15.03. u Beogradu: Početak kraja, ali čijeg

Srpskim studentima, koji mjesecima demonstriraju protiv režima Aleksandra Vučića pokazujući zadivljujuću posvećenost, sjajne organizacijske sposobnosti i izvanredan smisao za humor, samo zbog toga – posvećenosti, organiziranosti i duhovitosti - ne treba odmah i u lice reći da su na najmasovnijim prosvjedima u povijesti Srbije prdnuli u čabar. 

Navijanje za najpametnije što Srbija ima ne podrazumijeva i nesuočavanje sa realnošću u kojoj je najmanje 300.000 (slovima: tristo tisuća!) ljudi na razne načine i uz nemale napore napunilo beogradske trgove i ulice, pa se onda se mirno i dostojanstveno razišlo prije početka trećeg Dnevnika HTV-a.

Sve do skupa nazvanog „15. za 15“ (žrtava pada nadstrešnice na novosadskom željezničkom kolodvoru), održanog 15. ožujka, činilo se, i to s razlogom, kako predsjednik, ma samoproglašeni vlasnik Republike Srbije, Aleksandar Vučić, konačno ima protivnika kojeg ne može pobijediti i pred kojim će, brzo ili malo sporije, morati uzmaknuti jer se ništa, baš ništa od studentskih zahtjeva ne može ispuniti dok njemu ne dođe politički kraj. 

Problem je, međutim, što je on toga svjesniji od svog silnog svijeta što mjesecima pješači od Beograda do Novog Sada, od Novog Sada do Niša, od Niša do Kragujevca, pa opet do Beograda. Uostalom, taj svijet i ne traži Vučićevu abdikaciju, a on im neće, ne pada mu na pamet, pomoći da ga razvlaste sve i kada bi to značilo kako će još neko vrijeme ostati na predsjedničkoj poziciji, dijeliti ordene, obilaziti komemorativne skupove i u kamere čestitati državne praznike, dakle ponašati se u skladu sa ovlastima koje ima i ne gurati se tamo gdje nije, kako mu i studenti poručuju, nadležan. 

„Zaista ne postoji nitko tko bi mogao danas reći scenarij završetka ove krize. Jer imamo posla s čovjekom, Vučićem, čije reakcije često nisu racionalne. Ono što je zadnje predloženo kao mogućnost izlaska iz krize neka je vrsta prelazne vlade, koju je predložio Proglas, vlade društvenog povjerenja koja bi se sastojala od eksperata i nekih političkih osoba. Predsjednik Vučić odbija uopće tu pomisao, ali s druge strane nema dovoljno poslanika u Skupštini da odbije taj prijedlog. Ne očekujem da je subota 15. ožujka, kako to tvrdi vlast, neka vrsta dana D, kad će pobijediti studenti ili on. Mislim da se to neće dogoditi, osobito jer studenti imaju dosta razvijen plan što raditi između 17. i 19. ožujka, trodnevni štrajk u koji pokušavaju uključiti što veći broj zaposlenih u privatnim poduzećima. Istovremeno, vlast upućuje ozbiljne prijetnje, rektor beogradskog Sveučilišta u četvrtak je na konferenciji za medije upozorio studente, rekao da su dosad svi njihovi prosvjedi bili mirni te da nema razloga da to i dalje ne budu, čime je na vlast prebacio odgovornost za potencijalni nered“, kazala je profesorica prava Vesna Rakić Vodinelić u intervjuu za „Jutarnji list“, rađenom uoči veličanstvenog skupa koji bi mogao ostati upamćen i kao veličanstveno neuspješan. 

Jedna beogradska subota pokazala je kako je „rektor beogradskog Sveučilišta“ uzalud „na vlast prebacio odgovornost za potencijalni nered“, jer je ista ta vlast odgovornost već preuzela organizirajući paravojne formacije sastavljene od vremešnih ili plaćenih studenata, veterana ratnih zločina i takozvanih lojalista, postavljajući im štitnike od traktora i ograda, te dovodeći specijalne policijske snage čiju je reakciju trebalo isprovocirati.

Nije, međutim, ni s druge strane barikade manjkalo spremnih za bitku koja, kako je nekada davno govorio Milošević, nije morala biti oružana, ali ni takva nije bila isključena: uz studente su stali pripadnici navijačke skupine „Grobari“, bivši pripadnici elitne 63. padobranske brigade poznate i kao niški specijalci, motoristi, poljoprivrednici, navodno i dijelovi vojske i policije koji su, prema nepotvrđenim informacijama, odbili sudjelovati u potencijalnom sukobu. 

Aleksandra Vučića, baš kao ni Slobodana Miloševića prije četvrt stoljeća, još uvijek nije moguće smijeniti bez dijela njegovih sljedbenika koji će, ako bude prilike, promijeniti stranu - ne iz ideala, već iz interesa. Zato je bilo pametno prekinuti proteste prije nego padne krv koju se ne isplati prolijevati radi promjena poslije kojih će sve ostati, ako ne isto, onda užasavajuće slično. 

Dobro je i što, kako kaže profesorica Vodinelić, „studenti imaju dosta razvijen plan što raditi između 17. i 19. ožujka“, jer to znači da se nisu umorili i na najmasovnijem skupu u povijesti Srbije pregorili. 

Pitanje je, zbilja neizbježno, što će biti 20. i svakog dana poslije njega?

Aleksandar Vučić je imao, ponuđen mu je, elegantan izlaz iz srpske političke drame, ali ga je odbio. On ne pristaje na formiranje prijelazne vlade koja bi trebala stvoriti preduvjete za izbore koji neće, poput dosadašnjih, imati predvidljiv ishod, pa onda na njih i izaći i suprotstaviti se impotentnim oporbenim strankama od kojih se i studenti ograđuju. 

Računajući, valjda, da bi upravo oni, studenti, mogli preći na institucionalnu borbu – i tako postati ozbiljan protivnik, daleko ozbiljniji od Dragana Đilasa, Marinike Tepić i sličnih recidiva davnog, spektakularno propalog pokušaja izgradnje demokratske Srbije – on je sukob s njima doživio kao borbu za golu kožu zbog čega je spreman na ama baš sve, pa i na to da trpi mirne prosvjede dok prosvjednici jednoga dana ne odluče da umjesto u Niš, Kragujevac ili na Slaviju, odu do kauča, zaduže daljinski i posvete se, umjesto boljoj budućnosti, sadašnjosti na Netflixu. 

Mirni prijenos vlasti u nedemokratskim društvima poput Srbije je moguć samo kada oni što odlaze u njemu vide najmanje loše rješenje, a Vučić je daleko, jako daleko od takvog doživljaja stvarnosti. 

Ako se, dakle, protesti počnu osipati, sve do sada napravljeno će biti krečenje džaba. Ukoliko se omasove aktivnim uključivanjem onih što aplauzima dočekuju sudionike prosvjeda ili za njih navijaju iz dnevnih soba, onda… E onda će se morati napraviti nimalo lak izbor: ili će prosvjednici stati iza nikakve srpske oporbe ili će postati politički pokret koji će zbog minulog rada moći pobijediti čak i na izborima održanim po Vučićevim pravilima. 

Pokojni srpski reformski premijer Zoran Đinđić je govorio da je, ako se već moraju gutati žabe, najbolje prvo progutati najveću. Problem srpskog društva, dakle i onih što ga mjesecima pokušavaju mijenjati na prosvjedima, je što je velikih žaba puno, a zbog gotovo svake – Kosovo, Republika Srpska, Crna Gora, Vukovar, „Oluja“, intervencija NATO-a… - može doći do ozbiljnog raskola među onih tristotinjak tisuća subotnjih prosvjednika i još najmanje dva puta toliko njihovih simpatizera. 

Ova 2025. bit će godina raspleta u Srbiji, a kako će izgledati, to još uvijek ovisi o studentima. Ukoliko kapituliraju zbog umora, osjećaja opće uzaludnosti izazvanog činjenicom da su mjesecima bili u didaktičkoj šetnji ili režimskog pokazivanja mišića, Vučić će vladati dok mu ne dosadi, a zamijenit će ga netko gori. Uspiju li naći model promjene društva preko promjene države, njihov će bunt biti najbolje što se Srbiji dogodilo od Marka Nikezića, Koče Popovića, Latinke Perović i svih onih čija je politička likvidacija otvorila prostor Slobodanu Miloševiću, Aleksandru Vučiću, te svim vulinima, dačićima, markovićkama, šešeljima, silnom ološu kojem kuca purac ima li na ulici 300.000 ili tri milijuna nenaoružanih, jer su oni i naoružani i spremni pucati. Kao nekada po Dubrovniku, Sarajevu, Vukovaru, Srebrenici, Vučitrnu…