Tesla van iz Tesline

Opće je mjesto da Zagreb nema sreće s vlastitom spomeničkom plastikom. Ako je vjerovati recentnoj vijesti s Hininog servisa, ta će ga nesreća, izgleda, nastaviti pratiti i dalje. Naime, Grad je odlučio nakon 20 godina Meštrovićevog Teslu iz centra grada katapultirati nazad u dvorište Instituta Ruđer Bošković, na mjesto kojemu je veliki umjetnik izvorno i namijenio svoj rad. Samo, je li insistiranje na izvornosti, na principu in-situ u ovom slučaju najsretnije rješenje?

Podsjetimo, prije 20 godina tadašnji zagrebački gradonačelnik Milan Bandić odlučio je Teslu iz rečenog dvorišta prebaciti na spoj Tesline i Masarykove ulice, pravdajući to tada – čime? Nitko se više ni ne sjeća. Jest, bila je to još jedna u nizu zbrzanih i rogobatnih Bandićevih akcija, ali 20 godina kasnije, pokazalo se da je taj kip nenadano mu darovanu pristupačnost i dostupnost iskoristio na najbolji mogući način i ipak se uspio nekako ispreplesti s tkivom grada. Kod njega su se počeli sastajati ljudi, prerastao je u svojevrsnu turističku atrakciju, pogotovo za strance kojima je to bio, vjerojatno, jedan od rijetkih internacionalnih repera. 

Zagreb je i inače prepun spomenika posve provincijalnog karaktera, pa je Tesla i u tom smislu odskakao. Sada će se Teslin spomenik ponovno povući u duboku anonimnost Institutovog dvorišta, gdje je za njega malotko znao, te u tom smislu zapravo neće ni moći funkcionirati kao spomen-obilježje koje komunicira s okolinom u kojoj se nalazi. Past će u zaborav u kojem je tavorio i do 2006, kad ga je Bandić doteglio u centar grada. Inzistiranje na izvornosti u tom će smislu značiti smrt spomenika.

            Prije negoli krenemo dalje, valja konstatirati da je sam spomenik posve nekontroverzan, lik Tesle je opće prihvaćen i nije problematičan ni po kojoj osnovi, dapače, poželjan je kao simbol zajedništva i spajanja. Također, manje-više neproblematičan je i autor spomenika Ivan Meštrović, premda nešto manje, prije svega zbog svoje otvorene političke podrške dinastiji Karađorđevića, a kao što se zna, u današnjoj Hrvatskoj odioznim se doživljava sve što ima ikakve veze sa Srbima i srpstvom. Olakotna okolnost za Meštrovića je da je šurovao sa Srbima prije sto i više godina, pa se to danas doima kao davna prošlost i zbog toga lakše oprostiva zabluda. 

Stoga se ovo micanje spomenika Tesli ne može svrstati u kategoriju kanceliranja kakva su bila poznata prije 15-ak godina, prije svega u Sjedinjenim Državama. Iako, tu valja biti oprezan, jer Hrvatska ima jako lošu reputaciju sa spomenicima posvećenima drugima. Samo je u devedesetim godinama 20. stoljeća srušeno ili na ovaj ili onaj način eliminirano oko tri hiljade spomenika (uskoro će ih stići Ukrajinci koji danonoćno rade na deboljševizaciji i derusizaciji svoje spomeničke baštine), prije svega onih koji obilježavaju narodnooslobodilačku borbu, ali i onih koji su vezani s drugima, prije svega sa Srbima.

            Kad kažemo da Zagreb nema sreće s vlastitom plastikom, onda mislimo na, recimo, onog nesretnog Tina Ujevića u Varšavskoj ulici, na spomenik lirskom pjesniku kojemu troipolmetarska golemost i monumentalnost nikako ne pristaje. Dobio je i nekoliko posprdnih naziva, Fredi Kruger je jedan, a da je na bilo koji način zaživio u gradu – nije. U ono su ga vrijeme novine opisale i kao „grotesknog Gulivera koji se izdiže iznad ulice prenapučene suncobranima“ (Večernji list, srpanj 1991). 

Grad i njegovi građani nisu bolje prošli ni sa spomenikom Marku Maruliću ispred zgrade Hrvatskog državnog arhiva. On je za početak, prema mišljenju struke, postavljen na krivom mjestu, trebao je biti, kao otac hrvatske književnosti, pozicioniran ispred nacionalne biblioteke, a ne ispred zgrade državnog arhiva u kojoj je, istina, ranije bila biblioteka, ali je spomenik nakon relokacije NSK, jednostavno, zaostao na krivom trgu. 

Treća nesreća je ona na Glavnom kolodvoru, kad je opet taj nesretni Bandić jednu pozitivnu ideju uništio lošom izvedbom. Spomenik holokaustu s generički izvedenim koferima ne dotikavle se danas u emotivnom, političkom ili bilo kojem drugom smislu, praktički nikoga u gradu. 

Sva tri nabrojena slučaja primjer su kad spomenici, kojima je jedna od funkcija da ožive prethodno prazne i bezlične prostore (betonirani bazen između zgrada na Marulićevom trgu, kanjon u Varšavskoj ulici prošaran uniformiranim kafićima i praznu lokaciju između pošte i kolodvora), ne da nisu uspjeli oplemeniti prostor koji im je dodijeljen, nego su se, upravo suprotno, posve utopili u njegovom – kako je takve prazne zone ispražnjene od svakog smisla nazvao nedavno preminuli francuski antropolog Marc Augé – ne-mjestu. S Teslom to nije bio slučaj.

Nema sumnje da se s nekim dijelovima Bandićeve ostavštine treba razračunati. Ali onda treba, ostanemo li u domeni plastike, pažljivije birati ciljeve, trebalo bi početi, ako nas pitate, s onom nakaradom ispred Lisinskog, a ne s jednim od rijetkih primjera naknadno postignute komunikacije između spomenika i ljudi. Međutim, za odabir prave mete treba i ponešto političke hrabrosti, a ne samo inzistiranja na formalnostima.