Ako se obazireš na svakog psa koji za tobom laje, nećeš nigdje stići

Čovjek ga može sresti dok hoda gradom: hoda, ne šeće. I kad sjednemo na kavu pri slučajnom susretu, pije mineralnu vodu, razgovaramo o čemugod, uvijek o literaturi. I zanima nas: što vidi, kako osjeća taj grad kojim hoda?

Dojam je da grad, o Zagrebu je riječ, živi vlastitu periferiju kao utjehu svakodnevice, a centar kao… što? Spleen grada je, možda, u ranama nakon potresa, ali nije samo to.. Grad je imun na političke promjene, ljudi nisu? Jer ako je hod gradom čista transakcija, funkcionalna i banalna stvar, što u njemu ima smisla za hodača?

Živim na zadnjoj stanici tramvaja, pa jako volim cipelcugom do grada - i kauboji uvijek dolaze u grad (da se malo našalim). Ali pazim kako hodam, jer kad sam bio mali i dolazio u grad upozorili su me neki ljudi iz moga sela da pazim kad prelazim tramvajsku tračnicu, da ne stanem na tračnicu jer me može ubiti struja. Uglavnom lutam, skoro se nikad ne dogovaram za čaj, pivo, pa ako na nekoga naiđem dobro, ako ne, isto dobro, to sam radio i u Parizu, samo tamo je skroz neka druga situacija, kad izađeš iz stana kao da si ušao u neki film, ovdje kad po Zagrebu uradiš tri kruga, četvrti sam sebe sretneš, što ponekad zna biti gadno. A literatura mi je kao nekakva, da ne budem previše patetičan, religija, s njom idem spavati, s njom ustajem, nju i sanjam, a ti snovi - to je ono što me i u literaturi oduvijek zanimalo pa mi je namjera pisati kao da duboko i precizno opisujem snove. Pokušavam stvarati fikciju koja neće biti laž, namjerno kažem pokušavam, jer literatura i jest pokušaj da se postigne nemoguće. Što se, pak, tiče politike u Zagrebu, nedavno smo najzad po prvi put imali situaciju da ne glasamo protiv nekoga, nego za nekoga, stoga vjerujem o ove promjene, u Tomaševića koji mi je simpatičan lik, djeluje pošteno i valja mu dati priliku, znam ga još iz ćevabžibnice pored stadiona u Kranjčevićevoj kada sam ga jednom u šali tamo pitao zna li kako se zovu navijači NK Zagreba, on mirno rekao Bijeli anđeli, ja mu prodao štos, nije nego Pero, Štef i Ivek.     

Povod ovom razgovoru je (i) vaš roman „Okretište“. Zao događaj na okretištu tramvaja grada kojim hodate, kad ste jedva izbjegli smrt nakon napada nepoznatog počinitelja, dao je roman kao lekciju iz nježnosti svih životnih stvari: tako kratko, čini se precizno. Lako je reći počinitelj je nevažan, može se dogoditi svakome od nas, pobijedio je život: da, ali kako? Kako je moguće poništiti tu jezu? Ispada, svaki detalj običnog dana, u fokusu običnog pogleda kroz prozor, jači je od te jeze: i to je taj trenutak „prepoznavanja“, tu smo zajedno…

Roman Okretište se zasniva na jednom strašnom događaju, zacijelo najgorem danu u mome životu, no, što taj strašan događaj koji je pogodio mene i moju obitelj kao grom iz vedra neba znači za književnost, jer možete preživjeti robiju u Sibiru pa o tome napisati loš roman, a možete pisati o dugmetu na košulji koje se pri gledanju u zvijezde samo otkopčalo, pa o tome napisati sjajan roman, jer književnost nije opisivanje događaja, nego u prvom redu jezik, tako sam i prije ovoga romana sve vrijeme doživljavao literaturu. Naravno, trebalo je proći dosta vremena dok mi se sve stvari jasnije ne poslože, kako se u narodu kaže, nosio sam muku i čekao da sazrije, da bih krenuo u njegovu realizaciju koja je trajala godinama, ali ja tako i pišem, nikad nemam rokove, puštam da se sve polako sedimentira. Kroz taj roman probao sam i sebi pojasniti razne stvari, neko vrijeme pokušao ući u trag svemu tome, ali uvijek bih našao samo trag Sotone, pa sam htio sebi razjasniti i primjerice pojam osvete, jer dolazim iz kraja u kojem se nikad ne kaže da je u prvom, drugom, ovom ratu netko nekoga ubio, nego se točno zna po imenu i prezimenu tko je koga ubio i to se onda vjerno prenosi s koljena na koljeno. Tako da sam s ovim romanom koji, osim što se bavi traumom protagonista, dakle bavi i razlazom s junačkom tradicijom moje familije i moga kraja, pa moji mrtvi djedovi koji su mi dali koplje, a ja ga bacio u trnje, sigurno nisu romanom zadovoljni. Puno je u svemu tome za mene nejasnih stvari, ali kako kaže Borges, nije to ni tako loše, jer se bogastvo književnosti zna nalaziti upravo u toj nejasnoći.      

A zavičajna, lička šuma je sveprisutna: sjećanje šume, što je (i) naslov vašeg ranijeg romana u ovom je romanu prisutno, blagotvorno,  kao da utječe na mirnoću rečenice. I dva snažna motiva: majka koja skuplja suharke u šumi predosjećajući nesreću, djed koji vam na prethodnom susretu daruje obiteljsku popudbinu: pradjedov bajunet što će postati alat „osvete“ ali i pomirenja s vlastitom naravi, kraj duboke potrebe da „ sin ne iznevjeri“? Mijenja li se vaš odnos prema tom zavičaju? Vaši Ličani nisu imali razumijevanja za vaš raniji roman, pročitali su ga kao „izdajničkog“, jedno vrijeme niste bili dobrodošli. Kako su pročitali „Okretište“, čitaju li vas uopće?

Lika je kao topos važan formativni okvir moga identiteta i stvaranja i ja nikad nisam bježao od toga, naprotiv. Osim toga, da sam rođen na Islandu vjerojatno bih pisao o tamošnjim stvarima jer pišem o onome što dobro poznajem, što me zanima, što u meni izaziva strast, bez toga ne možeš napisati ni dobru poruku na mobitelu. Volim ulaziti u spilje u kojima su demoni, tad svaki moj metak mora pogoditi u srce demona, a to se već tiče tehnike pisanja, da riječima bude usko, a mislima široko. Ali očito me prati i ta stigma kako je prirodna pozicija pisca da bude u nesporazumu sa svojom okolinom, međutim ovdje su stvari baš eskalirale do krajnjih granica, iako one traju zadnjih dvadesetak godina, ne samo zbog literature, nego i mojih političkih stavova. Nakon romana „Proslava“ imao sam puno problema, prijetnji, iako sam već i do tada puno gadnih stvari prošao, tako da već tri godine nisam bio u Brinju, ali ja ni prije toga nisam nikada imao nikakvu promociju u Lici, zapravo došao sam u dvadeset i nešto godina samo u jednu kafanu u Otočcu gdje me pozvala jedna hrabra žena, da pokažem da se ni ja nikoga ne bojim, nemam zbog čega, iako mi nije bilo svjejedno, jer protiv sebe imam čak i bliske rođake, tako da su, sve u svemu, stvari dosta komplicirane. Uglavnom, na ruke se mogu nabrojati oni koji su tamo pročitali bilo koju moju knjigu, ali sve znaju, a kad sam jednog rođaka krajnje nezadovoljnog mojim književnim radom, na telefon pitao što ja to po njemu trebam pisati, on me opsovao i urliknuo u slušalicu: Piši o narodnim običajima!   

Koliko shvaćamo, jer to često spominjete u razgovorima, teško razumijete ljude kojima čitanje nije potreba, kamoli nužnost - kao vama. Ali to je ono mjesto razlike, nepomirljivo. Primjerice, bedževi s uskličnikom (Čitaj!) koje viđamo na književnim promocijama kao suvenir projektne nacionalne strategije poticanja čitanja to samo naglašavaju, izgledaju gotovo tragikomično u domaćoj sredini koja slabo mari za obrazovanje vlastite djece… Pretjerujemo?

Ovo bih opet povezao sa situacijom u svome kraju, naime često znam reći, malo iz šale, malo iz zbilje, da književnost kod nas izgleda ima najveću važnost tamo gdje se knjige najmanje čitaju. Taj paradoks zapravo vidim kao sukus tog nekog našeg nerazumijevanja. No, živimo u vremenu za koje čak i Tonči Huljić kaže kako je postalo banalno i površno, i tako ja na jednoj kniževnoj večeri kažem kako pišem teško da bi se čitalo lako, a sutra osvane naslov da pišem teško da bi se čitalo brzo, a zapravo će upravo zbog te sporosti knjige preživjeti jer čitanje je ono što nas čini ljudima. Meni je teško shvatiti ljude koji odbijaju čitati, koji dobrovoljno dopuštaju da im umovi kržljaju. Znam da je danas sve jako disperzivno, ono što su nekad bile biblije sad su ajfoni, prepadnem se nekad u tramvaju kad vidim neku mladu djevojku ili mladića kojom brzinom kucaju po tastaturi mobitela, zato baš mislim da je otpor toj sumanutoj iskrzanoj stvarnosti i na neki način spas za zdrav razum čitanje kvalitetne literature. Nije bezveze Dante u „Božanskoj komediji“ rekao kako se vizija Boga ostvaruje kao knjiga.

Pitanje aktualnog trenutka: kako se snalazite? Vidimo, pandemija je pokrenula borbu protiv (novog) zamišljenog neprijatelja: i umorili smo se više od „racionalističkog“ objašnjenja o neminovnom utjecaju teorija zavjere, hipertrofiji uvjerenja o pravu na samoodređenje unutar zajednice u kojoj od virusa svaki dan umire autobus ljudi. Ako je došlo do toga da je liječnik „neprijatelj“ o čemu, pobogu, da…

Ponekad se čini da smak svijeta nikada nije bio bliži, ali i to će proći. Dva puta sam cijepljen, ne vidim tu nekog posebnog problema, a kad prolazim pored tih skupova antivaksera i čujem što ti ljudi lupetaju, čini mi se da smo u srednjem vijeku. Dobro, ima tu svega i politike, ali činjenica jest da taj virus postoji, da ljudu umiru, neki valjda u to odbijaju vjerovati da ih strah ne poždere skroz, tako ja to sebi nekako objašnjavam. Onda opet, ne možete uvijek ni kriviti neuk, prestravljen narod kad s vrha imate proturječne izjave, nelogična pravila, pale stožerske heroje, ne znaju ljudi u što više vjerovati, a treba im da vjeruju. U takvim situacijama valja znati sačuvati malo zdrave pameti i ne bježati od činjenica, a činjenica jest da umiru ljudi koji ne bi još trebali umirati. Bio je i taj gadan potres, drugi put me zatekao u kazalištu ITD kad smo postavljali moju najnoviju dramu Avijatičari, pao je plafon, ali uspjeli smo pobjeći iz prostora i sve mi je sličilo na neku ludu predstavu jer su glumci na glavi imali šljemove i maske, a tekst sam pisao kada još nije bilo ni spomena o koroni. Nije lako ni mojima u Lici u svemu ovome, eto pitao sam majku što ima novoga u rodnom kraju, ona kaže otac je srušio drveće na puteve, na cestu, napravio balvan revoluciju zbog korone.      

Stanujete, dakle, blizu okretišta tramvaja. I tu je život običnog tempa, u tome je draž, sva su okretišta tramvaja u gradovima ista. Tako i vama, koji ste od četrnaeste godine napustili rodni kraj, živjeli po velikim europskim gradovima, vidjeli nešto zanimljivog svijeta. Putovanje ima različite klasne razrede, smisao i ishod: razmišljate li, ikad, o novoj promjeni adrese, imate li potrebu putovanja?

Pa taj naziv Okretište bio mi je zanimljiv na dvije razine, kao okretište tramvaja i okretište nekakvih sudbina, jer svatko od nas ima u sebi svoje okretište. Jest, ja sam davno kao klinac shvatio da ako roditelji, moja okolina, budu zadovoljni sa mnom da će to biti znak da sam propao u životu pa sam se trudio da ne propadnem, tražio neki svoj put u životu, i nisam se nikada, kao ni sada obazirao, na gluposti, laži, razna podmetanja, jer ako se obazireš na svakog psa na koji za tobom laje, nećeš nigdje stići. Što se tiče promjene adrese, puno sam puta mislio otići, jer ovdje u Hrvatskoj bi i robot dobio čir na želucu, ali imam djecu u školi, na fakultetu, pa sam još uvijek tu, ali dnevnik ne slušam, kao ni te naše vodeće političare, čija je genijalnost uočljiva poput bijele crte na crnom tvoru.    

Na čemu sad radite? To je dobar izraz, radite na novom tekstu: kucate li ga na staroj pisaćoj mašini? To s potrebom zvuka i osjeta pisaće mašine posve razumijemo, nekako se razumljivo čini za tipa koji je odličan, a samouki harmonikaš… Dakle, koja vas tema, motiv, događaj razvija sada? Novi roman?

Upravo prije ovog intervjua bio sam na buvljaku i kupio novu pisaću mašinu, Olimpia Splendid 66, finu, laganu, prodavač me je tražio tristo kuna, ja nudio sto i pedeset, nije htio čuti, onda sam mu namignuo, daj napisat ću na njoj svoj najbolji roman, pa mi je spustio na dvjesto kuna. Općenito, mašina je zanimljiva, misao se na njoj drugačije strukturira, kompujuter zove na brzinu, a ja tu brzinu kao što sam rekao ne volim, i naučio sam biti strpljiv, to je bila omiljena riječ pisca Kafke. Osim toga, ima i taj zvuk, pa kad je staviš pred sebe, zasučeš rukave, staviš cigaretu u gubicu, tučeš s dva prsta, da sve oko tebe odzvanja, riječi na sve strane iskre. Kad napišeš riječ krik, čuješ taj krik, iako je to i teško, u bivšoj državi pisanje na mašinu je okvalificirano kao težak fizički rad. Pisat ću, imam vremena, ne žurim, ali neću još puno knjiga napisati, jednu, dvije jer mislim da pisac ako piše neku knjigu mora imati debeli razlog za to, a ne da je piše kao domaću zadaću, zato imamo jako puno proizvođača teksta, ali malo pisaca.   

I da: što vas trenutno najviše raduje? Optimizam dana, u čemu je?

Puno čitam, više volim čitati nego pisati. Čitanje me baš veseli, kao ono kad sam bio osnovnoškolac pa u školskoj knjižnici u Brinju razmicao paučinu i tražio knjige, jer nitko tamo nije dolazio, osim jednog knjižničara Crnogorca koji je kunjao na stolici. Neke knjige čitam po poglavljima odostraga, to je posebno iskustvo, kada se traže neki novi kutevi uglova kako ja to zovem, tako najbolje učim. Evo baš čitam ponovno Dostojevskog od kojeg se uvijek može puno toga naučiti. On je prorok koji je išao u iskustvu do krajnjih granica, koji je najbliže dotakao zlo kao ljudsku suštinu, pisac, kako kaže za njega Cioran, s ogromnim nedostacima i sjajem svetosti.    

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu