuđe sjene, postaju tihe sluge onima koji su sklanjajući pogled pružili ruku vlastima, podanički im se klanjajući, glumeći da ne znaju čiju igru igraju. Taj čin, može se reći, izdaje, temelj je za izgradnju napetosti koja definira duet pravde i nepravde. 

Pitanje dobra i zla u sportskom se kontekstu može shvatiti kao borba između navijača i HNS-a, borba između pravednosti i poštenja te s druge strane korupcije i nepotizma. Iz filozofske perspektive uopće nije riječ o borbi, jer, kao što ističe filozofkinja Hannah Arendt, suprotstavljanjem legalnih i moralnih pitanja dolazimo do zapostavljanja čovjeka kao temeljnog aktera sustava i organizacija. Hrvatska sportska elita, određena jednoumljem nasuprot demokraciji, naizgled je ravnodušna, jer nas ljudski motivi ne dovode do zla, ali s obzirom da sklonosti i iskušenja nisu ukorijenjeni unutar čovjekova uma nego unutar njegove prirode, čak i oni posve ravnodušni posegnut će za iskušenjem i zlodjelima. Arendt ravnodušnost u ovome smislu shvaća kao nepromišljenost i običnost, koja je vezana uz pasivno egzistiranje ljudske prirode kao takve, te svojim ne-djelovanjem čini nužno zlo, u kojem pojedinci pokoravajući se skupini suspendiraju svoja vlastita mišljenja dopuštajući razarajućem kolektivu da ušutka njihova osobna rasuđivanja. Gubitak vlastite odgovornosti čini ljude bezličnim stvorenjima čiji se identitet guši kolektivom. Jedino što ostaje je osjećaj moći i strasti koji narušavaju vlastiti moral. 

Na tribinama svjedočimo kolektivnoj emocionalnoj eksploziji koja ne dopušta razgovor, a tamo gdje on prestaje, započinje manipulacija. Nema više mišljenja, postoji samo pripadanje. Nema više pobjeda, postoje samo tragedije. Prema filozofu Friedrichu Nietzscheu pojedinci gubitkom vlastita identiteta i kritičkog mišljenja predstavljaju moral stada koji se podređuje kolektivu, a naposljetku donosi osjećaj nemoći zbog podvrgnutosti manipulativnim politikama i ideologijama. Sukob već spomenutog dionizijskog i apolonskog dovodi do nihilizma i destruktivnosti. Nietzsche ističe da lažna moralna navijačka strast i energija udaljavaju od afirmacije života, a dovode nas do stagnacije i kolektivnog zatupljivanja. 

Tako se od predivno osmišljene ideje s ciljem stvaranja zajedništva i jednakosti, od simbola otpora i preživljavanja, uspjelo napraviti prostor huliganstva, diskriminacije, manipulacije, korupcije, divljaštva, barbarstva, iživljavanja... Hajduk je vjera bez nevinog subjekta, vjera nacionalizma i političkog uplitanja, vjera opijuma za djecu. Gdje je nestala ona Torcida koja se borila protiv toga, gdje je onaj Hajduk koji se jedini nije podredio nacističkim vlastima odbijajući igrati njihove političke igrice? Koliko je navijača Torcida prikupila upravo iz jedinstvene i neobjašnjive ljubavi, a vi ste svima njima okrenuli leđa. Zbog čega je ta ljubav transformirana u mahanje nacističkim zastavama? Gdje je nestala Torcida koja se smije i pljuje u lice ogavnoj političkoj vlasti boreći se protiv nepravde za svoj narod? Ono što je ostalo od nje jest uprava koja se mora sramotiti zbog velike i hvalevrijedne povijesti Hajduka koja je hladnokrvno lansirala odjeb vlastima, a sada u istom tom klubu Torcidaši, ili bolje rečeno huligani, usred Poljuda jedni drugima dovikuju zakonom zabranjeni ustaški poklič „Za dom spremni“. Huligani, sramite se, a navijačima ponudite priliku da vrate Torcidu, i prestanite više s prisvajanjem Hajduka jer on je odavno iza vas. Samo se vi igrajte dizanja ruku i nadjačavanja zabranjenim pozdravima, igrajte se pucnjave i rata, igrajte se šamaranjem i strahom, igrajte se igrajte, ali istinskih i pravih Torcidaša se već jednom okanite!

Govor o nogometu u Hrvatskoj može se gotovo izjednačiti s govorom o nedodirljivoj Svetoj Katoličkoj Crkvi i o još manje dodirljivoj populaciji Branitelja Domovinskog rata, čime se u svakoj utakmici prepoznaje maskiranje pučanstva u navijače čiste, svete i državne istine, pri čemu raspravljanje o nogometu postaje jednako izazovno kao raspravljanje o (ne)upitnim religijskim dogmama na kojima počiva čitava naša civilizacija. Budući da je nogomet još uvijek najvažnija sporedna stvar na svijetu, iako se ponekad tako ne čini jer uz apsolutnu svetinju upada u kamen temeljac Lijepe Naše, ne smije se zaboraviti na ono s početka, na ono iz čega se rađamo i na ono zbog čega živimo. Upravo je ljubav ta koja predstavlja ključnu stvar na svijetu i bez nje ništa drugo ne bi moglo opstati, pa tako ni Hajduk ni Torcida. Probajte već jednom toj djeci Dalmacije osigurati istinsku i neopisivu ljubav, a zaštite ih od vlasti i korupcija koji kradući njihovu slobodu, manipulacijom guše prirodnu strast. Naučite ih voljeti cijelim srcem, naučite ih osjećati, naučite ih vječnoj ljubavi, jer bez ljubavi, život bi bio greška.