Kada ga 23 godine kasnije „Novosti“ prozovu zbog kvalifikacija o „hrvatskom mučeniku“ i „tragičnom junaku i žrtvi“, Barišić im ne odgovara kako je u istom tekstu dosta prostora posvetio i Makančevom slojevitom stavu prema marksizmu, a pogotovo da ga je proglasio jednim od kumova zagrebačkih praxisovaca Foto: FaH
U istom tekstu iz 1993. godine u kojem je filozofa i ustaškog ministra Julija Makanca nazvao „hrvatskim mučenikom“, Pavo Barišić pozitivno vrednuje što Makančev prijeratni stav o marksizmu „nije a priori negativan s predrasudom“ i sugerira njegov velik utjecaj na zagrebačke praxisovce. Kada ga se sada napada za ustašofiliju, on na te svoje ocjene iz 1993. godine zaboravlja. Zašto? Zato što je oportunist.
Da ima neke pravde na ovom svijetu, hrvatska bi Vlada imala dvojicu ministara američkih imena – ne samo Garija „Coopera“ Capellija, nego i Pavu „Obraz K'o Džon“ Barišića. Capelli je dobio ime morbidnom koincidencijom – otac mu je imao kreativnu blokadu i nikako da smisli ime za novorođenog sina. Stigla je vijest da je umro Gary Cooper, i problem oca Capellija bio je riješen. Vrlo je vjerojatno da je sin Capelli zbog svog filmskog imena imao u pubertetu problema s vršnjacima, ali to je druga priča. Barišić bi – da ima pravde i da mu to nadležno tijelo odobri - promjenu imena zaslužio.
Naime, Barišić nije pomakao ni najmanji mišić na licu nakon što ga je umirovljeni sveučilišni profesor Žarko Puhovski – govoreći o Barišićevom bavljenju Makancem - nazvao „oportunistom čiji radovi pokazuju da je uvijek išao uz trendove“.
Pavo Barišić je intelektualac. Sveučilišni profesor, pravnik, filozof, germanist. A nema ružnije kvalifikacije za intelektualca nego kada mu se kaže da je - oportunist. U već pomalo starinskom, ali ipak prevladavajućem razumijevanju te riječi, intelektualac nije samo osoba koja bez problema izgovara duge riječi i koja je stručna u svom području, nego i osoba koja se zalaže za istinu i protiv manipulacija. To radi pod svaku cijenu, pa makar u polemici ostao i usamljen protiv sviju. To radi protiv dominirajućeg stava o ovom ili onom fenomenu, ako je uvjeren da je taj stav nehuman, netočan i štetan. To radi u obranu ovog ili onog pojedinca, ako ga se napada iz politikantskih razloga argumentima ispod pojasa. To radi pod svaku cijenu, pa makar ga zbog stavova koje zastupa javno napadali u medijima, pljuvali na ulici ili mu slali anonimne prijetnje. Barišića se javno prokaže kao oportunista, i on to odšuti. Kako to?
On je tu bolnu diskvalifikaciju odšutio, jer je ona - točna. Barišić jest oportunist. Bio je to kada je pred više od dva desetljeća pisao o Makancu, a on je to i sada.
Kada je 1993. godine pisao o Makancu u pogovoru „Uvoda u filosofiju poviesti“, Barišić se u ocjeni tog desetljećima prešućenog autora nije zadržao samo na vizuri iz koje ga je nazvao „hrvatskim mučenikom“ i „tragičnim junakom i žrtvom“. On je dosta prostora posvetio i Makančevom odnosu prema marksizmu kako ga je 1938. godine izložio u knjizi „Marksistička filozofija prirode“. Barišićeva ocjena Makančeva pisanja o marksizmu je slojevita, i po svoj prilici razočaravajuća za one koji očekuju da će Barišić nakon kvalifikacija o „hrvatskom mučeniku“ i „tragičnom junaku i žrtvi“ na sav glas pohvaliti Makančev obračun sa marksizmom. Krivo! On naglašava kako Makančev stav prema marksističkoj misli „nije ni u kom slučaju a priori negativan s predrasudom“ i kako Makanec visoko vrednuje Marxovu ekonomsku teoriju, nešto manje, ali još uvijek pozitivno vrednuje marksističku teoriju povijesti, a da je cilj njegove kritike opovrgavanje marksističkog tumačenja da je to ne samo znanstveni, već „jedini znanstveni“ nazor na svijet. Makancu je najslabija točka marksizma upravo filozofija, onako kako je u formi dijalektičkog materijalizma izlažu Engels, Thalheimer i Plehanov, i on želi raskrinkati „marksističke falsifikate“ da hrvatska inteligencija ne potpadne pod njihov utjecaj. Barišić zaključuje kako se Makancu „unatoč mnogim pojednostavljenim ocjenama i osudama marksističke filozofije, i njezina reduciranja na dijalektički marksizam, zacijelo ne može osporiti upućenost u problematiku i lucidnost kritičkih objekcija“.
Barišić ide i korak dalje i Makancu pripisuje velik utjecaj na zagrebačke praxisovce. On izrijekom kaže kako „iznenađuje već i na prvi pogled sličnost njihove kritike dijamata i teorije odraza kao i negiranje marksističke filozofije prirode te pozitivan zaokret prema humanizmu, klasičnom filozofijskom nasljeđu kao i pozitivno vrednovanje Marxove ekonomske teorije“. On pretpostavlja kako se taj utjecaj proširio preko filozofa Vladimira Filipovića koji mu je kraće vrijeme 1943. godine bio kolega predavač na fakultetu, a koji je nastavio predavati i nakon 1945. i predavao i kasnijim praxisovcima, i poziva buduće istraživače da se tom problematikom pobliže pozabave.
Dakle, kada Barišić godine 1993. piše o Makancu, onda je to red ustašluka, red marksizma. Da se dopadne i jednima i drugima. Oportuno. Bila su druga vremena - tek je koja godina prošla od raspada sustava u kojem je marksizam bio službena ideologija, mnogo je kolega marksista i dalje predavalo po fakultetima. S druge strane, demontaža antifašizma bila je u punom jeku i par snažnih epiteta na račun prešućivanog filozofa, ali i ustaškog ministra dobro će odjeknuti u nekim drugim krugovima, kalkulirao je vjerojatno autor.
Kada ga 23 godine kasnije „Novosti“ prozovu zbog kvalifikacija o „hrvatskom mučeniku“ i „tragičnom junaku i žrtvi“, Barišić im ne odgovara upozorenjem kako je u istom tekstu dosta prostora posvetio i Makančevom slojevitom stavu prema marksizmu, a pogotovo da ga je proglasio jednim od kumova zagrebačkih praxisovaca. Ne, on na optužbe za filoustaštvo odgovara da je „uvijek osuđivao sve totalitarističke režime“ i da odlučno odbija da mu se „pripisuje veličanje bilo kojeg od njih.“ Podsjećanje da je pred 23 godine o marksizmu govorio bez anatemiziranja bilo bi vrlo, vrlo neoportuno. Zaklinjanje na „osudu svih totalitarizama“ je - s obzirom na posao što ga obavlja i na vlastite ambicije - izuzetno oportuno. A to je jedino do čega je Barišiću stalo.