Autizam i rugby

Da sport, posebno za djecu, ne mora biti samo juriš, naprijed, sve za pobjedu, svjedoči tekst koji donosimo u nastavku čiji je autor jedan od ragbijaških trenera koji vodi mlađe sekcije u sportu čija je suština jako daleko od one kako ga se stereotipno doživljava. Odlučili smo ga objaviti bez imena autora/trenera, bez imena kluba i bez imena igrača, koji se usprkos svim poteškoćama - uz pomoć ne samo trenera, nego prije svega suigrača – u ragbiju snašao puno puno bolje nego što biste očekivali. Bolji primjer da može i treba drugačije od onog na što smo navikli teško ćemo naići.

A sad tekst:

Naslov ne može biti suhoparniji, jedna od mnogih definicija autizma jest da se radi o složenom neurorazvojnom poremećaju, a rugby je ekipna kontaktna igra s loptom.

Ostatak teksta je moje osobno iskustvo, a pišem ga s namjerom da probam  približiti to dvoje, premda o prvom ne znam ništa, a upitno je koliko znam i o ovom drugom. Usput nemam nikakvog iskustva sa pisanjem tekstova i priča bilo koje vrste.

Zadnje desetljeće i još koju godinu, trener sam djece osnovnoškolskog uzrasta u jednom zagrebačkom rugby klubu. Djecu animiramo preko škola, društvenih mreža, osobnih poznanstava i na sve moguće načine kako bi ih doveli u klub. Rugby je kod nas dosta nepoznat sport i roditelji kada nazovu raspituju se i o njemu, ali i opisuju svoju djecu: „te bavio se tim i tim sportom toliko i toliko godina“ … „nikad nije ništa trenirao“ … „slabašan je i volio bih da ojača“ … „nekako je plašljiv pa bih da se očeliči i oslobodi straha“ … „mali mi je malo divlji i volio bih da ga 'dovedete u red'“ (šta god to značilo). Mogu li i curice? Naravno da mogu. Uglavnom, početni razgovori uvijek potraju par minuta. Pritom ne stignem, a i ne osjećam potrebu kazati roditeljima da sva, ali SVA djeca mogu probati trenirati pa ćemo u hodu rješavati probleme.

Tako mi je jedan poziv trajao duže od svih drugih, uz česte komentare kako je sin probao više sportova, ali nije izdržao i na moje pokušaje da skratim razgovor i odgovorim neka malac samo dođe, uvijek je imao potrebu za još nekom rečenicom tako da nije bilo teško osjetiti  da nešto nije u redu. Na kraju čovjek kaže da dečko ima autizam, neki spektar. I na kraju opet moje, neka dođe pa ćemo vidjeti.

Vjerojatno nema sporta u Hrvatskoj gdje u dječjoj dobi treniraju tako heterogene skupine djece kao što je to u ragbiju. Trenirao sam dečka koji je dobio semestralnu rugby stipendiju od engleskog Mount St Mary`s Collegea iz Sheffielda, a igrao je istovremeno sa djecom koja bi kod mene u školi jedva navukli trojku iz tjelesnog. A ja sam bio jako blagonaklon učitelj TZK-a, dok sam još radio u školi.

Došao je dan kada je i dečko, recimo da se zove Ivan (ne zove se tako, samo Google mi kaže da je to najčešće muško ime u Hrvatskoj) došao na rugby trening prvi put. Verbalan je, ali limitirano i priča kada je on raspoložen, nekad se kužimo, nekada uopće ne. I ne znam baš kako je doživio i da li je doživio mene i ekipu, ali meni je izgledao kao najradosnije dijete koje sam ikada vidio da trenira. Doduše, uključivao se i isključivao kad bi on to poželio. I danas je tako, sudjeluje s nama i nekad odredi cijeli trening, nekad se isključi svakih desetak minuta, nekada samo ode s treninga. 

E sad, zašto postoji društvo, zajednica ili klub u ovome slučaju? Valjda osim rezultata, jer ipak smo sportska ekipa, postoje i etičke, moralne važnije vrijednosti kojima se mi u ragbiju tako ponosimo. Jedna od njih je i kako tretiramo slabije od sebe. Svim roditeljima u klubu sam nakon prvog Ivanovog treninga rekao da imamo dječaka iz spektra autizma, da to neće utjecati na kvalitetu treninga i razvoj njihove djece, ali ako se ne slažu da mi to kažu, sada ili privatno, ako tako žele. Niti jedan roditelj, gestom, riječju nikada nije pokazao nezadovoljstvo, dapače od mnogih dolaze simpatije i ohrabrenja. Djeca su im isto takva, divna, njima sam rekao sve prije treninga. I Ivanovom ocu također, iskreno, probat ćemo i učiniti ćemo sve da malac napreduje i da se dobro osjeća, ali nećemo siliti ništa ako stvari ne budu funkcionirale, za njega ili za ekipu, prekinut ćemo. Usput, imam i sreću da radim u klubu gdje mi uprava daje potpunu slobodu u radu i treningu. 

Ne ide uvijek sve glatko, nije išlo ni prije. Ivan, kakav je u ponašanju, takav je i s motorikom. Izbacio sam “zig zag pass” “press passing drill”, možda još neke vježbe koje se zasnivaju na perfekciji dodavanja svih igrača i kad “zezne” jedan, “pada” cijela ekipa, ali ima još beskrajno puno vježbi koje radimo uobičajeno. Istina, Ivan prepone, ljestve, čunjeve istrčava na svoj način, loptu dodaje u svim smjerovima, ali sve bolje i bolje, u igri nekad je često, nekad manje često, nekad uopće nije u kontaktu, kao i svi drugi. Nekad ga ignoriramo, kao što on ignorira nas, nekad i zavičem na njega, nekad zavičem i na sve druge. Ali rijetko zaista, pitajte klince.  

Ima jedna simpa fora, Ivan nekad usred treninga dođe do mene i donese mi cvijet, koji ne smijem odbaciti i moram držati do kraja treninga, inače počne vikati. Na jesen to zna biti suhi list, pa malo izgledam bedasto, ali tako izgledam vjerojatno i ovako, bez cvijeća i lišća. U biti imponira mi kada mi donese jer doživljavam to kao nagradu, kada sam dobar u njegovim očima. A oči mu se tada približe na dvadesetak centimetara od mojih i gledamo se par sekundi. Ne znam opisati svemir, ali  tko god je gledao dječje oči iz blizine zna na šta mislim.

Da pređemo malo i na opće teme. Ne znam točne citate, ali prisustvovao sam predavanjima i seminarima, preko interneta svatko može naći hrpu toga, puno istraživanja i evidencija pokazuje odustajanje djece od sporta. Jedan od glavnih razloga je njihovo osobno nezadovoljstvo rezultatom. Nisu više nezadovoljni samo oni koji su drugi, treći, nedobog četvrti i nižeplasirani, nego nisu zadovoljna ni djeca koja nisu stalno prva. Kada se radi o rezultatu prvi može biti samo jedan, a šta sa desetinama, stotinama, tisućama ostalih? Zar su svi oni neuspješni? Ako ne govorimo o rezultatu, nego naglasak stavimo na razvoj, napredak i dostignuća djeteta onda je to potpuno druga priča. Djecu motivira osjećaj vlastitog napretka i izvođenja koji uopće ne mora biti u korelaciji s rezultatom. Odgojni aspekt isto se broji, tko pokazuje empatiju i solidarnost sa slabijima, lakše se postavlja i nosi sa jačima od sebe.

Ako među djecom u sportu nema mjesta za najslabije, ne treba ih biti za nikoga, ne treba mi ni takav sport.

Ivan je među par najredovitijih na treningu i nakon par mjeseci treninga odigrao je i svoju prvu utakmicu, prijateljsku, nakon toga i drugu, na svoj način i u svom svijetu, ne obara nikog, i ne mora : ) ali hvata dobro, trči sve bolje, ali dodaje još gdje i kome stigne. Doći će uskoro i treća, pa četvrta tekma i bit ćemo sve bolji i bolji. 

Iskreno, skoro sam siguran da Ivan neće nikada igrati seniorski rugby, ali neće to niti barem 50% posto djece koja sada treniraju. Svi će prekinuti s vremenom iz nekih svojih razloga. I to je u redu, rugby će biti epizoda u njihovim životima, lijepa trudimo se.  Do tada idemo od treninga do treninga, od tekme do tekme, od cvijeta do lista.