(Nije) moja Hrvatska

Koliko nam je poznato, dokument što ćemo ga navesti, u Hrvatskoj ne postoji. Još. Naglasak je na riječi „još“.

Evo, dakle, citata.

Zabranjeno je u javnosti isticanje, odnosno bilo kakva upotreba, u bilo kojem kontekstu, simbola komunizma, socijalizma ili Jugoslavije. To se osobito odnosi na crvenu zvijezdu petokraku.

Zabranjeno je formiranje organizacija, udruga ili političkih stranaka na osnovi ideja komunizma, socijalizma, jugoslavenstva i tzv. antifašizma, što uključuje i udruge veterana iz Drugog svjetskog rata, osim onih što okupljaju nekadašnje pripadnike Hrvatske vojske.

Termin Hrvatska vojska koristi se isključivo za pripadnike Domobranstva i Ustaške vojnice, odnosno HOS-a za vrijeme trajanje NDH, i za pripadnike HOS-a (stranačke vojske Hrvatske stanke prava), Zbora narodne garde, odnosno Hrvatske vojske u Republici Hrvatskoj.

Zabranjuje se upotreba u bilo kojem obliku slogana/parole „Smrt fašizmu - sloboda narodu“, uz iznimku obilježavanja blagdana Dana antifašističke borbe i to samo na prostoru što je za to određen i samo dok traje prigodni program. Tu se, ali striktno, koristi sustav dvostruke konotacije, što se primjenjuje u slučaju starog hrvatskog pozdrava „Za dom – spremni“ kojega pripadnici lijeve sekte, ekstremni ljevičari, osobito oni u Zagrebu, uporno vežu uz režim NDH.

Zabranjeno je i samo i spominjanje SFR Jugoslavije, osim kao zemlje u kojoj je Hrvatska neizmjerno patila u vrijeme jugo-komunističke vladavine, mada je stoljećima težila vlastitoj državi.

Osobito se zabranjuje svako spominjanje ZAVNOH-a kao temeljnoga kamena hrvatske državnosti; Republika je Hrvatska nastala u Domovinskom ratu i samo je taj rat njezin temelj.

Tzv. antifašističke borce iz Drugog svjetskog rata treba tretirati dijelom kao fanatične komuniste, a dijelom kao zavedene ljude koji su pristali dići ruku na hrvatsku državu, dakle pobunjenike i veleizdajnike. I jedni i drugi krivi su, međutim, za bezbrojne zločine počinjene u vrijeme rata.

Pošto su komunisti i njihovi sljedbenici krivi za još uvijek neutvrđeni broj žrtava hrvatskog naroda od 1945. pa sve dok je trajala Jugoslavija, treba dovršiti u Domovinskom ratu započeti posao uklanjanja, odnosno demoliranja spomenika i spomen obilježja komunističkim zločincima, kao i promjenu imena ulica i trgova koji još uvijek nose njihova imena i time izazivaju uznemirenost građana.

Strogo se zabranjuje u bilo kojem kontekstu i samo spominjanje imena Josipa Broza Tita, osim kada se o njemu govori kao o najvećem krvniku hrvatskog naroda kao i o jednome od 10 mega ubojica 20. stoljeća. Jednako tako zabranjuje se organiziranje bilo kakvih komemorativnih skupova, poput onoga u Kumrovcu, gdje treba ukloniti kip tzv. maršala, a njegovu rodnu kuću (ako se uopće tamo rodio) uklopiti, s promijenjenim sadržajem, u „etno selo“.

NDH je, zahvaljujući međunarodnim okolnostima, bio neuspjeli pokušaj stvaranja hrvatske države, ali onima koji su je stvarali mora se priznati visok stupanj domoljublja i državotvornosti, mada se nisu uvijek na pravi način znali nositi s izazovima trenutka. To treba uvijek imati na umu kada se koristi formula o osudi svih totalitarnih režima. Uvijek na prvom mjestu mora biti bespogovorna osuda komunizma.

Treba provesti hitnu i temeljitu reviziju kompletnog obrazovnog sustava kako bi se iz njega uklonili oni koji bilo zbog nacije, bilo zbog vjere, ili zato što su ostali trajni zarobljenici komunističkog narativa, ne smiju više odgajati naše mlade naraštaje. Posebnu pozornost valja pokloniti suzbijanju komunističkog narativa prema kojemu je postojala bitna razlika između SSSR-a i zemalja tzv. istočne Evrope s jedne strane, i Jugoslavije s druge. Takva razlika nije postojala. Komunizam, kako god se zvao i gdje god da se pojavljuje, bio je i uvijek ostaje samo to - komunizam.

Posebnu pozornost valja pokloniti medijima. U njima nema mjesta za pripadnike radikalne ljevice, potomke komunista, ili jugo-oficira (i njihovih potomaka), kao ni za bilo koga drugoga osim domoljubnih Hrvata, odnosno onih pripadnika nacionalnih manjina koji su pokazali želju i sposobnost asimiliranja s većinskim narodom.

U skladu s visokim dostignutim stupnjem demokracije, svaki građanin u svojem stanu ili kući uživa punu slobodu govora, što znači, naravno, da ima pravo slobodno razmišljati i govoriti. U javnosti, međutim, vrijedi ono što je utvrđeno ovim dokumentom.

Završen citat.

Takav dokument još ne postoji. Naglasak je na riječi „još“. A da li je uopće moguć? O, da - itekako. Pitanje je samo koliko će biti onih koji će, kada nas takav ili sličan dokument „iznenadi“, moći s punim uvjerenjem reći: moja Hrvatska?

Da, zaista, koliko?