Ustaše u Areni

Thompsonov koncert u Areni nije bio glazbeni događaj, nego javna demonstracija činjenice da je ustaštvo u Hrvatskoj preživjelo sve zakonske zabrane, povjerenstva i deklarativni antifašizam, jer se  otvoreno slavi NDH, njezina simbolika, a vrijednosti te ustaške države se toleriraju, uljepšavaju da bi se u isto vrijeme gurale pod tepih kao „emocija“, „tradicija“ ili „ratno nasljeđe“.

Radi se zapravo o onome što je jako dobro objasnio Marku Vučetić, kad je izrazio sućut rečenom.

U Areni se to vidjelo bez ikakve potrebe za prikrivanjem. Publika je znala po što je došla, Thompson je znao kome se obraća, a institucije su znale – i opet odlučile šutjeti. Osim zagrebačkog gradonačelnika Tomislava Tomaševića. U toj šutnji nema neutralnosti; ona je aktivni oblik odobravanja.

Dio publike reagirao je upravo onako kako se i očekivalo: ovacijama, skandiranjem, ikonografijom i porukama koje jasno pokazuju da ustaštvo nije „incident“, nego identitetski izbor. To nije publika koja ne razumije povijesni kontekst, nego publika koja ga svjesno ignorira ili reinterpretira. Za njih ustaški pozdrav nije simbol genocidnog režima, nego znak „otpora“, „ponosa“ i „prkosa“. Arena je samo kulisa u kojoj se taj proces vidi u punom svjetlu.

Reakcije političara bile su očekivano mlake ili otvoreno licemjerne. Dio desnice pohvalio je koncert kao „slavlje domoljublja“, dok su se vladajući odlučili za provjerenu taktiku izbjegavanja: nitko nije čuo problematične poruke, nitko ne želi „dijeliti narod“, nitko ne vidi razlog za reakciju. Antifašizam se, još jednom, sveo na ustavnu fusnotu.

Time je poslana jasna poruka: ustaštvo je problem samo dok ne postane dovoljno masovno. Kad napuni Arenu, postaje politički nezgodno, pa samim time i – dopušteno.

Ni policija, ni Ministarstvo kulture, ni druge nadležne institucije nisu vidjele potrebu reagirati. Nije bilo problema s javnim redom, pa očito nema ni problema s javnim vrijednostima. Takav pristup svodi borbu protiv ekstremizma na tehničko pitanje, dok se ideološka poruka potpuno zanemaruje.

Država koja ne reagira na normalizaciju ustaške simbolike ne može se istodobno pozivati na antifašizam. To nije ravnoteža, nego kapitulacija.

Thompson je u ovom slučaju tek glasnogovornik šireg društvenog dogovora: da se o ustaštvu može govoriti poluglasno, u aluzijama i pjesmama, ali nikad jasno i kritički. Problem nije jedan koncert, nego činjenica da je tako nešto uopće dopušteno.

Dok god se ustaštvo tretira kao „osjetljiva tema“, a ne kao ono što jest – zločinačka ideologija – ovakvi će se prizori ponavljati. Ne zato što nema zakona, nego zato što nema volje da se oni primijene.

Arena je bila puna. Ono što je doista zabrinjavajuće jest da je bila puna šutnje onih koji bi trebali znati bolje, a vrhunac se dogodio nekoliko dana kasnije kad mu je pravomoćno osuđeni seksualni nasilnik – tipu koji se uporno poziva na naciju i OBITELJ – predao nagradu u ime Hvidre. Tako izgleda država o kojoj oni sanjaju!