Nataša Škaričić: Možemo mora bolje savladati gradivo

Afera Medikol stara je i dubokosežna koliko i poučna, otkrivajući učešće cijelog sistema u mehanizmu formiranja jednog sloja elite. Akutno je reaktualizirana političkom inicijativom stranke Možemo. U članku objavljenom u Novostima 17. srpnja novinarka Nataša Škaričić, koja se desetljećima bavi kriminalom u zdravstvu i analizama zdravstvenih politika, sagu je nazvala dokazom protiv kompletnog državnog aparata, ali i iznijela ozbiljne zamjerke na metode Možemo u ponovnom otvaranju slučaja.

Pruža li opozicija javnosti jasnu sliku o tome što je afera Medikol? Zašto se ona izdvojila kao simbol korupcije u zdravstvu?

Ne. Ni od SDP-a ni od Možemo to i ne treba očekivati, iz različitih razloga. SDP je bio na vlasti i participirao u potpuno pogrešnim zdravstvenim politikama, ali i u održavanju odnosa države s Medikolom bez preispitivanja legalnosti aranžmana i štete koju čini javnom zdravstvu. Možemo, s druge strane, u arenu zdravstvene politike ulazi bez vidljivog stručnog tima za zdravstvo – koliko znam, nemaju ni svoj Odbor za zdravstvo, a u Medikol su se upustili metodom skupljanja podataka iz istraživačkih tekstova i plasmanom tih podataka kao da su sami do njih došli. Čini mi se da sam samo jednom vidjela da odaju priznanje Jutarnjem listu. To nije dobra osnova za pametan plasman teme, nijednu se tzv. aferu ne može dobro razumjeti bez odličnog poznavanja konteksta zdravstvene politike i konkretne teme, u čemu su možemovci deficitarni. Stoga po mom sudu nastupe o Medikolu baziraju na cherry pickingu informacija iz novinskih tekstova po kriteriju klikabilnosti, a ne po onome što je ključno i što otkriva kompletnu sliku o ovom slučaju. Ovo do neke mjere ima veze i s pitanjem zašto se on profilirao kao simbol korupcije u zdravstvu – vjerujem da je stvar u tome što je aferu 2011. godine potaknuo medicinski establišment, nezadovoljan time što klinički bolnički centri ne mogu dobiti PET CT tehnologiju, nego je ekskluzivno posjeduje autsajderska obitelj Rajković, čakovečki taksist i njegova supruga liječnica opće prakse. Ne znam broj kriminalnih priča koje sam radila i koje su imale dramatičan epilog, spomenut ću samo pravomoćnu presudu protiv 350 liječnika za primanje mita u aferi Farmal – što je svjetski rekord –ali sve su te priče bile usmjerene na medicinske i akademske elite koje privatiziraju javni sektor i propuštaju tržište da ga uništava. U Medikolu se, naprotiv, radilo o nekome tko nije pripadao aristokratskom krugu hrvatske medicine i tko je kao klasni uljez upao u sistem i poremetio hijerarhiju moći. Kad je Rebro nakon izbijanja afere dobilo svoj PET CT, istraga DORH-a najednom je iščezla iz fokusa. Bojim se da će način na koji je slučaj reaktiviran u 2026. godini dovesti do toga da afera zamre sličnom logikom, kada npr. KBC Split dobije svoj uređaj, a da će "čakovečki taksist i njegova supruga" zauvijek nezasluženo ostati simboli rasapa zdravstva. Stvari treba izokrenuti: nije Medikol glavni negativac, nego sistem koji se iznutra raspada pod utjecajem ključnih donositelja mišljenja i odluka.     

Medikol je, dakle, priča o internom raskolu liječničkog biznisa po plemenitaštvu, između starog i skorojevićevskog novca, ali i na dnu svega ultimativan dokaz, kako si napisala u svom članku, protiv čitavog državnog aparata. 

Naravno, svaka je korupcijska priča u zdravstvu optužnica protiv čitavog sistema, jer ideologija, strukture moći i ekonomski odnosi produciraju afere kao nuspojave. Mislim da je danas najvažniji aspekt biopolitike upravo organizacija zdravstvenih sustava; tu se na vrhu hijerarhije doslovno odlučuje tko će živjeti, a tko umrijeti, kome će se pomoći, a koga ostaviti da pati. Dodatno, Hrvatska se tzv. prelaskom na tržišnu ekonomiju odlučila na model koji savršeno odgovara željama liječničkih organizacija – nećemo ulagati u zdravstvo i u vaše plaće, nego ćemo vas pustiti da kroz razne kanale bez ikakvog nadzora zarađujete mimo sistema i definirate javne politike. Prvo se tu pojavio famozni HDZ-ov, pa onda i SDP-ov dualni rad, kao savršena platforma za drenažu bolesnika u privatni sektor, a zatim i svi drugi oblici agresivnog upliva tržišta u javni sektor. Sistem je, ukratko, koruptivno dizajniran i u svakoj se kriminalističkoj priči u zdravstvu može dokazivati da je u njoj sudjelovao čitav lanac utjecajnih ljudi. Slučaj Medikol je specifičan po tome što otkriva da se cijelo javno zdravstvo može podrediti jednoj neformalnoj uputi koju je netko s političkog vrha proslijedio zdravstvenoj administraciji 2007. godine. Sjetimo se da je 2011. godine tadašnji ravnatelj HZZO-a Tihomir Strizrep javno priznao da nikada nije vidio ugovor između Ministarstva zdravstva i Medikola, po kojemu je postupao on, svi prošli i budući ravnatelji HZZO-a, ministri zdravstva, ravnatelji i članovi upravnih vijeća četiriju kliničkih bolničkih centara u kojima je Medikol zakupio prostor. Pored toga, objavljena dokumentacija govori da je privatni poduzetnik na početku poslovnog uzleta za HZZO izradio projekt/studiju i time odredio dinamiku rasta broja usluga, cijenu, koliko će se pretraga raditi i u kojim će se gradovima tehnologija implementirati (Zagreb, Rijeka, Split, Osijek). To je mnogo strašnije od svega što svaki dan čujete za vrijeme medijsko/političkog granatiranja aferom. 

Prije pet godina si bila savjetnica za zdravstvo Nove ljevice, koja će se kao stranka utopiti u Možemo. Platforma se danas hvali time da jedina ovu temu drži na površini. Kakva su tvoja iskustva što se tiče neposrednog kontakta i suradnje na planu zdravstvenih politika? 

Opreza radi, moram razjasniti da nikada nisam imala privatne ni poslovne veze s možemovcima, ni u njihovoj aktivističkoj fazi, ni kada su formirali političku platformu. Cijeli naš kontakt godinama se odvijao povodom višekratnih poziva nekih njihovih istaknutih članica i članova da im za uslugu napravim nešto na temu zdravstva, tako da izgleda da su to napravili oni. Molbu sam svaki put odbila jer mislim da se takvi poslovi moraju odvijati u profesionalnom aranžmanu, i to tako da se zna autorstvo materijala, stavova i izjava. Nakon što su me prije jednih parlamentarnih izbora zamolili da umjesto istaknute članice možemosa odgovorim na pitanja Jutarnjeg lista o zdravstvu, opet sam naglasila da to smatram neetičnim i da o zdravstvu za stranku mogu nastupati jedino kao profesionalno angažirana savjetnica. Dosta kasnije, prije gradskih izbora s predsjednicom Nove ljevice Radom Borić dogovorila sam da za cijelu platformu budem savjetnica za zdravstvo, bez honorara. No, čim su osvojili vlast mailom sam obavijestila Borić, Kekin i Benčić da prekidam suradnju, jer nisam vidjela inicijativu da se zdravstvena politika integrira u rad platforme. Nakon te kratke i beznačajne epizode od nekoliko tjedana, o njihovim nastupima na temu zdravstva pisala sam kao što pišem o svim akterima na stranačkoj sceni – kritički. Nažalost, ne nalazim povod za pohvale.  

Otkud onda najednom silne inicijative oko Medikola? Probudio se medo iz hibernacije?

 Imenovanje Alena Ružića za ministra je reaktiviralo temu. Dodatno, možemosima treba prava lijeva tema na nacionalnoj sceni, a zdravstvo je upravo to – važna lijeva tema. Budući da tu nemaju ozbiljne kapacitete, bacaju se na Medikol koji je, kako rekoh, laka i medijski dobro razotkrivena meta. Ivana Kekin je situaciju iskoristila da se profilira kao osoba koja će zastupati javno zdravstvo i brendira sebe kao nekog tko samostalno otkriva kriminal u zdravstvu, što je s jedne strane lažno predstavljanje, a s druge siguran put u loše osmišljenu interpretaciju teme. Najveću grešku vidim u tome što napade usmjerava isključivo na vlasnike ove privatne poliklinike i administraciju Andreja Plenkovića, dok kompletan medicinski establišment ne samo da ostaje netaknut, nego iz njega najednom izranjaju pojedinci koji su "protivnici privatizacije". Među liječnicima u Hrvatskoj – budimo otvoreni – ne postoji ozbiljna inicijativa protiv privatizacije. 

Kekin i Možemo su očekivano postali predmet protunapada. Optužuju ih iz Medikola i vlasti da rade politički performans od stvari. Hoće li se znati braniti, imajući u vidu ovo što kažeš?

Prva greška Medikola je što je krenuo u SLAPP tužbe protiv Ivane Kekin, i to s tako besmislenim argumentima, da ne mogu zamisliti sudnicu u kojoj bi to prošlo. Mislim da će sudski postupci na koncu biti velika pobjeda možemosa. Javne optužbe su druga razina i djeluju kao zajednička strateška taktika Medikola i HDZ-a. Ta dva tabora su očito na istoj strani, a napadaju tamo gdje mogu ići ispod pojasa, spinovima, osobnim i ideološkim difamacijama, pa i ksenofobijom. Svojedobno su se vlasnici Medikola opekli na tužbi protiv Slavice Lukić iz Jutarnjeg lista, pa vjerujem da ne bi opet išli protiv medija, jer znaju da s novinarkama i novinarima koji na ovome rade stoje mnogo lošije nego s manipulativnim i  malignim napadom na Možemo. Oni se od javnih optužbi mogu braniti na dva načina. Prvi je da govore koliko je gnjusno da se u kontekstu Medikola spominju vile Kekinovih i koliko je opasno da u političkoj areni sudjeluje glavni državni odvjetnik – koji pokušava izjednačiti HDZ i Možemo po korupciji – ali tu je priča o Medikolu odmah na gubitku, jer pada u drugi plan. Drugi i mnogo pametniji je da obranu sa zakašnjenjem prebace na medije koji su mnogo upućeniji u slučaj i da se počnu ponašati kao političari koji podupiru rad novinara. Ranije sam barem dva puta zamolila Kekin da se drži te strategije, umjesto da uzima podatke iz npr. mojih tekstova i u Saboru ih predstavlja kao svoje, ne samo zato što nije fer prisvajati tuđi rad, nego zato što kao autsajderica nema kontrolu nad time što je bitno u priči i u kakav tip borbe treba ići. Pored toga, u riziku su da gube kredibilitet. Npr. jednom se dogodilo da nisu mogli uzvratiti kad im je Plenković odgovorio na zastupnička pitanja o aferi Roche, o kojoj su govorili isključivo na temelju čitanja jednog teksta iz Novosti. Odavno sam odustala od toga da ih upozoravam, jer vjerujem da se već stvorio neki animozitet prema meni i osjećaj da dociram. Moram spomenuti i odgovornost medija, jer više ne postoji format u kojem bi se korupcija u zdravstvu novinarski obradila izvan okvira stranačkog prepucavanja. Ne sjećam se da je netko od nas koji pišemo o tome pozvan na duel s HDZ-om. Stranačko valjanje u blatu komercijalnim je medijima uvijek najisplativije, plus, to je najpovoljnije za vladajuće.  

Ako ispravno povezujem, ne nalaziš javno relevantnim što na osobnoj razini nisu bili naročito korektni, već što je takvo postupanje nanijelo štetu mogućnosti zahtijevanja odgovornosti za Medikol – otupilo joj oštricu, promašenim potezima? Meni ovo o čemu svjedočiš izgleda kao potvrda i s te strane da se svrha iscrpljuje u političkom brendiranju.

Osobna razina je, ponavljam, posve beznačajna epizoda u mom, a vjerujem i njihovom životu. Štoviše, nije je bilo – oni su htjeli da im budem šaptačica o zdravstvu, a ja malo ozbiljnije shvaćam svoj posao, pa smo se bez ikakvih trzavica brže razišli nego sastavili. No, zašto ih sada komentiram: iako su već 2011. godine objavljene ozbiljne indicije da ovo nije običan primjer integracije tržišta u javni sektor, već predmet za DORH, Kekin je 2026. godine izbacila na desetke reelova o tome da smo, za cijenu usluge koju plaćamo Medikolu, mogli kupiti PET CT-ove javnom sektoru i time uštedjeti. Osim što je pokazala da ne zna razliku između operativnog i materijalnog troška, time je aferu "spustila" na temu loše zdravstvene politike. Da npr. u Velikoj Britaniji kažete da je najveća afera u zdravstvu to što je neki privatnik integriran u NHS (National Health Service – britanski ekvivalent našem HZZO-u, op. a.), čudno bi vas pogledali, očekujući bolje objašnjenje za toliku moralnu paniku. Time su otvorili bokove za glupe primjedbe da su protiv privatnika u zdravstvu, što je sasvim druga tema, a Možemo k tome uopće nije protiv privatnika. Druga i ozbiljnija pogreška: inzistirajući na kupnji PET CT-a za javni sektor i hvaleći se time da će KBC Split kupiti uređaj "na pritisak javnosti", Možemo pokazuje da ne razumije da je zdravstvo uređeno kao sistem distributivne pravde jedino ako je racionalno postavljeno i ako korisnicima osigurava participaciju u odlučivanju. Drugim riječima, o nabavi aparata za KBC Split se mora odlučiti temeljem stručne analize, a ne na temelju stranačkog i javnog pritiska. Želi li Možemo biti prava opozicija, nije dovoljno da se drži opće odioznosti prema projektu Medikol, nego da pokaže da razumije ove temeljne postavke. Svakako, pošto nisu samo jedini stranački faktor koji aferu Medikol drži na površini, nego i pretendenti na participaciju u vlasti na nacionalnoj razini, mislim da je dobro da im se već sada poruči da moraju bolje savladati gradivo. Slučaj Medikol se mora prezentirati kao slika raspada državnih institucija, pa ukazati na načine kako bi im se mogla vratiti njihova izvorna funkcija. 

A sad kad jesu stavili fokus na dokumentaciju za DORH, učinili su to toliko suženo da također više vuče na performans i brendiranje nego neku konzekventnu akciju?

Iako je iz dokumentacije koju su mediji objavili posve jasno da u poslu države s Medikolom nema nevinih ni u jednoj zdravstvenoj administraciji u ukupno 19 godina otkako je prvi PET CT postavljen u KBC-u Sestre milosrdnice, Možemo sad DORH-u predaje dokumentaciju o Alenu Ružiću, jer je on atraktivan kao novi Plenkovićev ministarski kadar. To je arbitrarno izdvajanje jedne osobe u čitavom lancu odgovornih, što opet govori da stranka u jurišanju na pravdu koristi kratice koje ne mogu dovesti do željenog cilja. Usput budi rečeno, pitanje nezakonitosti odnosa KBC-a Rijeka i Medikola, također lažno predstavljaju kao svoje otkriće. Novosti su npr. još u veljači objavile dokumente iz Rijeke, skupa s pravnim tumačenjem profesora Maršavelskog da je to predmet za DORH. Drugi mediji su izvještavali o abnormalnim aranžmanima za najam prostora u ostalim kliničkim bolničkim centrima. Po ne znam koji put – žele li bilo kakav epilog, moraju izaći iz tračnica personalnog brendinga Ivane Kekin i razmišljati o javnom interesu koji se mnogo više otkriva u novinskim člancima nego u digitalnim stranačkim kampanjama.  

Ima li smisla inzistirati na kritici onih koji barem nešto poduzimaju? Je li to traženje dlake u jajetu?

Je li jedina alternativa HDZ-u, u koaliciji sa SDP-om, dlaka u jajetu ili ozbiljan politički faktor? Razumijem da se netko može pitati zašto kritiziramo Možemo, kada "oni barem nešto rade" protiv HDZ-ove hobotnice i jedini su koji temu Medikol drže na životu, samo što je to apsurdno pitati nekoga tko kontinuirano kritizira HDZ i stalno piše o zdravstvenoj politici i kriminalu u zdravstvu. Za mene je Možemo samo jedan od faktora na stranačkoj sceni koji ne smije biti sačuvan logikom "ne dirajmo neprijatelje naših neprijatelja", jer je takvo razmišljanje protivno potrebi za potpunom promjenom političke paradigme. Uostalom, ima li važnijeg pitanja od onoga tko nam je preostao kao nositelj progresivnih politika i kako koristi tu ulogu? Ako nisu sposobni ispravno interpretirati aferu koju koriste za vlastitu promociju, kako će raditi još složenije stvari? Slutim odgovor, ali ću se zadržati na Medikolu: nakon skoro dva desetljeća od aranžmana države s PET CT carstvom, javnost mora shvatiti da je ovo pravno i politički jako složen slučaj i da imamo uvjerljive dokaze da se kompletno javno zdravstvo može podrediti jednom neformalnom političkom nalogu iz 2007. godine. Dodatno, nijedna vlast i nijedan državni odvjetnik nije učinio ništa da se istraže objavljeni dokazi koji upućuju na kaznenopravni aspekt slučaja. To saznanje možda nije dovoljno atraktivno za digitalni marketing možemosa, ali je jedino ono vrijedno političke borbe.