Summiti EU-a više nisu zabavni, nema klasičnih svađa i predstava, čak su i lideri (s časnim izuzecima) štreberi i mašine za odlučivanje, a ne živa bića sa strastima, snažnim egom i voljom za dizanje prašine. Poslovnost je najbolji znak da je vrag odnio šalu i da su vremena ozbiljna, čak i kada se svi slažu da je kriza gotovo prijeđena i da je najgore ostalo iza 27 članica zajednice. Naglasak je na "gotovo prijeđena".
Summit EU-a bio je posvećen pokretanju gospodarstva s preferiranjem tema nezaposlenosti mladih i potpore malim i srednjim tvrtkama. Naravno, za stolom u velikoj dvorani Justusa Lipsiusa vodila se uobičajena bitka brojki i argumenata, nacionalnih interesa i različitih pogleda na europsko, koje bi trebalo biti, ako već ne jednako, makar jako blizu nacionalnom stavu. Neki su htjeli desetke milijardi eura za zapošljavaje mladih, a na kraju je europski kompromis došao do osam milijardi izdvojenih brzo, najviše za iduće dvije godine, od čega bi korist trebale izvući najpogođenije zemlje - Grčka i Španjolska, koje imaju natpolovični postotak nezaposlenih mladih ljudi. Statistika krize kaže da je u Grčkoj nezaposlenost među najmlađom radnom snagom 50 posto iznad Njemačke... Summit nije ni pošteno završio (jer su na nacionalnim presicama, kako je to običaj u ritualima summita, lideri svojim domaćim novinarima objavljivali nove nacionalne ili svoje pobjede), a već je Socijalno-ekonomski odbor zagrmio da nije u redu šest milijuna nezaposlenih mladih Europljana podupirati mizerijom od 0,6 posto godišnjeg budžeta EU-a.
Zahvaljujući krizi, politička vodstva članica EU-a shvatila su da je u čoporu sigurnije i toplije nego na osami i vjetrometini, te su učinjeni novi koraci prema bankarskoj uniji. Toga ne bi bilo u vremenima onih biblijskih "debelih krava": u naravi je svake nacionalne administracije ljubomorno čuvati svoj teren djelovanja pa makar i na dugoročnu štetu za cijelu državu. Kriza je za povezivanje unutarnjeg tržišta EU-a učinila više, brže i bolje od svih deklaracija i zaklinjanja.
Jedna od ljepota skorog ulaska Hrvatske u EU povezanog s tradicionalno transparentnijom vladajućom koalicijom u Hrvatskoj koja na papirima ne sjedi kao kvočka na jajima jest otvaranje dokumenata novinarima. Već nekoliko mjeseci svaki summit začinim poslasticom – službenim, ovjerenim i provjerenim zapisnicima, poznatim u EU-slengu kao "antici notes". Paolo Massimo Antici talijanski je diplomat koji je prvi vodio skupinu za pripremanje tjednih sastanaka COREPER-a, Odbora stalnih predstavnika veleposlanika članica EU-a. Riječ je o jednoj od triju službenih skupina propisanih Sporazumom koje servisiraju COREPER. Ekipa diplomata iz članica na svakom summitu provjerava zapisnike, ovjerava ih i distribuira kome misli da treba. Što je rečeno, rečeno je i ostaje na papiru. Kad mađarski premijer na raspravi kaže da planiraju za 10 posto sniziti cijene energije, ujedno poručuje i da mu se iz tog razloga ne sviđa liberalizacija cijena energenata. Poruka će, slijedeći transparentost, stići do zainteresiranih očiju i – izravnih odbora. U istom kontekstu, Nizozemci se slažu s mehanizmom solidarnosti, ali uz uvjet da to dodatno ne košta.
Štednja, štednja, štednja! Angela Merkel želi mirovinsku reformu, ali "ne da pita Bruxelles kako će to učiniti", što naravno znači da je predizborna kampanja počela jer će joj tu domoljubnu izjavu prenijeti mahom svi, pogotovo najtiražniji, tabloidi. A to što je učinila sve da se politika štednje i kontrole nacionalnih proračuna kroz "europski semestar" ucijepi u EU, drugi je dio storije, kao i obaveze domaćinskog ponašanja proizašle iz Pakta o rastu i stabilnosti s preporukama Europske komisije svakoj zemlji što joj je činiti za zdravije nacionalne financije. Rezime: morat će pitati Bruxelles!
I malo Cameron-showa: "UK je izvan eurozone, ali vjeruje u velike promjene kojima će se vratiti vjera u euro, što će biti dobro za sve i u eurozoni i izvan nje." Poslije će šef s broja 10 dodati i da je potrebno smanjiti "briselsku birokraciju", jer su to oni učinili doma, te kako još treba biti privatizacije svega i svačega. Blago tabloidima, City trlja ruke! U diskusiji je i prvi čovjek Središnje europske banke Mario Draghi. Potom se čelnici navlače treba li iz završnog dokumenta izbaciti ograničenja u plasmanu kredita Europske investicijske banke...
Zabilježen je i zgodan komentar rumunjskog predsjednika da Rumunji ne vjeruju EU jer nije u stanju pokrenuti gospodarstvo i proizvoditi nova radna mjesta. Kasnije će izvjestitelji rumunjskih medija prenijeti jedino Baseskuovu izjavu da će dobiti više para. Danci su, kao obično, s objema nogama na zemlji, a premijerka (koja nije slična onoj iz "Borgena") slaže se sa svim inicijativama za potporu poduzetništvu, ali podsjeća kako je iluzija očekivati od EU-a da čini čuda. Zadatak oživljavanja pada na leđa država članica. Luksemburški se premijer sjetio da su jamstvo za mladost Europe davali još 1987. godine, a španjolski mu kolega sugerira da se sva sredstva EIB-a moraju staviti na raspolaganje odmah, a ne za pola godine. "Što možemo učiniti ako tvrtke financiraju krediti sa šestpostotnom ili osampostotnom kamatom, a drugi je dobivaju za dva posto", plače o unutarnjem trižištu na kojem postoje razlike, a uvjeti konkurencije su isti. Socioekonomski problemi u Belgiji razlog su narastanja antieuropskog rasploženja, upozorava premijer Elio di Rupo i načinje još jedno nezgodno pitanje: "Zbog toga se brinem za ishod izbora za Europski parlament, nadam se da novi saziv neće biti strašan." I tako redom.
Razumljivo je da među članicama ima mnogo trzavica. Trenutačno frcaju iskre na relaciji Europska komisija – francuska vlada. Da u ozbiljnom, radnom summitu ipak bude malo začina, pobrinula se francuska ministrica za vanjsku trgovinu Nicole Bricq opaskom da Barroso, kao predsjednik EK u 10 godina mandata "nije učinio ništa". Portugalac spremno odvraća volejem: "Neke komentare najbolje je ne komentirati." Uzrok rata naoko je ideološke prirode: dezorijentirani francuski socijalisti pritisnuti krizom i bez ideje kako netaknutim održati francuski socijalni model napadaju Komisiju i predsjednika joj za "neoliberalizam". Svjež razlog rata su pregovori o slobodnoj trgovini EU-a i SAD-a, a prave su istine da je Francuska zaboravila na prilagodbe misleći kako se globalizacija događa svima osim njima.
Ovo je, kad se sve zbroji, bio jako dobar tjedan za EU. Irci, kao predsjedavajući, zadovoljno trljaju ruke jer su pri samom kraju polugodišnjeg predsjedanja izborili novi srednjoročni proračun 2014 – 2020., sredili reforme poljoprivrede da svi istodobno budu presretni i nezadovoljni te u vatru bacili mlade snage, neka se okušaju u europskim poslovima. U njima nema prostora za podobne. Zadnji je summit u irskoj polovici godine potvrdio da proširenje nije klinički mrtvo, niti je eutanazirano: Hrvatska ulazi, a Srbija i Kosovo dobili su najkasniji datum za otvaranje pregovora, siječanj 2014. - Srbija pristupnih, Kosovo o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju (SSP), koji je prilagođen činjenici da državu još nisu priznale sve članice EU-a. Latvija ulazi u eurozonu s prvim danom nove godine.
Još jedan podatak koji obećava lakše disanje: u odnosu na vremena izbijanja ekonomske krize, javni je dug članica EU-a sada prepolovljen.
Sve nove linije pomoći koristit će i Hrvatska. Naravno, bude li imala dovoljno kreativnosti, pameti, znanja i okretnosti da se dokopa svog dijela u golemoj konkurenciji jednako zahtjevnih, ali znatno vještijih umjetnosti grabljenja iz zajedničkog lonca. U ovakvim se situacijama vidi koliki je hendikep okasniti u integracije jer "okašnjelima ostaju kosti", kaže latinska poslovica.