Političari i državnici, Amerika i Evropa

Ima tome već nekoliko godina, otkako je ovaj novinar - pišući o vodećim državnicima Evrope - upotrijebio termin „otpravnici poslova“, htijući time reći kako ujedinjena Evropa, nažalost, ima političare kojima nedostaje ono što se zove „formatom“. Drugim riječima, evropskim političarima, osim što su često potkapacitirani, nedostaje ono što bi ih iz kategorije političara uzdiglo u kategoriju državnika. Tada, i time, ovaj je novinar bio jedan od rijetkih, vrlo rijetkih, ne samo u Hrvatskoj, ne samo u regiji, nego i u svijetu. 

Od tada naš se svijet okrenuo oko sebe (u doslovnom smislu riječi) mnogo puta. Godine su prošle. A s protekom vremena i stvari su se promijenile. U pozitivnom smislu? Ne!

Prilike su u svijetu postajale sve složenije. Oni koji su bili na čelu bilo država, bilo vlada (ovisno o ustrojstvu države) suočavali su se sa sve težim zadaćama, ubrzo će se pokazati za njih nerješivima. Svijet je u krizi. Evropa je u krizi. Za rat se spremaju svi, osobito Evropa, o miru ne govori više nitko, ili gotovo nitko. No zato danas više nije nikakva rijetkost da pročitamo iz pera ne samo analitičara, nego i političara na funkciji (doduše još ih je malo), ali i bivših predsjednika i premijera, kako Evropa - gde čuda - nema državnike „od formata“.

S nostalgijom bude se sjećanja na nekadašnje velikane evropske, ali i svjetske političke scene, Winstona Churchilla (Britanija), Charlesa de Gaullea (Francuska), Konrada Adenauera (Zapadna Njemačka), ili iz sljedeće generacije - Olafa Palmea (Švedska), Willya Brandta (Zapadna Njemačka), Françoisa Mitterranda (Francuska). Naravno i, ma koliko se zbog toga ovdašnji desničari uzbuđivali, i Josip Broz Tito - za one koji ne znaju - Jugoslavija. Sve su to bile povijesne ličnosti, sve to bili državnici koji su stvarali svijet. Onaj svijet u kojemu smo živjeli - riječ je o generacijama stasalim nakon završetka Drugog svjetskog rata i pobjede nad fašizmom.

U tome svijetu, svim njegovim nedostatcima i manjkavostima usprkos, vidjeli smo budućnost. Jer, osim što su svi nabrojeni bili zaista državnici u punom i pravom smislu riječi, oni su - svaki od njih - imali i viziju, znali su što hoće, ne nužno do idućih izbora, ali imali su pred očima cilj. 

Englez je htio uništiti neman naci-fašizma, pa makar se borio sam, odnosno makar - on, čvrsti uvjereni antikomunist - morao pružiti ruku komunistima. Francuz - da spasi čast svoje domovine za koju je smatrao da ju je izgubila kada je potpisala predaju Trećem Reichu. Nijemac - kada je nakon rata polagao temelje budućim odnosima svoje zemlje, poražene u ratu, s jednom od zemalja pobjednica, povijesno gledano, vjekovnim neprijateljem. A oni mlađi? Šveđanin, kada se protivio američkom ratu u Vijetnamu, ali i sovjetskom upadu u Afganistan. Pa onda opet Nijemac, koji je - klečeći na koljenima - odao počast milijunima koje su pobili njegovi sunarodnjaci, i Francuz koji je nastavio politiku svog slavnog prethodnika, držeći se parole kako Evropa mora, želi li ostati Evropa, voditi svoju politiku i držati se podalje od NATO pakta koji je uvijek bio u osnovi američka „igračka“, mada iznimno opasna.

A Tito? On se „samo“ odupro Hitleru u prilikama koju mu, blago rečeno, nisu išle na ruku. I pobijedio je. Pa onda „samo“ nije pokleknuo pred Staljinom kada jedva da mu je itko u svijetu davao šanse. Pa je i opet pobijedio. I onda je uspio razbiti koncept Jalte i tamo dogovorene podjele svijeta na interesne blokove, i ostati desetljećima na čelu jedinstvene socijalističke države koja je vodila svoju suverenu politiku, kako vanjsku, tako i unutarnju.

Svim manama usprkos, a imali su ih, oni su bili državnici. Koji su znali što hoće, koji su imali viziju. Ali i još nešto više, nešto što upravo tragično nedostaje politici trenutka u kojem živimo. Oni, državnici, imali su ideale. I nema ih više. Niti njih, niti ideala. Evropa je osuđena na „otpravnike poslova“. Na pitanje zašto, odgovoriti se može samo s jednom, jedinom riječju: Amerika!

Od kraja Drugog svjetskog rata kada je Britanija, doduše pobjednica, ali iscrpljena i osiromašena i, doslovno na koljenima, bila prisiljena svoje prekomorske baze, a time i svoju ulogu u svijetu, prepustiti Sjedinjenim Državama, u Americi raste „apetit“ za globalnom ulogom kakvu nikada do tada nije imala. Ne samo što vidi svoju „povijesnu“ zadaću u suzbijanju komunizma koji je svojom idejom vodiljom, mada ne i praksom, bio „zakleti neprijatelj kapitalizma“, nego počinje smatrati u najmanju ruku potencijalnim neprijateljima sve one koji bi se našli pa putu do ostvarivanja koncepta u kojem bi Amerika stvarno preuzela ulogu hegemona. Drugim riječima, koncepta u kojem bi Amerika gospodarila svijetom.

Ako je tako, a tako jest, američki je suparnik morala postati i Evropa, odnosno onaj njezin dio što ga, u skladu s Jaltom, nije „pojeo“ SSSR. Pri čemu je sovjetski model pretvaranja samostalnih država u vazale, u određenoj mjeri djelovao inspirativno na Ameriku, s time što je Amerika djelovala u pravilu mekše, dok su Sovjeti djelovali primarno silom. Poučeni iskustvom okupacije, kada je Amerika, zajedno s Britanijom i Francuskom, naprosto „preodgojila“ Zapadnu Njemačku, američki su stratezi lansirali dugoročni plan odabira i „školovanja“ perspektivnih kadrova, dakle onih koji će biti odgojeni tako da uvijek budu orijentirani na Ameriku i na „spoznaju“ da su, bez američke podrške, oni doslovno nemoćni. Tako su stasale generacije političara, vojnika, ekonomista i - novinara.

I - ne! Nije riječ ni o kakvoj teoriji urota. Godinama, desetljećima zapravo, Amerika vrlo pozorno prati, baš onako kako smo znali vidjeti u filmovima, kako napreduju ljudi koji je zanimaju; otvara im mogućnosti napredovanja. Govorimo sada ne o onim perspektivnima koje se jednostavno „otme“ u SAD, nego o onima koji će ostati u svojim zemljama, da bi tamo, na terenu - kada dođe trenutak - poslužili globalnim ciljevima Amerike. Školovanje u SAD? Zašto ne? Stipendije? Zašto ne? Studijska putovanja? Zašto ne? Ali - ne za svakoga, nego samo za one koji zadovoljavaju ključni kriterij - da se uklapaju, ili barem potencijalno uklapaju u američke interese. Ljudi, bili oni toga svjesni ili ne, pretvaraju se u poslušnike, odnosno u ovisnike. Jer, odrastali su, školovali su se, počinjali su karijere, a sve to u uvjerenju kako im cijeli život ovisi, u krajnjoj liniji, o Americi. Transatlantski savez nije ništa drugo, nego to.

Ovaj novinar dobro pamti kada je upoznao kasnijeg njemačkog kancelara, Helmuta Kohla. Tada još pokrajinski političar, u susretu sa skupinom televizijskih novinara iz Zapadne Evrope (i Jugoslavije!), Kohl je osjetio potrebu da nas upozori kako su sovjetski tenkovi stacionirani na području one „druge“ Njemačke (DDR) udaljeni manje od dvije stotine kilometara od mjesta na kojemu smo bili. On se bojao. To je bilo jasno. A na tome je strahu počivala pomno izgrađena konstrukcija ovisnosti Evrope o Americi.

Pri odabiru „zanimljivih“ kadrova dogode se i pogreške, zaigra se na krivu kartu. Neka piscu još jednom bude dopušteno posegnuti za vlastitim iskustvom, kada je u davnim 80-tim godinama prošloga stoljeća bio pozvan kao pripadnik skupine evropskih „opinion makera“, dakle onih koji stvaraju „javno mnijenje“ u jednomjesečni posjet Americi. Dakle, ciljano su bili pozvani oni koji su u zemljama iz kojih su dolazili bili u poziciji da utječu na javnost. Oni koji su uputili poziv ovome novinaru mora da su ostali razočarani. 

Amerika, nije, naravno ostala samo na tome da „odgaja“ Nijemce. Tako su bili odgajani, a naznačili smo metode, i to od malih nogu, budući kadrovi u cijeloj Evropi, s izuzetkom evropskog Istoka. Jugoslavija je i tu bila priča za sebe. Tako je bilo, ponovimo to, u politici, ali i u drugim sektorima, a osobito u medijima. 

Amerika je, očekivano, najviše uspjeha imala u Zapadnoj Njemačkoj, no i u globalu koncept se pokazao uspješnim. U svim evropskim zemljama bilo je moguće naći ljude koji bi, što iz uvjerenja, što iz računice pristajali na to da budu ako ne baš poslušnici, a ono barem odani sljedbenici. U jednom je trenutku De Gauelle prijetio da sa će svojom vizijom Evrope od Atlantika do Urala poremetiti tu „idilu“, ali stvari su nakon nekoga vremena ponovo vraćene na „pravi“ kolosijek. 

Samostalna je Jugoslavija „riješena“ razbijanjem na nekoliko malih državica u kojima su uzde preuzeli ljudi kojima je razmišljanje vlastitom glavom „strana kategorija“ i koji se, čast iznimkama, ali riječ je doista o iznimkama, radije “zabavljaju“ izmišljajući vlastitu prošlost, brojeći tuđa krvna zrnca i krivotvoreći povijest, nego vodeći vlastitu politiku, što će reći onu koja ne bi polazila od toga da smo mali i da ne možemo ništa, da je red da šutimo i slušamo što nam „veliki“ kažu, odnosno savjetuju. U prijevodu to znači samo „Amerika“, jer se tzv. ujedinjena Evropa, godinama „preparirana“ da neprijatelj uvijek dolazi sa Istoka, a da je spasonosni prijatelj s onu stranu Atlantika, odavno odrekla svake ambicije da kao samostalni igrač uđe na međunarodnu scenu. Što vrijedi naravno, mada u različitoj mjeri, i za njezine članice.

Valja posve rubno spomenuti kako je Amerika nakon sloma socijalizma u „ostatku“ Evrope imala lak posao. Novi režimi na Istoku Evrope popunjavani su mahom izbjeglicama-antikomunistima koji su tamo školovani, a neki su čak tamo i rođeni. I jedni i drugi i dalje imaju američke putovnice. Kako takvi „dišu“? Pitanje je, čini nam se, suvišno.

Pa se takva Evropa, prestrašena i ovisna, s čelnim ljudima koji zaista nisu više od otpravnika poslova, suočila najprije s ratom u Ukrajini (u koji ju je gurnula Amerika, što - naravno - ne dovodi u pitanje činjenicu da je rat započela Rusija, barem ovaj od prije četiri godine), a onda sa smjenom u Bijeloj kući. Rat u Ukrajini Evropa je, pod američkim vodstvom, „rješavala“ uvođenjem svako malo novih sankcija Rusiji, što je u Rusiji uglavnom ostajalo bez učinka, dok su te iste sankcije poput bumeranga sve više pogađale Evropu, ostvarujući davni san  američkih stratega - Evropa zavađena s Rusijom i potpuno oslonjena na Ameriku.

Trumpov dolazak u Bijelu kuću samo je prividno promijenio stvari. Amerika i dalje ne želi jaku Evropu. Amerika koja i dalje smatra da ima „božansko pravo“ da bude svjetski hegemon, ne može ni pojmiti da bi u nekom multipolarnom svijetu ujedinjena Evropa ušla u krug „velikih igrača“. Amerika se i dalje protivi pokušajima ponovnog otvaranja dijaloga na liniji Evropa - Rusija. Trumpova je računica jednostavna.

S Rusijom pregovaramo mi, Amerika. Vi, Evropa, i dalje ćete, preko leđa Ukrajine, ratovati protiv Rusije (što znači i protiv vlastitih interesa), a ja ću vam prodavati oružje - tako dugo dok se s Rusima ne dogovorim o miru (neovisno o tome što hoće Ukrajinci). Karte su na stolu. Maske su odbačene. I da ne bi bilo nikakve zabune. Trump nije državnik, on nije ni političar. On je poslovni čovjek mutne biografije i još mutnijim metodama djelovanja, ali s neizmjernim egom. Težinu mu daje činjenica da se po drugi puta, doslovno, dokopao Bijele kuće. To, samo to, kvalificira ga kao nekoga s kime se i razgovara i dogovara.

Evropa treba državnike. Tako dugo dok se diplomatsko umijeće glavnog tajnika NATO-a svodi na tituliranje Trumpa kao „tatice“, dok njemački kancelar i njegov ministar obrane buncaju o tome kako Njemačka do 2029. mora biti spremna za rat s Rusijom, tako dugo dok je Papa jedini koji dosljedno i bez ikakvih uvjeta poziva na mir, tako dugo o Evropi kao o samostalnom faktoru svjetske politike, nema smisla ni početi razmišljati. Ali i tako dugo dok se ono malo slobodnomislećih ljudi, koji preferiraju mir nad ratom i koji ne pristaju samo tako udarati u ratne bubnjeve, bude javno prokazivalo kao „nositelje ruske propagande“ (nedavni slučaj iz Slovenije, kada je ugledni novinar starije generacije upravo tako, s imenom i prezimenom, prezentiran javnosti), tako dugo će biti opravdana i razložna nostalgija za državnicima koji su to zaista bili. I za idealima kojima su stremili. 

I tako dugo Evropa neće naći svoju „dušu“. Pitanje je, međutim, ima li Evropa vremena da čeka? Imamo li svi mi još vremena da čekamo? Ili su stvari otišle predaleko? Na onom famoznom satu koji nas (na temelju znanstvenih kriterija) upozorava koliko nam je vremena ostalo, nama - ljudskoj vrsti, ponoć samo što nije otkucala.