Bili smo na misi zadušnici za Antu Pavelića

Mjesto radnje: bazilika Srca Isusova u Palmotićevoj ulici u Zagrebu.

Vrijeme radnje: nedjelja, 28. prosinca, 17.00 sati.

Glavni likovi: svećenici Slavko Pavin i Vjekoslav Lasić.

Sporedni likovi: vjernici, policija, antifašisti, ustaše i nekoliko novinara.

Tema: sve ono što kaže inicijativa "U ime obitelji", plus Ante Pavelić.

Radnja: Forumov reporter kasnio je koju minutu na mjesto radnje. Taman da dođe na kraj početka. Policija, a bilo ih je dvadesetak, sve naočiti mladići u najboljim godinama, upravo je priopćila okupljenim demonstrantima iz Mladih antifašista, a njih je bilo pedesetak, da bi bilo najbolje da se raziđu. Još su, čujem kasnije, nešto prijetili da ne mogu ući u crkvu i da su njima, policiji, svi isti, a to hoće reći i ovi s ušatim "u" i oni sa zvijezdama na transparentima, jer da su i tako i jedni i drugi ubijali.

E sad da su im svi isti, ne bi se baš reklo, jer se točno na ulazu u velebnu baziliku nacrtao tip u srednjim godinama s majicom koja nije ostavljala mjesto sumnji da je riječ o – ustaši. Baš ono, ustaši. Još ga je, neposredno pred početak mise pozdravio jedan fin, rekao bi čovjek na prvu, uglađen zagrebački gospon pozdravom koji je i zadnje nevjerne Tome uvjerio da ne griješe. Onako, kak se štiha, nabacio je ovome: "Za dom!", pa se zato ovaj zaderao: "Spremni!".

Uzalud su ovi iz Antife vikali da što je ovo, pozivali se na Ustav, zakone, tekovine i slično. Policija ih je gledala kao da se ova dvojica nasred Trga bana Jelačića pitaju za zdravlje. Tek kasnije su se pravdali da je isti, onaj ustaša broj jedan, legitimiran, a procjena je očito bila da je kao takav neopasan za daljnji tok radnje, očito nesvjesni osnovnog dramaturškog učenja po kojem puška iz prvog čina najkasnije u petom mora opaliti.

Dok se većina prosvjednika povukla u smjeru juga, mi smo se uputili u smjeru sjevera, pa odmah desno i našli se u prilično popunjenoj bazilici. Otprilike nešto kao kad Hajduk igra protiv Rijeke. Znači, Poljud nije prepun, ali mjesto viška ipak se traži. Loža, 'ajmo tako nazvat prednja mjesta – prazna. Tek kasnije popunjena zakašnjelim namjernicima.

I onda je krenulo, sve kako ide, po redu, propovijed, pa dječica, pa nevina dječica, pa onda Šimun i njegova iskustva s djecom, pa Bog milostiv, ali strog, pa Bog pravedan, pa opet Bog, pa onda neka preljubnica, pa neka što nije mogli roditi, pa neka što je mogla roditi, pa riječ Gospodnja, pa sjedi, pa se digni…

Onda isusovac Slavko Pavin zagrmi ovako: "Hrvata ima svake godine 12 tisuća manje." Pa optuži odmah i zakone koji ne valjaju kao da ih sam Zoran Milanović pobije dvadesetak na dan, ali se bogami očeše i o vjernike, koji bi se, kako reče, trebali više žrtvovati da ne bude ovako kako je i da nas, misli na Hrvate, bude više. Spomene onda primjer Abrahama i Izaka s poukom da ga je Bog milo pogledao tek kad je bio siguran da je ovaj duboko nesretan.

Nastavio je dalje po uhodanom programu riječ-dvije o Božiću, djeci Božjoj, vrijednosti svakog života, sve ono što govori Željka Markić i njezina "U ime obitelji", da bi se onda prilično žestoko obrušio na nevjernike usporedivši ih sa životinjama.

"Ima onih koji ne vjeruju da smo djeca Božja, pa čak i priznaju to da ne vjeruju, a to je, nemojte mi zamjeriti, životinjski. To ih izjednačava sa životinjama. Misle da se radi o izmišljotini ne znajući da se radi o samoj biti vjere", podigao je Pavin glas za oktavu više, reporter se malo obrecnuo iza sebe, a jedna je gospođa, da 'prostite, sav sadržaj nosa – uz dvije oktave više – isporučila u maramicu, dok je Pavin nastavljao udarati po, kako reče, sotonskom, ateističkom duhu koji vjeru, a samim time i vjernike, doživljava kao zaostale, na što ova opet u maramicu, a isusovac po svome.

Trajalo je to tako i trajalo, sve dok Pavin nije prepustio mjesto dominikancu Vjekoslavu Lasiću, osvjedočenom prijatelju endehazije, Ante Pavelića i njegova učenja, ustaša kao takvih i HČSP-a, stranke prirodnog nastavljača učenja ličkog junoše. Preuze, dakle, Lasić riječ, pa zbrza i u samo par rečenica preporuči "našeg Antu, naše branitelje" još sve odličnike hrvatskog naroda i još "Alojzija Stepinca Bogu". Kakvo razočaranje. Ništa, ni A ni B. Barem dvije lijepe riječi o poglavniku. Neki malo jači zagovor, nešto, bilo što. A ne tek "naš Ante".

Eto, hvala na slušanju, do viđenja. Svima po bombon. Puška će tek puknuti.