I nitko da kaže: dosta je!

Neka ostane zabilježeno. I zapamćeno. Poglavar Rimokatoličke crkve 29. ožujka 2026. javno je i bez ikakve mogućnosti da ga se drugačije razumije, odrekao pravo da se mole Bogu oni koji, kako će reći, vode ratove i kojima su ruke ogrezle u krvi. Nije, doduše, nikoga poimence spomenuo, ali nije se bilo teško sjetiti kako se američki ministar rata (tako se sada, Trumpovom voljom, zove resor obrane) pohvalio kako je molio (Boga, naravno) da svaki ispaljeni projektil pogodi  američke „neprijatelje“. 

Amerika, kao što je poznato, nije napadnuta. O kojim je i kakvim neprijateljima riječ? Koliko nas sjećanje služi, napadnut je Iran. Napali su ga Amerika i Izrael. Dakle, Amerika i Izrael vode rat. Iran se brani; napadajući one koji su ga napali, što nužno širi područje ratnih operacija, jer SAD koriste svoje baze širom Bliskog i Srednjeg istoka, a pokušavaju u rat koji, očito, ne ide onako kako su „gospodari rata“ zamislili, uvući i zemlje NATO-a.

Za sada bez uspjeha, ali uz jasnu prijetnju: „nećemo zaboraviti“.

I svima njima Papa je, doslovno, zabranio da se mole Bogu jer, rekao je, Bog njihove molitve odbija. Upravo tako - odbija. I zato neka ove riječi ostanu zapamćene kao rijetko jasan krik protiv rata. Teško je oteti se dojmu kako nikada do sada ni jedan Papa nije toliko jasno osudio rat. Naprosto - rat! Ali neizravno i militarizaciju što je poput plimnog vala zahvatila Evropu. O tome bismo i mi u Hrvatskoj znali ponešto reći, zar ne?

I to je, objektivno, jedino o čemu bi valjalo izvijestiti kao o novosti, dakle kao o nečemu zaista novome i vrijednome registriranja. A ostalo? 

Na primjer - rat u Ukrajini. Koji nije počeo prije četiri godine, nego još 2014.. U kojem je, doduše, Rusija bila ta koja je napala Ukrajinu, ali koji je bez i najmanje dvojbe bio proizvod „made in USA“, s time da ga je prethodna američka administracija uspješno „prodala“ Evropi koja sada živi u strahu od prijeteće ruske invazije na Stari kontinent; da bi se Trump od toga „odlijepio“, snujući nove unosne poslove s Rusijom i prepuštajući teret - i vojni, i politički, ali i ekonomski - Evropi (svima njezinim interesima usprkos) koja sada ratuju s Rusijom preko leđa Ukrajine, pretvarajući je u „tvrđavu Evropu“ u kojoj su otvorena vrata nacionalizmima svih boja. Sa svime onime što to podrazumijeva. I o tome mi u Hrvatskoj ponešto znamo. A o prirodi režima što je u Kijevu uspostavljen nakon 2016. nema zaista više smisla trošiti riječi, kao i o tome kakvu su ulogu u njegovom stvaranju imali Amerikanci.

Novost? Ne, nije novost. Fake news? Nije ni to. Sve to po poznato, odnosno tko želi zvati - taj zna. A nitko da kaže: dosta!

Na primjer - rat na Bliskom istoku. Pustimo sada prethistoriju. Ali, znamo kako je i kada Hamas iz područja Gaze upao na jug Izraela. To je bio krvavi teroristički pohod, ali ono što je slijedilo i što još uvijek traje, nije bio samo akt odmazde, to nije bila samo osmišljena vojna akcija likvidiranja Hamasa, to je bio politički motivirani plan, s jasnim elementima genocida, usmjeren protiv Palestinaca, i to svih Palestinaca, civila, muškaraca, žena, djece, staraca. 

I to bi trebala biti novost? Ne! Može govoriti tko što hoće, ali ni to nije novost. Ma koliko da se poteže pravo Izraela da se brani. I ma koliko neki ne žele vidjeti, odnosno prepoznati ono što im se događa pred očima. Jer u osnovi i tu sve je poznato i onaj tko želi znati - taj zna. I nema nikoga da kaže: dosta!

Na primjer - ovaj najnoviji rat na Srednjem istoku. Rat što u sebi nosi potencijal pretvaranja u nešto što bi moglo biti „početak kraja“, u najmanju ruku onog i ovakvog svijeta što smo ga poznavali i za kojega smo, očito naivno, mislili da počiva na solidnim temeljima. 

Ništa novoga ni tu nema. Trump je bio taj koji je, u prvome mandatu, izveo Ameriku iz međunarodnog ugovora koji je Iranu onemogućavao proizvodnju nuklearnog oružja, a kojega se Iran držao. Evropa je bila ta koja nije „ni prstom makla“ da bi Washington navela da se vrati ugovoru, pa je Iran tek nakon godinu dana počeo probijati granice u obogaćivanju urana što su bile utvrđene ugovorom. Da bi onda Amerika, usred pregovora o novom ugovoru, u drugome Trumpovom mandatu, zasula - zajedno s Izraelom - Iran bombama i raketama, tvrdeći kako uništava sposobnost Teherana da proizvede atomsku bombu.

I mada je tvrdio, tada, kako su iranski potencijali „potpuno uništeni“, Trump je isti scenarij, uz isto obrazloženje, ponovio prije mjesec dana da bi, zajedno s Izraelom napao Iran, o čemu je izraelski premijer - prema vlastitim riječima - sanjao puna četiri desetljeća. I rat i dalje traje.

Ako u tome i išta novoga, onda je to spoznaja kako Trump i ekipa oko njega dosada ništa niti ni naučili, ni shvatili, a Trump je sam sebi „skočio u usta“ gotovo svaki puta kada bi progovorio o Iranu. S druge strane, ni vladajuća vrhuška u Jeruzalemu ništa nije shvatila, ni naučila, prije svega to da se na valu rastućih prosvjeda protiv napada na Iran i, u sve većoj mjeri, na Libanon - rađa novi antisemitizam koji neće pratiti razliku između vlade Izraela, državljana Izraela i Židova širom svijeta. 

Da, dakle, novost je, samo njima, to da antisemitizam nalazi plodno tlo u itekako utemeljenoj kritici politike garniture na vlasti u Jeruzalemu. U svakome Židovu čuči zlo - za koliko je to ljudi takva besmislica - zbog politike što se vodi sadašnja vlada Izraela, postala prihvatljivom? A da oni toga u većini slučajeva nisu ni svjesni? O onima istinskim antisemitima koje sada zlurado govore kako je Hitler imao pravno, uopće i nećemo.

Pa, dakle, za onoga koji se zatvara oči pred činjenicama, koji hoće vidjeti, nije novost. Osim činjenice kako nema nikoga ga kaže: dosta!

Na primjer - Evropa. Koja nikako da se oslobodi fikcije po kojoj samo Evropa oslonjena na Ameriku ima budućnost; pa i onda kada je na „kormilu“ u Bijeloj kući netko tko se očito gubi u iluzijama i o čijem bi se pribjegavanju lažima moglo ispisati ne jedan tekst, nego magisterij. Ipak, Evropa (čast Španjolskoj, pa onda prilično nevoljko i Francuskoj, Britaniji i Italiji), nema snage stati na vlastite noge. Nažalost, teško da ima nekoga koga bi to začudio. Ili da bi rekao: dosta!

Na primjer - glad u svijetu? Samo u ovoj godini i u samo u području Sahela u Africi patit će od akutne gladi 53 milijuna ljudi. Pri čemu su glad i situacije što graniče sa glađu nerijetko popratna pojava ratova, ili jednostrano proglašenih sankcija. I tko će reći: dosta?

Na primjer - razdor, i to sve očigledniji, između bogatih i siromašnih? Bogaćenje i onako bogatih na račun, odnosno na štetu onih koji nikako da se počnu uspinjati stepenicama prema statusu najprije zemalja u razvoju, a potom i razvijenih zemalja, jedna je od značajki svijeta u kojemu živimo. I, povezano s time -  uništavanje prirede. Trumpova parola: buši, samo buši, postala je zaštitni znak ne onog prvobitnog kapitalizma u kojem vlasnik kapitala vodi brigu (i) o zaposlenicima, jer oni su ti koji mu donose profit, nego nekog novog (liberalnog) kapitalizma kojem je „alfa i omega“ samo i jedino profit. Svi znaju, svi su toga svjesni. Ali nikoga da kaže: dosta!

Sve se, dakle, zna. Ništa nije tajna. sve se to može znati, jer podaci u tu, činjenice su tu. Odnosno, da ne budemo nepravedni, ima ih kažu, tamo gdje mogu i tamo gdje imaju prilike reći - dosta je bilo! Ono što, međutim, nedostaje, to je glas onih koji donose političke oduke. Mada su u pravilu birani voljom građana, ti isti građani nemaju ili snage ili volje da im kažu: dosta je bilo.

Dosta je ratova. dosta laži, dosta mržnje. Dosta!

Ovako, u moru onoga što se zna, jer ponovimo to još jednom, što se može znati samo ako se hoće, jedina su prava novost riječi Pape koji je svima onima koji vode ratove poručio neka se s takvim molitvama ne obraćaju Bogu, jer Bog njihove molitve odbija.

I što se nakon toga događa? „Samo“ to da je već spomenuti američki ministar rata, na press konferenciji (!), zazvao Božji blagoslov za sve američke vojnike koji sudjeluju u napadima na Iran. „Samo“ to da u Evropi i dalje prevladava društvena klima u kojoj Stari kontinent sve više sliči na utvrdu koja se sprema odbiti najezdu barbara s Istoka (koja je jednako realna koliko i iranska atomska bomba). „Samo“ to da Hrvatska voljom ovih kojima su građani povjerili vlast, sve više nalikuje kombinaciji muzeja Domovinskog rata i vojnog logora.

Pa tako ovom novinaru, ma koliko njegov glas bio tih, pa i sve tiši, ostaje jedino da se - tamo gdje može i tamo dokle dopire - priključi svima onima koji kažu i uporno ponavljaju: dosta je bilo! I zaista, dosta je bilo.

Možda nas ipak čuju. Možda. Dok još nije kasno.