Kako je Tuđmanov pragmatizam zamijenila industrija žrtvoslovlja

Ako bismo pokušali napraviti komparaciju onoga starog, tj. ranog etnonacionalizma u nas s početka devedesetih godina prošlog stoljeća i novijih nacionalističkih iskaza razvijanih od otprilike početka 2010-ih do danas, možda najveća razlika među tim periodima leži u odnosu prema Narodnooslobodilačkoj borbi odnosno partizanskom ratu. U ono staro doba nad nekim partizanskim vrijednostima bdio je glavom i bradom sam vrhovnik, negdašnji zagorski partizan, a tada obnašatelj funkcije predsjednika Republike Franjo Tuđman. Dakako, radio je to iz kalkulantskih razloga, ali bolje i tako nego nikako. Da se posve ne zaboravi na taj period iz domaće povijesti Tuđman je, recimo, ostavio naziv „brigada“ za jedan tip vojnih postrojbi u novo-starom vojničkom nazivlju punom domobranskog i sličnog leksika. Također, godine 1997. na vojnom mimohodu na Jarunu, na drugom i zadnjem održanom za Tuđmanova života, mogle su se vidjeti i povijesne zastave četiriju partizanskih brigada (1. dalmatinske brigade, istarske brigade, brigade Mihovil Pavlek Miškina i zastava brigade Braća Radić), što bi danas Ćipu, Penavu i slične dovelo do hiperventiliranja, tahikardije i mentalnog kuršlusa. 

Hoćemo reći da je, unatoč tome što se ZAVNOH i s njime povezane vrijednosti još uvijek kisele u Ustavu, javno isticanje tih i takvih zastava danas praktički nepojmljivo, a onaj koji bi se drznuo tako nešto napraviti najvjerojatnije bi završio kod lokalnog sudije za prekršaje. Danas, za razliku od onog doba, partizanski se period doživljava isključivo kao vrijeme osvete nad ovdašnjim kvislinzima, kao period svakog žaljenja, osude i prijezira vrijedan, te se na njega gleda kao na tek puku predigru za kasnije blajburške događaje. Naravno, ne treba imati iluzija ni o razdoblju devedesetih. Primjerice, tada je u prah i pepeo samljeveno nekoliko tisuća partizanskih spomenika i onih monumenata koji su na ovaj ili onaj način slavili i obilježavali soc-komunističke vrijednosti. 

Međutim, bio je rat, pa se jednim dijelom taj ikonoklazam dade i time objasniti. Također, Tuđman je u to vrijeme zbog vanjskih prilika i međunarodnih čimbenika vodio računa da se javno ne ustašuje, ali na isto to nije nešto naročito pazio u personalnoj politici. Pa dok se s jedne strane okružio kadrovima poput Janka Bobetka koji je dizao ustanak na Baniji ili starog policajčine Jože Manolića, kao protuuteg s druge si je strane uz nogu postavio ekstremističku emigraciju na čelu s Gojkom Šuškom. U takvom kadrovskom kupusu on je vidio rješenje za hrvatsko nacionalno pitanje i uredno ga podvodio pod egidu hrvatska pomirba.

Dvostruko-konotacijski bućkuriš

Druga stvar koja je posve nesumjerljiva danas i onda, jest odnos prema već spomenutom ustaštvu. Pa dok je još ranih devedesetih Tuđman Romanu Bolkoviću u njegovom TV-šou „2 u 9“ objašnjavao zašto se treba kloniti bilo kakve slizanosti s našom inačicom naci-fašizma, i kad je isti političar u svom govoru u Ujedinjenim nacijama u maju 1992. godine evocirao svoj partizanski put, danas vodeći estradnjak uredno okuplja po više stotina tisuća posjetilaca na svojim koncertima koji manje-više svi uredno odsalutiraju kad ovaj s pozornice zagalami „Za dom!“. 

Tu, naravno, isto ne treba imati iluzija. Tuđman je u vrijeme spomenute TV-emisije protuustaški nastupao i zato što je bio u postupku likvidacije HOS-a, stranačke milicije tada relativno jakog HSP-a koji je forsirao nacionalistički fanatizam. Posmicao je u to vrijeme političko i vojno rukovodstvo te milicije u Hrvatskoj i Hercegovini, jer za istovremeno egzistiranje dvaju stranačkih vojnih krila – za HSP-ov HOS i HDZ-ov ZNG – nije smjelo biti mjesta. Dakle, ondašnje je referente ustašovanja Tuđman doslovce likvidirao, dok se pred današnjim pokušajima ustašovanja aktualni premijer (s)klanja, čak s djetetom vođenim za ruku odlazi na zabavljačevu tonsku probu da ga pozdravi. Zighajlanje je, naravno, zakonski zabranjeno, ali se u dvostruko-konotacijskom bućkurišu koji je uveo Andrej Plenković i njegovi i kakav trenutačno važi u nas, tako nešto ipak tolerira. Tu i tamo. Recimo, na koncertima, zatim na sprovodima, svadbama i krstitkama, pa na stadionima i na navijačkim korteima, na proštenjima i sajmovima, na mitinzima, stranačkim skupovima i komemoracijama, na fejsu, Instagramu i TikToku, na televiziji (Thompsonov koncert na zagrebačkom hipodromu državna je dalekovidnica kasnije prikazala in toto, skoro pa u prime timeu, s tek nakratko utišanim tonom u trenutku izvođenja spornih „Čavoglava“), u novinama (postoji široko rasprostranjeni medijski korov koji se natapa i đubri tim naci naukom i javno ga proklamira) i na lokalnim radio-stanicama i drugdje, i tako dalje i tome slično.

Ni na odnos žrtve i počinitelja ne gleda se isto onda i danas. Dok je devedesetih godina prošlog stoljeća vladala određena suzdržanost u pitanjima martirologije, danas smo već stigli do jedne glomazne industrije žrtvoslovlja. Postoji čitava jedna stranka, trenutačno obnaša funkciju manjinskog koalicijskog partnera u vladi, te niz drugih političkih mikroorganizama, koje skupno parazitiraju na konstantnom prebrojavanju pobijenih, likvidiranih, zatučenih, strijeljanih, istrijebljenih, mučenih, klanih, zaklanih i nedoklanih i dr. Dakako, samo naših. U ono vrijeme nije moglo biti ni riječi o tzv. kolonama sjećanja u Vukovaru kakve sada poznajemo, ta se praksa rascvjetala tek kasnije, da bi danas zadobila gigantske dimenzije revanšizma, osvetničke srdžbe i prijetnji svih vrsta onima drugima. 

Danas se svi kolektivno suočavamo sa zločinima, ali isključivo s onima naših rivala. I tu, dakako, svoju ulogu igra Tuđmanov odnos prema kompleksu Vukovara. Oko vrhovnika se po tom pitanju u ono vrijeme uglavnom širio miris izdaje, on sam je osjećao nelagodu zbog tipa rata kojeg je vodio u istočnoj Slavoniji, koji je tamo uglavio ili koji je bio prisiljen voditi. Kad ne znaš baš je li taj rat bio dogovoren, poludogovoren, je li Vukovar prodan, izgubljen, kukavički prepušten ili nešto peto, onda tu i nema baš mjesta patetici. Ona je pristigla kasnije, kad je s protekom vremena stigao zaborav i kad je naša strana od ne potpuno čistog protagonista u tom malom prljavom ratu postupno prerasla u nevinu, neiskvarenu i posve dezinficiranu mučenicu, te kad je ona druga strana istovremeno posve demonizirana i kad je postala utjelovljenje zla, nemorala i pokvarenosti svake vrste. U takvoj crno-bijeloj dihotomiji bilo je puno lakše organizirati liturgijske mimohode, ceremonijalne defilee i prijeteće marševe u kojima dominira propisana istina i jedna žrtva.

Moralna panika zdesna

Četvrti sklop koji se u ranom periodu hrvatske državnosti tumačio drukčije nego danas odnosi se na bivšu kompozitnu državu i jugoslavenstvo. U ono je vrijeme taj odnos bio nedvosmisleno označen tekućim ratom, štoviše, u prvom dijelu sukoba čak se i vodio rat baš protiv tada još uvijek postojeće JNA i u tim okolnostima nije moglo biti prostora ni za kakvo političko ili kulturno razumijevanje ideje jugoslavenstva, osim u kontekstu potpunog neprijateljstva prema tome. Danas se pojavila nova generacija koja rat pamti slabije, te joj ideje regionalizma i povezivanja nisu posve strane. Uglavnom se jugoslavenske teme zadržavaju na području kulture, dok se o tom pitanju na području politike ni danas nitko ne usudi reći ni riječi, da ne bi bio optužen za nacionalnu izdaju, nelojalnost ili, općenito, za gubljenje patriotskog kompasa. Nekadašnja bojeva municija koja se izmjenjivala između dva zaraćena tabora danas je zamijenjena verbalnom baražnom vatrom usmjerenom protiv neo- i post-jugoslavena. Zdesna se danas redovito širi moralna panika zbog navodne opasnosti od jugosfere, balkanizacije i širenja srpskogsveta (to je jedna inačica istog tog jugo-kompleksa), javnost se sustavno plaši kulturnim importom koji nam dolazi s Istoka (turbo-folkom, filmovima, peticijama o zajedničkom jeziku i sl), i uporno se trubi o nacionalnoj ugroženosti što sve, prema toj logici, može dovesti najprije do degeneriranja hrvatskog kulturnog identiteta, a u najgorem slučaju i do nestanka istog.

Da zaključimo. Dok je rani Tuđmanov etnonacionalizam iz pragmatičnih razloga održavao kontroliranu ravnotežu između partizanskog naslijeđa i desnog ekstremizma, suvremeni revizionizam funkcionira kao komodificirana industrija identitetskog straha. U tom je pomaku antifašizam posve prognan u sferu krivnje, a ustaštvo normalizirano kao prihvatljiv folklor, čime je nekadašnji državotvorni sinkretizam zamijenjen trajnim, profitabilnim revanšizmom.

Drugi tekst iz novinarskog projekta "Stara i nova desnica u Hrvatskoj" realizira se uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti za 2026.