Zagrebačka brana zločinačkoj organizaciji

Možemo je, zaključio je ministar obrane Ivan Anušić, u šest godina proizveo tri velike afere i to ih, dodao je u HRT-ovoj emisiji "Sada Vlada", čini strankom bez prava na moralne prodike bilo kome, a posebice ne Hrvatskoj demokratskoj zajednici koja, što već nije kazao dečko iz Antunovaca, tri velike afere proizvodi u danima u kojima se radi skraćeno. 

Anušića, međutim, ne treba izdvajati od ostalih, jer on, kao i bilo tko sa istom iskaznicom, sukladno svojim retoričkim mogućnostima samo ponavlja ono što je prvi artikulirao Andrej Plenković: zagrebački eko ljevičari se od drugih političkih organizacija, računajući primarno HDZ, razlikuju po frizurama, broju kilometara prijeđenih na biciklima i glazbenom ukusu, ali ne i po manjku poštenja. Sitni detalji se, pri tome, zanemaruju. 

Nije, drugačije rečeno, bitno što Možemo nije proizveo tri nego,  a i to uvjetno, vrlo uvjetno kazano, dvije afere – kupnja zemljišta bračnog para Kekin zakonski je sporna koliko i čišćenje zubnog kamenca u stomatološkoj ordinaciji – pa i što obje te kvazi afere s njihovim kadrovskim odabirima imaju veze koliko i Branko Bačić sa izgradnjom plesne dvorane u Bijeloj kući, kao što, u konačnici, ništa ne treba značiti neka glupa presuda prema kojoj je vladajuća stranka pravomoćno proglašena zločinačkom organizacijom – klanom bijelih ovratnika koji za milijunski profit ne treba pronaći, transferirati i prodati par tona kokaina. 

U HDZ-u su svakakvi, ali budale nisu, pa znaju kako čak ni najodanije članove i članice ne mogu uvjeriti u postojanje nekog od njih sklonijeg ilegalnim financijskim tokovima, pa to zapravo niti ne pokušavaju. Dovoljno je, vjeruju, uvjeriti ionako lobotomiziranu javnost u to da su svi isti u pljački, dok je sve ostalo – odnos prema antifašizmu, Thompsonu, kleru, inflaciji i Ozempicu – kako bi premijer rekao, „ne tema“.

Prije pola godine smo na ovom istom mjestu napisali kako je Možemo, a ne Socijaldemokratska partija, zapravo najveći problem HDZ-a, jer je Plenković – a samo je on bitan, ostali su tu ili da slušaju ili da mu budu blizu kada dođe trenutak da ih politički dekapitira - svjestan kako ljevici, po prvi puta od njegovog povratka iz Bruxellesa, ne treba Zoran Milanović za pobjedu na parlamentarnim izborima, ali i da je za saborsku većinu SDP-u neophodan savez sa Možemo, zbog čega je poodavno krenuo u difamirajuću kampanju u kojoj mu je još ostalo da se obrati građanima i građankama s upitom o tome vjeruju li njemu i njegovim suradnicima i suradnicama ili svojim očima.

U Plenkovićevoj projekciji idealne političke scene u Saboru su, naravno, HDZ, neka polumrtva liberalna stranka sa kojom, je li, HDZ koalira, predstavnici manjina koji koaliraju sa HDZ-om, zatim SDP bez partnera i nešto političkog kusura koji njemu ne treba, a sa Hajdaš Dončićem neće. Većinu toga je, kako bi rekli u Crnoj Gori, i oposlio: desnu konkurenciju je sveo na kostanjeviće koji se imaju zadovoljiti traženjem skeleta žrtava partizanske osvete, HNS navodno postoji, kao i HSLS, HSS bez Kreše Beljaka je kapitulirao u roku najbrže, dok Glas i Reformisti zajedno i odvojeno mogu… ma ne mogu ništa. Ostaju, dakle, samodovoljni Most i obiteljsko političko gospodarstvo bračnog para Raspudić koji će u jednom trenutku birati između utapanja u HDZ i uloge parlamentarne ikebane.

Lider vladajuće stranke se ne zanosi mogućnošću pobjede HDZ-a na narednim, ma bilo kojim lokalnim izborima u glavnom gradu – nije to išlo ni pokojnom Tuđmanu – niti bi imao nešto protiv kada bi Možemo izgubilo Zagreb i svelo se na pet-šest posto potpore, odnosno toliko mandata da mogu formirati klub u Hrvatskom saboru, što je dovoljno za grintanje i nedovoljno za nešto ozbiljnije. 

Za sve duge godine Bandićevog upravljanja Zagrebom kao društvom odabranih dioničara, Hrvatska demokratska zajednica nije niti pokušavala smetati pokojnom neurotiku i njegovoj ekipi, kao što neće skakati po živcima bilo kome tko je spreman vratiti sve na postavke kakve je Možemo zateklo. 

U Zagrebu ima i dovoljno proračunskog novca i neiscrpljenih javnih resursa – posebice građevinskog zemljišta, ali još koječega – da se mogu splesti interesi najveće stranke, krupnog i ništa manjeg kapitala kojeg tek treba legalizirati, pa Tomaševićevi protivnici nisu samo na Trgu žrtava fašizma broj četiri, već i među stvarnim oligarsima i onim investitorima koji su prošli uspješnu tranziciju od junaka crne kronike do poslovnih ljudi s heroinskom ovisnošću o dobivanju poslova na javnim natječajima raspisivanim za njih. 

Potonji, međutim, ne mogu ništa bez političke potpore, a nju imaju u HDZ-u i Andreju Plenkoviću kojeg daleko manje zanima kvaliteta života građana i građanki metropole od mogućnosti da SDP formira većinu, za što im je, ponovimo, nasušno potrebno Možemo s podrškom kakvu ima i koja, istina, ne raste puno, ali i ne pada dovoljno bez obzira na sve istupe vladajućih i predani rad medijske mašinerije koju ili kontroliraju ili im trenutno služi u zajedničkoj borbi. 

Možemo, naravno, nije bez mana, daleko od toga, ali je u ovom trenutku posljednja prepreka uspostavi suštinskog dvostranačja u kojem bi HDZ vladao vječno, SDP ostao najveća oporbena stranka, dok ostali ne trebaju postojati, ali ako već moraju i ako ne misle robovati zakonima i javnim interesima, mogu čak imati gradonačelnika ili gradonačelnicu i, svakako, većinu u Skupštini Grada Zagreba, pa da se, kao i prije, business odvija as usual. Uz, naravno, izdašne donacije onima za čije su lopovluke slučajevi Hipodroma i Vodovoda i odvodnje isto što i oružana pljačka banke za branje susjedovih smokava bez pitanja.