Nije lako zvati se Sanchez

Ako se činilo da španjolski premijer nije posve usamljen u Evropi, kada je krenuo - ničim izazvani - američko-izraelski val napada na Iran (jer, pridružila mu se i talijanska premijerka), nije trebalo proći dugo da bi se pokazalo, kako je Pedro Sanchez ipak - sam! Pa stoga nije nimalo pretjerano reći kako u današnjoj Evropi, odnosno EU, zaista nije lako zvati se Sanchez. Pri čemu, naravno, mislimo i na sve ono što se veže uz ime toga španjolskog političara.

Sada se zlurado smiju svi oni koji u „slobodnim“ medijima (što su se sveli na bijedne sluge još bjednije politike) već ispisuju „nekrologe“ poput ovoga: „Španjolski premijer, Pedro Sánchez, u proteklim se danima morao suočiti s grubom istinom: nekada jedan od najkarizmatičnijh i najutjecajnijih lidera u Evropskoj uniji, postao je u toj Uniji praktično izopćenik.“

Istina je, međutim, nešto drugo. Posve drugo. Sanchez je, htio on to ili ne, postao (i kako sada stvari stoje) ostao, „prvi glas“ razumne Evrope. One Evrope što je danas u manjini. Španjolac kao da govori, mada je u tome sam, u ime one nekadašnje Evrope koja još nije zaboravila vrijeme kada je mir bio primarni cilj svake odgovorne politike, Evrope koja je - nažalost - ustuknula pred „ratničkom Evropom“, što se grozničavo sprema na rat s Rusijom. I koja bez razmišljanja „amenuje“ ratove „Made in USA“, pa i sama, direktno ili indirektno u njima sudjeluje.

I tu leži začetak problema s Madridom. Sanchez je navukao bijes evropskih vlada bilo desnog, bilo lijevog centra, uporno ne pristajući na Trumpov diktat prema kojemu bi sve zemlje članice NATO trebale povećati izdvajanja za obranu (što se nerijetko svodi na kupnju američkog oružja) na pet posto od nacionalnog proračuna. Dapače, na konferenciji o sigurnosti u Munchenu pledirao je za „moralno naoružavanje“ umjesto onoga nuklearnog.

Pa onda još i to: Evropa, koja kao da se najteče u ispunjavanju Trumpovih želja, Sanchezu predbacuje i da je „suviše mekan“ prema Kini. 

I to bi (u očima današnje Evrope, a možda bi bilo bolje reći Trumpove Evrope), bilo više nego dovoljno. Da, ali to nije dovoljno da bi ga se rušilo, jer premijer je uživao podrške većine i kada se protivio povećanju izdataka za obranu, i kada je odbio na bilo koji način sudjelovati u američkom napadu na Iran.

Tražio se, dakle, povod. I nađen je. Migranti, to je bila magična riječ.

Evropa se godine 2015. suočila s prvim velikim valom migranata koji je zapljusnuo uglavnom Njemačku; mada su ti nevoljnici, bježeći pred ratovima i bijedom u vlastitim zemljama, što je bez iznimke bila posljedica najprije kolonijalizma, a potom vanjskog miješanja (!), nahrupili i u druge zemlje (Grčka, Italija, a u tranzitu i Hrvatska). I od tada Evropa, ova „nova“ Evropa, kriveći Angelu Merkel, tadašnju njemačku kancelarku što je migrantima širom otvorila vrata, muku muči. Zašto? Pa eto zato, što se - na riječima barem - ne odriče (ni) slobodnog protoka ljudi, ali se pri tome pretvara u neprobojnu tvrđavu u kojoj svatko, a osobito netko druge rase i(li) vjere, nije nikako dobrodošao.

Sanchez nije pokazivao pretjerano oduševljenje konceptom pretvaranja EU u „tvrđavu“, ali mu se nije, barem javno, ni protivio. Kao da su mu u ušima odzvanjale riječi idejnih začetnika same ideje evropskog ujedinjavanja, onih velikana, koji su - imajući u vidu katastrofalne posljedice Drugog svjetskog rata - razvili viziju Evrope bazirane, ovo vrijedi zapamtiti, na slobodnom protoku robe, ljudi i ideja.

Dakle i ljudi! 

A ljudi, to su (i) migranti, odnosno izbjeglice, kao što smo nekada govorili. Kada smo (su) to shvatili, sve je bilo lako. Čas posla. Pa se, gle čuda, dogodi (iznenadni) masovni proboj migranata iz Maroka u španjolsku enklavu na tlu Afrike. Gotovo 80.000 ljudi, često i plivajući (pri čemu ih se gotovo stotinjak utopilo) nahrupe, formalno gledano, na državni teritorij Španjolske, zemlje članice EU. 

I mada je cijela priča za (samo) dva dana završena; i mada su se - osim onih nesretnika koji su se utopili - gotovo svi ostali vratili u Maroko; i mada ni jedan jedini nije prešao na evropsko tlo, da ne govorimo kako ni jedan jedini nije dospio u neku drugu članicu EU - povod je bio tu. 

Procijenjeno je, dakle, kako je to prilika kakvu se ne propušta. Prilika za obračun s (nezgodnim) Sanchezom. Pa je, ne časeći časa, skupina zemalja članica EU, sve osim Irske (koja trenutno predsjedava Vijećem Evrope), Francuske, Portugala i Luksembugra (naravno, među potpisnicima je i Hrvatska, uvijek na pravoj strani povijesti, zar ne?) zatražila hitno uvođenje graničnih kontrola na prostoru tvz. Schengena. Što zapravo znači suspendiranje slobodnog protoka ljudi. A što je Italija već i učinila. U kuloarima već se govorka i o mogućnosti izbacivanja Španjolske iz toga sustava, što znači režim ulaska u Španjolsku i odlazaka iz te zemlje - kao nekada, u dobra stara vremena - policija na granici, putni dokumenti itd. Zbog čega? Kažu zbog masovnog dolaska migranata iz Maroka u enklavu u - Africi. 

Povod je pretvoren u razlog. 

I nikakve koristi od toga što je Sanchez oštro odgovorio, navodeći kako one evropske vlade koje kritiziraju Madrid djeluju vođene „predrasudama, lažnim vijestima, neznanjem ili političkim interesima“. U pismu upućenom vrhu evropskih institucija, kaže kako je inicijativa većeg dijela članica EU „sebična, polarizirajuća i nezakonita, te potkopava evropsku solidarnost“. Što je sve točno, ali teško da dopire do dobrim dijelom već zaglupljene javnosti na Starom kontinentu. „Slobodni mediji“ odradili su svoj dio posla (kao što, uostalom već godinama rade, pa i u slučaju rata u Ukrajini, odnosno rata protiv Irana).

I neka sada ovome novinaru bude dozvoljeno pitanje koje kao da je „posuđeno“ iz neke od teorija zavjere. Kako to da se, onda, među nevoljnicima iz Trećeg svijeta koji su čekali pred vratima Evrope iznenada „pronio glas“ kako je Njemačka spremna da ih prihvati - jer, svi su oni „znali“ da ih Njemačka čeka - upravo u vrijeme kada je Americi bilo u interesu destabilizirati Njemačku i poljuljati položaj kancelarke koja je gradila dobre odnose s Rusijom?

Igra slučaja?

Pa, onda posve logično, a na tragu ovoga pitanja - još jedno. Kako to da se gotovo 80.000 Marokanaca „samo tako“ odlučilo svoju sreću potražiti u španjolskoj enklavi upravo sada, kada je premijer Sánchez postao smetnja današnjoj (Trumpovoj) Americi (bad, very bad - loše, jako loše, kaže svojim oskudnim vokabularom Trump, govoreći o Španjolskoj).

I opet igra slučaja? Tko vjeruje, slobodno mu bilo!

Migranti su stalna fiksacija čovjeka iz Bijele kuće. On je na tu temu izgovorio zavidan pregršt notornih što neistina, što gluposti. No, izbjeglice su, i to već godinama, sve više tema i u Evropskoj uniji, koja se - nažalost - svela na ulogu „američkog potrčka“. Pa bismo u zaključku mogli, bez bojazni da mnogo griješimo, reći kako u svakoj evropskoj vladi „čuči“ jedan mali (?) Trump. Slijedom toga, barem u tome aspektu, sve evropske vlade, bez obzira to kako se zvale, odnosno kako one same sebe nazivale, u osnovi su desne vlade. „Riječi, a ne djela“, zar ne?

Što, naravno, znači da u toj i takvoj Evropi Sánchez jest sam. I ostat će, ne dogode li se dramatične promjene u raspoloženju evropskog biračkog tijela, što je malo vjerojatno. Kako stvari stoje, španjolski je premijer posljednji na braniku Evrope kakva je nekada bila, ili još preciznije - Evrope kakva je mogla i trebala biti.

Stoga - nije lako zvati se Sanchez.