Skoči na glavni sadržaj

2017. – godina obračuna s poviješću

Tomislav Jakić

<p>Vanjskopolitički komentator koji nije htio zavijati s vukovima</p>

2017.godina-obracuna-s-povijescu-4992-5937.jpg

Ako Plenkoviću treba povjerenstvo da bi odlučio što će sa spomen pločom s ustaškim pozdravom “Za dom – spremni” u Jasenovcu, gdje je bilo sjedište zloglasnog Maksa Luburića, onda to znači da je zaboravljeno i zanemareno sve ono što se na istinskom suočavanju s prošlošću već napravilo
Foto: FaH

U sjeni parapolitičkih, misterijom zaodjevenih aktivnosti prve dame Pantovčaka u dalekim Sjedinjenim Državama, dobrim je dijelom (iz)ostala cjelovita informacija o Božićnom domjenku Srpskog narodnog vijeća, o onome što se tamo čulo (ali i o onome što se uglavnom prešutjelo), kao i o još ponečemu što se dogodilo nakon toga.

Taj Božićni domjenak bio je u vrijeme Tuđmanove vladavine događaj koji je okupio dvadesetak do tridesetak ljudi, Srba – razumije se samo po sebi, koji su si međusobno htjeli čestitati Božić, odnosno onih pripadnika hrvatskoga naroda koji su i u to vrijeme imali hrabrosti javno svojim sugrađanima srpske nacionalinoti izreći ono što će početkom 21. stoljeća postati senzacija kada odjekne iz usta HDZ-ovog premijera: “Hristos se rodi.” E, od trenutka kada je pragmatični Sanader, ta bili smo pred početkom pristupnih pregovora o ulasku u Evropsku uniju, izgovorio te riječi, domjenak Srpskog narodnog vijeća pretvorio se u društveno-politički događaj lišen onoga što je nekada bio (i što je trebao ostati) njegov pravi sadržaj.

Od tada tom bi se zgodom natiskali svi oni koji su najprije htjeli da ih se vidi, a potom da pokažu kako su tolerantni prema dojučerašnjim agresorima; pri čemu nikoga kao da nije bilo briga što na jednoj strani nisu bili oni koji su sudjelovali u pobuni protiv hrvatske države, dok su na drugoj bili (i) oni koji su nerijetko raspirivali mržnju prema Srbima kao kolektivitetu. To nikome nije bilo važno. Božić se pretvorio u politiku na balkanski način.

U tim se okvirima odvijao i već spomenuti ovogodišnji domjenak u velikoj dvorani Hrvatskog novinarskog društva. Hrvatska ga je televizija prenosila na svojem 4. programu, ali (a kako bi drugačije i moglo biti?) samo do završetka premijerovog govora. Što je nakon njega rekao profesor povijesti na Filozofskom fakultetu, Hrvoje Klasić, to gledatelji HTV nikada nisu saznali (jer ne samo što je bio “odrezan” u izravnom prijenosu, on je ignoriran i u kasnijim izvještajima u informativnom emisijama).

Ali, čak ni govoru predsjednika Vlade, mada mu je poklonjena maksimalna medijska pozornost, nije pripala ona i onakva analiza kakvu – čini nam se – zaslužuje. Dobro, ponovio je ono što, rekli bismo, postaje “obavezni lik” u govorima hrvatskih političara, naime tko je u ratu prije više od dva desetljeća bio agresor, a tko žrtva. Tek usput: može li se netko sjetiti da je u vrijeme Jugoslavije, tamo negdje godine 1965. ili 1966. svaki jugoslavenski političar  u svakom svojem javnom istupanju podsjećao kako su naci-fašisti napali i raskomadali Jugoslaviju, a njezini su se narodi ustankom branili, dakle da su naci-fašisti bili agresori, a građani okupirane Jugoslavije, odnosno kvislinške tvorevine NDH na dijelu njezinoga teritorija - žrtve?

No, sjećao se netko ili ne sjećao, Premijer je takvu formulu u svojem “Božićnom” govoru ponovio. Ali je onda nastavio i o sadašnjosti i neposrednoj budućnosti. I rekao je doslovno sljedeće: “Dvadeseto je stoljeće bilo obilježeno velikim tragedijama i sukobima, što nam nameće obvezu da 2017. na jedan racionalan i pluralističan način raspravimo i pokrenemo proces suočavanja s prošlošću.”

Dakle, predsjednik Vlade kojemu treba posebno povjerenstvo da bi odlučio što će i kako će sa spomen pločom s ustaškim pozdravom “Za dom – spremni”, podignutom na zgradi u Jasenovcu (!) gdje je bilo sjedište zloglasnog Maksa Luburića, zapovjednika obližnjeg najvećeg i najdugotrajnijeg (od više od 60) logora smrti  u ustaškoj državi, kao prioritetni  zadatak svoje Vlade drži sada, u ovoj godini, u godini 2017., “suočavanje s prošlošću”. I ne samo da to smatra prioritetnim (ili jednim od prioritetnih) zadataka svoje Vlade, nego nam još i najavljuje: “Pred nama je da taj proces na miran, staložen, trezven i prije svega zakonit način započnemo, a ja se nadam i zatvorimo do kraja rada ove vlade”.

Drugim riječima, zaboravili smo, zanemarili, bacili u stranu sve ono što se na istinskom suočavanju s prošlošću pokušavalo uraditi u razdoblju od 2000. do 2010. Ne, ničega tada nije bilo, a ako je i bilo, to su bile jugo-komunističke tlapnje i laži, to ćemo sada ispraviti. Sada ćemo obaviti posao i obavit ćemo ga do kraja u mandatu ove vlade, a to znači u roku nepune četiri godine.

Htio to netko priznati, ili ne, revizija hrvatske povijesti počela je s uspostavljanjem samostalne hrvatske države. Pod pojmom revizije ne mislimo ovdje na to da se počelo govoriti i o onim događajima iz prošlosti o kojima se u vrijeme Jugoslavije nije govorilo (ili tek u uskim stručnim krugovima, odnosno u njezinim posljednjim godinama). Ne, revizija što je tada počela uz ili samo toleranciju, ili otvoreno i aktivno sudjelovanje vlasti (uz sve naglašeniju ulogu Katoličke crkve) značila je sustavno i svjesno  falsificiranje prošlosti, a s krajnjim ciljem koji se može svesti na jednostavnu formulu: promijeniti, pomoću medija i obrazovnog sustava (i crkvenih propovjedaonica, naravno), u svijesti mladih generacija spoznaju o tome kako je završio Drugi svjetski rat; pobjednike pretvoriti u poražene zločince, a poražene u slavom ovjenčane domoljube (kojima se, ta bio je rat, tu i tamo omaknuo i poneki zločin).

Promjenom vlasti, kako na čelu države, tako i u Vladi, počeo je godine 2000. nikada završeni pokušaj zaustavljanja plime povijesnog revizionizma i koketiranja s hrvatskom inačicom naci-fašizma: ustaštvom. Nositelj toga pokušaja (jer danas je jasno kako to i nije bilo ništa više od pokušaja) bio je drugi predsjednik Republike Hrvatske.

Vlada na čelu sa socijaldemokratima sramežljivo ga je i pomalo uplašeno slijedila, da bi s ponovnim dolaskom na čelo vlade HDZ-a ta podrška potpuno prestala. Dapače, kada je predsjednik godine 2005. htio svečanim ručkom obilježiti sedamdesetu obljetnicu stvaranja prve hrvatske vlade (naravno, one u okviru Jugoslavije, ali – hrvatske) i pozvati na nju sve još žive premijere, zamisao je propala zbog striktnog odbijanja HDZ-ovskog predsjednika vlade, da bude pozvan bilo tko iz razdoblja prije 1990. Jer, Hrvatska je postojala, i to je ona filozofija s kojom se sada potpuno artikulirano opet susrećemo, samo od 1941. do 1945. i nakon 1990. To će djeca učiti u školama, to će navodno slobodni, a strogo kontrolirani mediji i najamni radnici koji se nazivaju novinarima, uporno “trubiti” u mandatu ove vlade.

Dakle, bit će zaokružen projekt totalne revizije povijesti (uz obvezno pozivanje na rezoluciju Evropskog parlamenta što osuđuje sve totalitarizme), bit će stvorena virtualna povijest, kakva nikada nije postojala, djeca će učiti o herojima koji to definitivno nisu bili, a pod znak zabrane doći će spominjanje onih koji su to itekako bili (uključujući njihovog Vrhovnog komandanta po kojemu se zovu trgovi u nekoliko desetaka gradova širom svijeta; e, u Zagrebu – neće!).

Pod znak zabrane doći će, suvišno je i govoriti, i crvena petokraka. Iz dana u dan govorit će se, tako dugo dok mladi to definitivno ne usvoje, o zločinima (kojih je bilo) stvarnih pobjednika u Drugom svjetskom ratu, onih koje su i  veliki Saveznici kao takve priznali, a sjena zaborava prekrit će zločine “domoljuba” sa slovom U na kapi, zločine koji su bili takvi da su ih se grozili i njemački okupatori (opunomoćeni general Wehrmachta u NDH, Gleise von Horstenau).

Da bi se to provelo, na zakonit način – kako kaže premijer – a kao da i diskriminacija Židova u Hitlerovoj Njemačkoj nije bila zakonski poduprta – morat će se ušutkati oni, a i nema ih baš previše, koji nikako da prihvate realnost, oni koji uporno ustaju u obranu Istine. Tome će poslužiti toliko žuđena lustracija, zvala se ona tako ili ne, možda i javno objavljivanje popisa veleizdajnika (što je bio i plan jednotjednoga ministra iz prethodne Vlade), a po uzoru na Slobodana Miloševića, koji je svojedobno dao takav popis objaviti u programu Televizije Srbije.

I to su osnovne poruke s Božićnog domjenka Srpskog narodnog vijeća: dovršit ćemo reviziju povijesti, nametnut ćemo našu sliku prošlosti, uz pomoć medija i sustava obrazovanja koji sve više dolazi pod utjecaj Katoličke crkve. A bude li pri tome i nekih neprijatnih pojava, nećemo se time zamarati: kolateralne su žrtve u svakome ratu uobičajene, tako smo barem naučili od naših velikih uzora s onu stranu Atlantika.

A ovo će u pravom i punom smislu riječi biti rat za Hrvatsku, ne demokratsku, civiliziranu i svijetu otvorenu, nego onu i onakvu Hrvatsku kakvu su – na žalost – od samoga početka htjeli oni koji su iz pozadine vukli konce i koji su bezočno zloupotrebljavali idealizam i entuzijazam istinskih branitelja. Baš kao što i danas zloupotrebljavaju poginule pripadnike HOS-a, da bi njima – kao – podizali spomen ploče, a bitno im je samo da na tim pločama piše “za dom – spremni”. I već najavljuju kako će ih podizati širom Hrvatske.

Godina 2017. bit će, sve upućuje na takav zaključak, teška godina, bit će to – a riječ nije samo o pretpostavci -  godina obračuna s Istinom i sa svima koji ne žele prihvatiti Laž. Bit će to godina u kojoj će početi, kako nam poručuju s (doduše) omanjeg desničarskog okupljanja u samome središtu Zagreba “stvaranje novog hrvatskog čovjeka”. Uz jasnu – ne poruku, nego prijetnju: “Krećemo u napad!” A ta je prijetnja upućena baš na pravoslavni Badnjak, sa skupa koji je trebao promovirati nešto što se zove Hrvatska pravoslavna crkva (kakva je postojala samo u vrijeme tzv. NDH). I tu je priči kraj. Odnosno: to je tek početak priče. Hoće li je prihvatiti ona često spominjana, ali tako uporno šutljiva i očito prestrašena “druga Hrvatska”, hoće li sagnuti glavu, ostaje da se vidi. Čekati neće trebati dugo. Kocka je bačena.