Burekom protiv balkanofobije

Što slovenske gimnazijalce toliko privlači bureku da ga na nerazumijevanje vlasititih roditelja i domaćeg kulturnog establishmenta ponekad stavljaju ispred svih priznatih vrijednosti?

To je polazno pitanje teksta "Burek je mastan, ultramastan, velik" na koji antropolog Jernej Mlekuž s Instituta za slovensko iseljeništvo SAZU daje odgovor u najnovijem broju hrvatskog znanstvenog časopisa Etnološka tribina, nakon dugogodišnjeg promatranja i proučavanja burek-subkulture u Ljubljani.

Pitanje je intrigantije zbog činjenice što je riječ o orijentalnom kulturnom elementu, koji iznimno gostoprimstvo nalazi u u Sloveniji, koja pripada alpskom kulturnom arealu.

Ukratko, već duže vremena na cijeni je sve u vezi s burekom! Autor je objavio knjigu "Burek.si? Koncepcti / recepti", internet-server i elektronska adresa koji su nazvani po bureku – [email protected] – postali su stvar prestiža, rasprave se vode na blogu Dela "Burek blog", a vodič Lonely Planet za Ljubljanu naziva ga "taj plebejski, jefini, masni podlac".

Izdanje stripa "druge Europe", one između Albanije, Ukrajine, Litve i Slovenije nosi naziv Stripburek. Njegovo posebno slovensko izdanje "Striburek" na naslovnici ima jednadžbu u kojoj masnoća od svih drugih kvaliteta jedina ima "snagu" kvadrata. Čak idu dotle da parafraziraju stihove slovenskog nacionalnog velikana Franca Prešerna tako da ispada: "Kao lijepe su Ljubljančanke na glasu oduvijek, / ali ni jedna nije dobra kao masni (burek)."

U drugom slučaju, pažnju istraživača na webu privući se slogan na arapskom pismu, pod kojim dešifrira parafrazu "burek je velik". Burekoljubac je iskoristio popularnost vjerskog izraza "Alah je velik" da bi podigao krila omiljenom orijentalnom jelu od tijesta.

Kao što se može vidjeti, od svih njegovih kvaliteta, fanovi bureka na prvo mjesto stavljaju masnoću. Što je masniji, burek je bolji.

To je suprotno vrlo jakoj propagandi zdravog života, koja je upravo masnoću proglasila Ahilovom petom bureka, a to je "značilo početak pogroma s inkvizicijom i lovom na vještice, uza sav pripadajući spektakl", kaže Mlekuž.

No, mladim konzumentima je malo što je burek mastan. Oni traže – ultramasan burek, jer ako to nije, jednostavno ne valja.

Učenik katoličke Škofijske gimnazije A. J. precizira kakav mora biti: "Kad dobiješ burek koji vidiš kroz papir, unaprijed znaš da će biti dobar." Njegov kolega iz ljubljanske gimnazije Bežigrad J. V. kaže da je "definicija bureka da mora biti mastan".

Pobuna protiv torture zdrave hrane ovdje se spaja s pobunom protiv kulturnog establishmenta. Bureci iz slovenskih pekara nisu dobri jer nisu masni, nego su dobri oni iz kojih se cijedi mast, a takve rade albanski buregčije.

U buregdžinici u blizini jedne od gimnazija, ključ za kvalitetu-masnoću bureka traže u tome da prezaposlena prodavačica što manje puta tjedno pere ruke. Ako, primjerice, opere ruke četvrtkom, već u petak burek nije tako mastan, smatraju.

Nesumnjivo je riječ o otporu spram "amerikanizacije" ili "mcdonaldizacije", dakle, o suprotstavljanju standardiziranoj, racionaliziranoj, hegemonskoj američkoj kulturi, o bijegu od dominantne obiteljske strukture prehranjivanja i o bijegu od autoriteta odraslih, kaže Mlekuž.

Istodobno, riječ je i o neprihvaćanju jugofobije, balkanofobije i drugih nacionalističkih pojava, što se sve manifestira u diskusijama, komentarima i izjavama na brojnim internetskim stranicama i forumima, do teksta "Burek bi, a džamije ne bi, a??", ističe Mlekuž.

No sve je to, po Mlekužu, ipak u drugom planu. Sva ta rasprava privjesak je spektakularnom stilu subkulturne komunikacije, koja usmjerava pozornost na sebe, tako da premješta, preokreće i ruši dominantna značenja. Riječ bunt, smatra Mlekuž, kod mladih buregdžija najvjerojatnije treba staviti u navodnike.

Odgonetavanje tog đačkog prisvajanja bureka treba tražiti u pristupačnosti, jeftinoći, zasitnosti i, dakako, ponajprije u "superpopularnosti" bureka. I tek nakon toga nastupaju diskurs zdravog života i "bunt" protiv njega, koji tu đačku potrošnju, prisvajanje i komunikaciju dodatno začinjavaju, zaključuje slovenski antropolog Jernej Mlekuž.