Opet se počeo osjećati smrad korupcije i zazivanje skandala oko nabave oklopnih vozila Patria AMV za Hrvatsku vojsku. Kako je objavio Večernji list, imena sedam hrvatskih dužnosnika spominju se u dokumentima istrage oko eventualne korupcije pri odabiru finskih oklopnih vozila Patria za Hrvatsku vojsku.
Činjenica da se spominju Vlatko Cvrtila, Franjo Gregurić, Bartol Jerković, Stjepan Mesić, Radomir Panjević, Berislav Rončević i Vladimir Zagorec, autori tek konstatiraju, bez dodatnih objašnjenja. Važno je znati da je istraga u Hrvatskoj o ovom slučaju završena, optužnica nema, a nitko nije javno osumnjičen.
Naravno, pritom treba na umu imati činjenicu da nabava oružja svakako spada među najprljavije i najnetransparentnije “poslove” na svijetu, tik do trgovine drogom, ljudima ili ukradenim vozilima. Rijetko kad se dogodilo da se iza tih njih ne vuku repovi, bilo da je kupac neki novopečeni afrički diktator ili Ministarstvo obrane SAD-a.
Kada je MORH 2004. objavio da će krenuti u opremanje Hrvatske vojske novim oklopnjacima, najavio je da će kupiti 82 vozila sa osam kotača i još 44 sa šest. Kasnije je ta odluka promijenjena i naručeno je 126 oklopnjaka u konfiguraciji s osam kotača, jer je cijena bila gotovo identična.
Bez velike pompe i objašnjavanja na pozivnom natječaju pojavile su se tri, ili bolje rečeno, dvije tvrtke. Prva je bila finska Patria, čiji je AMV 8x8 bio jedino oklopno vozilo četvrte generacije u serijskoj proizvodnji. Drugi i treći bili su švicarski Mowag i austrijski Steyer, tvrtke u vlasništvu američkog General Dynamicsa. No, General Dynamis je odlučio da Mowagova Piranha neće ići na hrvatski natječaj, nego samo Steyerov Pandur II, koji je u to doba bio tek neispitan prototip, pa ga nije uzela čak ni austrijska vojska.
Naveliko se u krugovima bliskim MORH-u šuškalo da finska Patria tu nema što tražiti, jer je zbog političkog utjecaja Austrijanaca/Amerikanaca posao sigurno dogovoren te da je natječaj samo formalnost iako je Pandur II bio tek prototip. General Dynamics je tada ugrubo bio oko 40 puta veća tvrtka od Patrije, a Hrvatska je, kao golema većina svjetskih država, i prije oružje kupovala po političkom opredjeljenju. Jedan takav debakl bila je nabava prototipnog sustava radara Peregrine II koji do danas nije sasvim proradio i to kao znak isprike Amerikancima što je Croatia Airlines kupila europski Airbus, a ne američki Boeing.
Iako se očekivala odluka političkim dekretom, mediji i stručni novinari počeli su kopati po natječaju koji je ozbiljno smrdio na namještaljku u korist Austrijanaca. Steyeru, odnosno njegovom vlasniku General Dynamicsu, hitno je trebao posao na kojem će popraviti prihode.
U to doba Finci su niskim cijenama i izdašnim offset programima pri nabavama oklopnjaka pobijedili General Dynamics u nekoliko europskih zemalja, a najveći je, indikativno, bio ugovor u američkoj saveznici Poljskoj za gotovo 700 oklopnjaka. Glavni uspjeh Amerikanci su s austrijskim borbenim vozilom postigli u Portugalu, ali tek nakon što su Portugalci u startu iz procedure smicalicama diskvalificirali Patriju, pa su se natjecale dvije tvrtke General Dynamicsa – Mowag i Steyer.
U tom svjetlu počeo je i natječaj u Hrvatskoj. Ipak, zbog nevjerojatnog pritiska medija, MORH je na koncu čak pozvao novinare na jedan dan testiranja, što je gotovo nezabilježeno u svijetu. Na vojnim poligonima Kindrovo i Gašinci u dva tjedna provedena su testiranja oklopnjaka, finskih AMV 8X8 i 6X6, te austrijskog Pandura II 8x8. Verziju 6x6 Steyer nije ni dovezao.
U nezabilježenom zatvaranja očiju pred elementarnim pravilima natječaja, MORH je čak pristao da na testiranje dođe i švicarska Mowag Piranha IIIC 8X8, premda za taj oklopnjak nije bila predana natječajna dokumentacija! Na testiranje je trebao doći samo austrijski Steyr, jer dokumentaciju nije uzeo General Dynamics, nego baš Steyer. MORH je pod pritiskom «timinga» pristao čak i na to, jer nisu imali vremena ponavljati natječaj, budući da su do 2010. morali imati spremna vozila sposobna za NATO operacije.
Na poligonu je Patria pokazala bolje rezultate, a zapisnik o testiranju potpisale su obje strane u natječaju. I Austrijanci su se složili da su testovi provedeni dobro i nisu se žalili na rezultat.
Ali tek kada su MORH-u predali cijenu svojih ponuda uslijedio je šok! Finska ponuda u iznosu od 112 milijuna eura za 84 oklopnjaka 8x8 bila je nevjerojatnih 42 milijuna eura jeftinija od Steyerove, a nudili su offset program u vrijednosti 150% od vrijednosti posla, dok je Steyer nudio 100%.
Patria je usto najavila da će cijelu proizvodnju prenijeti u Hrvatsku, za razliku od Steyera, te da će hrvatskog partnera Đuru Đakovića uključiti u ponude za treće tržišta, znajući da se ime te tvrtke cijeni među starim kupcima u arapskim zemljama.
Godinu dana nakon prve kupnje iz 2007., MORH je odlučio odustati od vozila 6x6 i nabaviti dodatnih 42 AMV-a 8x8 za još 68 milijuna dolara. Dakle, za 126 vozila plaćeno je 180 milijuna eura.
Usporedbe radi, Slovenci su za 135 oklopnih vozila Patrija AMV pristali dali čak 278 milijuna eura.
Navodno su u cijenu uključili i opremanje oružnim stanicama, ali se pokazalo da je za tako nešto bilo premalo novca. U sumnji za mito u Sloveniji, govorilo se o čak o 21 milijunu eura kojim su podmazani ključni ljudi. Na koncu su se obje strane nagodile, isporučeno je i plaćeno samo 30 oklopnjaka s osnovnim naoružanjem i cijeli posao gurnut je pod tepih.
Međutim, bivši premijer Janez Janša nepravomoćno je osuđen za ilegalno posredovanje, ali i taj bi slučaj, tvrde oni skloniji Janši, u konačnici trebao završiti oslobađajućom presudom. Razumljivo, tužitelji ne misle tako.
Da Hrvatska nije odabrala lošije vozilo samo zbog niže cijene jasno je i iz činjenice da je Patria sada i favorit za prodaju 600 oklopnjaka AMV američkim marincima koji traže zamjenu za dotrajale oklopnjake treće generacije LAV III. Radi se o kanadskoj verziji švicarske Piranhe, koja je u čudnim okolnostima na koncu uskočila i u hrvatski natječaj. Patria ih, doduše, nacionalno osviještenim Amerikancima nudi kao proizvod njihove tvrtke Lockheed Martin, baš kao što i HS Produkt prodaje pištolj HS 2000 u Americi kao Springfield XD.
Nema sumnje da slijedi dobar posao, jer Amerikanci nisu osjetljivi na cijenu kao Hrvati. Usporedbe radi, kopnena vojska SAD-a je za svoje potrebe kupila oklopnjake Stryker, zapravo rebrandirani i dorađeni LAV III, a svaki su platili u prosjeku preko četiri milijuna dolara. I to 4000 komada!
Još jedan solidan primjer razumne nabave u Hrvatskoj bila je kupnja helikoptera, što je jasno tek kada stavimo posao u svjetske okvire. Radi se o helikopterima, kojima je Hrvatska prebila stare ruske dugove. Hrvatska je svoje helikoptere Mi-171 Sh, njih ukupno 10, dobila za 65 milijuna dolara duga.
To je gotovo rekordno niska cijena za takav moderan naoružani transportni helikopter. Ruske helikoptere utemeljene na dokazanom i starom helikopteru Mi-8 rado kupuje također i američko ministarstvo obrane, što za svoje potrebe, što za svoje saveznike. Tako su za afganistansku vojsku kupovali nešto stariji model Mi-17. Ukupna cijena? Čak 14,6 milijuna dolara po komadu. Da ne bude zabune, njihova narudžba bila je veća od one hrvatske i obuhvatila je 22 komada. Samo, novac nisu izravno uplatili Rosobornexportu nego američkoj tvrtki ARINC koja zapravo prodaje komunikacijsku opremu. Naime, nezgodno je bilo što je Rosobornexport bio pod sankcijama američke vlade zbog prodaje oružja Iranu i Siriji, pa su posao formalno sklopili ARINC i tvornica iz Kazana, a ne državni izvoznik Rosobornexport.
Posao je očigledno bio sjajan, jer uskoro je ARINC-u stigla narudžba za još 10 komada, i to po ukupnoj cijeni od 177,5 milijuna dolara. Gotovo tri puta više no što je platila Hrvatska.
Ako mislite da je to sumnjiva nabava, držite se za stolicu – nedavno je Afganistanu preko "američkih prijatelja" isporučeno novih 12 Mi-17 iz serije od 33 komada, koje su s dodatnom opremom i održavanjem plaćeni upravo nevjerojatnih 900 milijuna dolara. Gotovo 30 milijuna po komadu. Nije loše za helikopter od 6 milijuna dolara.
Ruske izvozne poslove poput prodaje kalašnjikova po 1000 dolara za komad Venezueli ne vrijedi ni spominjati, ali možemo se osvrnuti na britansku praksu prodaje oružja. Kao odličan primjer "transparentne" nabave nemoguće je preskočiti britansku prodaju oružja Saudijskoj Arabiji.
Britanski premijer Tony Blair tijekom svojeg mandata blokirao je bilo kakvu mogućnosti istrage o korupciji u vezi s prodajom oružja koje traje od sredine osamdesetih godina prošlog stoljeća, a koje vodi tamošnji konglomerat BAE Systems. Bilo je to upravo 2007., kada je Hrvatska počela kupovati Patrije.
Blair je lakonski rekao da bi istraga “potpuno uništila” britanske odnose s tom naftom bogatom državom. Odjel za krupne prevare prekinuo je istragu nakon što im je to "savjetovao" javni pravobranitelj pri Blairovoj vladi Peter Goldsmith. A istraga je do tada već bila otkrila kako je BAE na račun saudijskog princa Bandara bin Sultana isplatila nevjerojatnih milijardu funti.
Princu Bandaru je, prema tvrdnjama Guardiana, kroz deset godina svaka tri mjeseca s računa BAE Systemsa isplaćivano 30 milijuna funti na dva računa saudijskog veleposlanstva u SAD-u, gdje je Bandar bio veleposlanik od 1983. do 2005. Ova nagrada Bandaru bin Sultanu dodijeljena je zbog zasluga za sklapanje takozvanih ugovora Al-Yammah iz 1985. godine, kojima se Saudijci obvezuju od Britanaca kupiti zrakoplove Tornado, a ne zrakoplove F-15 i F-16 koje su nudili njihovi saveznici Amerikanci.
Zbog odnosa s Izraelom Amerikanci nisu bili skloni prodavati Saudijcima moderno oružje (kasnije su im prodali F-15 s lošijom elektronikom) , pa su kao njihovi «nasljednici» iskrsnuli Francuzi i njihov zrakoplov Mirage 2000, koji je do izravne ponude britanske Vlade kralju Fahdu bio favorit za novu nabavku. Kada su Britanci uvidjeli da će posao dobiti Francuzi, kralja Fahda posjetio je britanski ministar obrane Michael Heseltine i donio mu pismo britanske premijerke Margaret Thatcher, nakon čega je potpisan najveći ugovor koji je Velika Britanija ikad potpisala na bilo kojem polju.
Mike Turner, predsjednik uprave BAE Systems, izjavio je krajem 2005. da je BAE i njezina tvrtka prethodnik British Aerospace uprihodila 43 milijarde funti u dvadeset godina poslovanja po tom ugovoru, te da predviđa da će iz već sklopljenih ugovora u sljedećih 20 godina zaraditi još 40 milijardi funti. Treći dio ugovora Al Yamamah obuhvaća prodaju 72 najnovija borbena zrakoplova Eurofighter Typhoon, a pregovori o njemu započeli su u kolovozu 2006. Do sada su isporučena 24 zrakoplova, a posao je težak 10 milijardi funti.
Znate li zašto u očima britanske vlade ovo nije mito? Pojednostavljeno do kraja objašnjenje glasi ovako - Saudijska Arabija je država u vlasništvu obitelji Saud, pa isplata novca članu obitelji nije različita od isplate novca državi.
Hrvatski porezni obveznici, jedna zaista ugrožena vrsta koja je između ostaloga pokradena i na nabavi oružja za Hrvatsku tokom rata, imali su sreće što novinari napadaju svaku kupnju oružja koja i izdaleka smrdi na korupciju, pa su na koncu uglavnom sklapani poslovi koji barem nisu suludo naplaćeni.
A je li netko pritom uzeo pokoji euro, svakako valja istražiti i provjeriti. Međutim, kako je u Hrvatskoj puno toga drukčije nego u «normalnim državama» ne bi bilo čudno da je nabava oružja prošla puno transparentnije nego što je slučaj u nekim važnijim i skupljim sektorima, poput prometa i energetike.