MPT i(li) JK: Ustaše i četnici pjevaju zajedno

Ne, nije tu nikakav problem glazba, kao što nije ni lirika. U oba slučaja, onom Marka Perkovića Thompsona i onom Jelene Karleuše, estetske su razlike zanemarive, ukoliko uopće možemo govoriti o vrijednosti stihova na rubu bizarnosti.

„Potonut ću/S tobom umrijet ću/Dok kiše putuju/Potonut ću/Tebe ljubit ću/I umrijet ću“, refren je MPT-ove pjesme „Potonut ću“.

„Ja sam ona što ti je/pogledom prala prozore/ preko krovova letela/na krilima ljubomore“, dio je Karleušine „Zovem se Jelena“.

Najlakše je, međutim, jedan održani koncert – Thompsonov u Šibeniku četvrtog kolovoza – i jedan najavljeni pa otkazani, onaj Karleušin u vodičkom klubu Hacienda, inače zakazan za petnaesti, svesti na samo glazbu i, posljedično, prava umjetnika na izražavanje, a publike na biranje. Manjak umjetnika se, jer i ona i on s umjetnošću imaju veze koliko i krečenje sa slikarstvom, ignorira zbog potreba imanja kao neupitnog stava o kao neupitnim autorskim slobodama.

„Posljednjih tjedana puno smo slušali o tome tko bi u Hrvatskoj smio pjevati, gdje bi smio pjevati i kakvu poruku šalju oni koji na neki koncert dolaze. Posebno smo to slušali uoči Thompsonova koncerta u Šibeniku. Etiketiralo se izvođača, publiku, organizatore, pa gotovo i cijeli grad koji je koncert ugostio. Zato me zanima hoćemo li ista mjerila primijeniti i danas. U Vodicama (u privatnom objektu) je najavljen nastup Jelene Karleuše, osobe koja je javno hrvatski jezik nazivala dijalektom srpskog jezika, iznosila uvredljive generalizacije o Hrvatima i svojim javnim istupima više puta pokazala što misli o Hrvatskoj. Neću tražiti zabranu njezina koncerta. Ne zato što mi je svejedno što je govorila. Upravo suprotno. Ali sloboda vrijedi samo ako smo je spremni braniti i onda kada nam se ne sviđa onaj tko je koristi. U slobodnoj Hrvatskoj ljudi imaju pravo birati što će slušati i na čiji će koncert otići. Jednako tako, ljudi imaju puno pravo reći da takvu osobu ne žele gledati u svom gradu. Imaju pravo kritizirati organizatora i imaju pravo mirno prosvjedovati. I branitelji i svi drugi naši sugrađani koji to žele učiniti imaju moje razumijevanje. Ono što ne prihvaćam jesu dvostruka mjerila. Ako ćemo tjednima problematizirati koncert hrvatskog pjevača u Šibeniku i etiketirati desetke tisuća ljudi koji na njega dolaze, onda nije baš uvjerljivo nekoliko dana poslije okrenuti glavu kada u našu županiju dolazi netko tko je otvoreno vrijeđao Hrvatsku, hrvatski jezik i hrvatske građane. Sloboda ne može ovisiti o tome sviđa li nam se nečija glazba ili politički stav. Zato moj stav ostaje jednostavan: sloboda pjevanja, sloboda nastupa i sloboda mirnog prosvjeda. I ista mjerila za sve. A ja znam gdje ću biti i što ću slušati…”, napisao je na Facebooku župan Šibensko-kninske županije, Paško Rakić, reagirajući na, pokazat se će malo nakon njegovog posta, zapovijed dijela vodičkih ratnih veterana i želje građana koji su zatražili zabranu koncerta Jelene Karleuše planiranog za, zapravo, nedjelju, šesnaestog kolovoza. Prema najavi smjernih organizatora, gošća iz Srbije se mikrofona trebala uhvatiti minut iza ponoći, dakle čim sat otkuca kraj blagdana Velike Gospe, ali neće. 

Istina, Jelena Karleuša u pjesmama nikada nije – u izjavama itekako jeste – negirala postojanje hrvatskog jezika, spominjala „Oluju“ isključivo kao čin etničkog čišćenja, niti je, poput medija koji je neprekidno prate, tvrdila kako u Hrvatskoj danas ima više ustaša nego 1941. 

Ona, međutim, jeste jedan od najeksponiranijih vokala režima Aleksandra Vučića i tu potporu lijepo naplaćuje: samo iz gradskih proračuna joj je za nastupe po ulicama i trgovima isplaćeno oko 260.000 (slovima: dvjesto šezdeset tisuća) eura, u što, pretpostavimo, ulazi i honorar za koncert koji su u Loznici prekinuli prosvjednici protiv aktualne srbijanske vlasti. 

Da bi se govorilo o razlici između djela i autora, prvo moraju postojati i djelo i autor ili, u konkretnom slučaju, autorica, a Karleuša to nije, kao što ni tuđe pjesme koje izvodi nisu, jednostavno nisu relevantna autorska djela. U prijevodu na dalmatinski: kurcu vode to ne vrijedi. No, kada bi kvaliteta bila proporcionalna popularnosti i broju nastupa, kompletna hrvatska estrada, računajući i prateće vokale, stala bi u jedan autobus, ako ne i minibus. Thompson bi, uz mnoge druge, ostao na cesti.

Ionako paradoksalno pomicanje granica slobode kako bi u njih stalo dvoje deklariranih protivnika slobode, grotesknim čini to što Marko Perković od svog prvog hita pa nadalje radi navlas isto što i, prvo Miloševićeva, pa sada i propaganda Aleksandra Vučića, autokrate čija je Karleuša vrtna patuljčica.

Od uvoda u „Bojnu Čavoglave“, preko stihova o spuštanju guste magle u slučaju potrebe, pa onih o paljenju „Krajine do Knina“, lošoj 1945-oj, referiranja na Francetićevu Crnu legiju i tako dalje i tako redom, Thompson branitelje iz Domovinskog rata izjednačava s ustašama iz Drugog svjetskog, a suvremenu Republiku Hrvatsku sa NDH, čuvajući - kako je sam kazao u intervjuu sa Michaelom Martensom iz „Frankfurter Allgemeine Zeitunga“ – mišljenje o Anti Paveliću za sebe. 

Jelena Karleuša, dakle, ne pjeva ono što govori, dok Thompson pjeva o onome što inače, kada nije s mikrofonom i na pozornici, prešućuje i to nije jedina, ali jeste najvažnija razlika među njima, što ne znači kako se euforija zbog drugog može opravdano koristiti kao pokušaj amortizacije histerije zbog prve. 

Nije, naime, riječ o pravu izbora između Thomspona ili Karleuše, odnosno odabiru i njega i nje, već o dva kraja iste krive linije. Na jednom je pjevačica u službi nacionalističke i mafijaške vlasti koja svojim najuglednijim umjetnicima i umjetnicama doslovno uskraćuje pravo na rad, čime se, kako je u intervjuu portalu Radar govorio najbolji pisac srpskog jezika, Svetislav Basara, nije služio niti Čaušesku iz Požarevca: „Milošević, recimo, pet sitnih para nije davao na kritike glumaca, pisaca i intelektualaca. Ako dobro pamtim, nikog iz sveta umetnosti nije smenio niti je zaustavljao ničije projekte. Ali zato nije oklevao da naredi ubistvo svake ličnosti koju je video kao opasnost za svoju vlast“. Aleksandar Vučić, međutim, mari, itekako mari za „kritike glumaca, pisaca i intelektualaca“, daveći ih polako, dok ubojstva „svake ličnosti“ koja bi predstavljala „opasnost za vlast“ ne naređuje, jer takvih ličnosti – nema. 

Drugi kraj spomenute krive linije čvrsto drži pjevač čiji se opus može – i to lako – podijeliti na notorne gluposti i repertoar posvećen aboliciji NDH i, koliko god je moguće, njenoj rehabilitaciji koju zdušno prihvaća sljedba u crnom u kojoj je sve više onih što iskreno vjeruju kako je cijelu Dalmaciju – a ne Cres, Lošinj, Lastovo, Palagružu i Zadar – Italiji poklonio Aleksandar Karađorđević, dok ju je Pavelić kompletnu vratio zajedno sa Istrom i Rijekom, da su komunisti likvidirali stotine tisuća, ma i više milijuna Hrvata od 1945., da je postojanje koncentracijskog logora u Jasenovcu prijesna laž i da je partizanski pokret bio tek ekstenzija onog četničkog. 

Župan šibensko-kninski Paško Rakić je u pravu kada kaže kako je licemjerno „tjednima problematizirati koncert hrvatskog pjevača u Šibeniku i etiketirati desetke tisuća ljudi koji na njega dolaze“, pa zatim „okrenuti glavu kada u našu županiju dolazi netko tko je otvoreno vrijeđao Hrvatsku, hrvatski jezik i hrvatske građane“. Nema, naime, nikakve potrebe za okretanjem glave prema ili od bilo koga od njih dvoje. Dovoljan je znak zabrane, ali za oboje sudionika disperzirane glazbene manifestacije koja se, da je održana, komotno mogla zvati: „Ustaše i četnici pjevaju zajedno“. I svakako grleno: „Potonut ću/S tobom umrijet ću/Dok kiše putuju/Potonut ću/ Jer ja sam ona što ti je/pogledom prala prozore…“