Čišćenje Slobodne Dalmacije od nepodobnih autora: nakon Dežulovića, odlaze Tomić i Pavičić

Slobodna Dalmacija otkazala je suradnju i svom i jednom od najpoznatijih hrvatskih novinara, Borisu Dežuloviću, s njim su se solidarizirali Jurica Pavičić i Ante Tomić, pa je Novina postala novinska vijest. Kada se kaže Novina, misli se, naravno, na splitski dnevnik, još uvijek najutjecajniji medij u onom kraju Hrvatske u kojem samo netko tko je došao prekjučer, a želi izgledati kao da je u bermudama i japankama od stoljeća sedmog, na trafici ili od konobara u lokalu traži Slobodnu Dalmaciju. U Splitu, Šibeniku, Zadru, Omišu, nevažno, kupuje se, uz veliki makijato s hladnim mlikom traži ili Novina ili Slobodna ili Dalmacija...

Ima na obali, pisao je o tome Ante Tomić prije nekoliko godina, u najavi svog povratka tamo odakle je upravo otišao, svijeta koji će prije povjerovati da je britanski premijer gušter, da postoje piramide u Visokom, da „Za dom spremni“ nije ustaški pozdrav, ma i da „Dinamo“ neće biti prvak, nego da su i oni šareni listovi na trafikama, također, novine – recimo, Jutarnji list.

Novina je, da ponovimo, postala novinska vijest nakon što se uprava zahvalila Borisu Dežuloviću, iako je prije, puno prije, počeo proces njene predaje istim onima što su je već jednom i u kratkom vremenskom roku, od respektabilnog dnevnika sveli na stranačko-oligarhijski bilten u kojem je najviše činjenica bilo na stranicama sa šonetama.

„Ne želim raditi za novinu koja je otkazala suradnju novinaru čiji je tekst proglašen najboljim u Europi, a istovremeno angažira komentatora koji u tekstu 34 rečenice završi s uskličnim znakom. To je bipolarni poremećaj...“, kazao je Jurica Pavičić, obrazlažući svoju ostavku, te dodao kako će se nastaviti protiviti mišljenjima prema kojima su metropolski listovi liberalni i pisani za pametne, dok je Dalmacija za konzervativne i glupe.

U jesen 2007. godine Denis Kuljiš je napisao, pa potaknuo polemike, tekst pod naslovom „Istočna i Zapadna Hrvatska“, u kojem je na istok stavio i Dalmaciju, opisujući je kao pasivan, primitivan kraj zatucanih ljenjivaca, kao gangsterski raj podijeljen između korumpirane, HDZ-ove vlasti, i Crkve kao njenog vjerskog krila: „Istočna Hrvatska izrazito je zaostala, primitivna i ekonomski nerazvijena; tu vladaju siromaštvo i kriminal, pa je teritorij depopuliran, a život nesiguran, budući da i dalje nekažnjeno haraju bande sastavljene od ratnih zločinaca koje kontroliraju tržište droge, nameću reket i upravljaju lokalnom politikom. Vlast i mediji ne usuđuju im se suprotstaviti, dok ih Crkva ne osuđuje, nego ekskulpira zbog tobožnjih patriotskih zasluga i zatucanosti, odnosno vjerske netrpeljivosti prema pripadnicima drugih religija. Istočna Hrvatska živi od subvencija Zapadne Hrvatske, koje prima posredstvom Vlade... Istočna Hrvatska ne stvara ni 20% ukupnog nacionalnog dohotka. Ljudi su neobrazovani, jer postoji samo nekoliko malih, loših sveučilišta i provincijskih kazališta, pa osim ekonomske, vlada duhovna bijeda, osim u primorskim županijama preko ljeta, kad se u ta inače primitivna seoca i gradiće, iz velegradova spusti nomadska populacija turista. No, po principu 'jedan čovjek - jedan glas', sirotinja i primitivci imaju isto glasačko pravo kao i normalni, obrazovani ljudi, pa ga koriste tako da masovno glasaju za desnicu, koja se obraća njihovim najnižim instinktima. Uz pomoć Crkve, indoktrinira ih u duhu najcrnjeg nacionalizma, mobilizira protiv zapadnog i liberalnog duha, protiv ideja progresa i emancipacije, protiv moderne znanosti, umjetnosti i civilizacije, protiv jednakosti muškaraca i žena, te potiče predrasude i netoleranciju prema manjinama - nacionalnim, rasnim, spolnim. Rehabilitira fašizam i fašiste, te umanjuju zločine koje je banda počinila u Drugom svjetskom i u Domovinskom ratu. Pobuđuju religiozni fanatizam, te potajno podržava blasfemične kultove i prošteništa lažnih čudesa, koja je osudila hijerarhija Katoličke crkve“.  

Osam godina kasnije, novi vlasnik starog carstva, Europapress Holdinga, svoj je imperij odlučio prilagoditi toj podjeli Hrvatske na kao liberalni, zapadni dio, i područje uz more na kojem su (i) kolumnisti Slobodne svjedočili da se, ipak, sve što od Dalmacije vrijedi ne može vidjeti ili pročitati u Zagrebu, osim u sezoni godišnjih odmora.

Otkaz za Borisa D. nije, dakle, nikakav početak, već samo nastavak čišćenja redakcije i stranica SD-a od naslijeđa Nine Pavića iz one faze kada se sjetio da novinarstva ipak nema bez novinara, ma koliko mu se ponekad činilo drugačije. Dežulović, Pavičić i Tomić su, naime, u ono vrijeme kada je izgledalo  da Nininom EPH-u nema smrti, kao novinari Globusa ili Jutarnjeg angažirani i u Slobodnoj, gdje su uz Ivicu Ivaniševića, Zlatka Galla i Davora Krilu dobili kolumne, čime, možda, ali samo možda, nije značajno porasla tiraža Slobodne, ali jeste njena čitanost. Drugačije rečeno, oni su, uz poneku uredničku promjenu, vratili Dalmatincima naviku čitanja Dalmacije, nakon nekoliko godina u kojima se taj dnevnik listao i to za manje vremena nego što treba trajektu da isplovi iz splitske luke. Na kraju se, je li, pokazalo kako je Pavićeva propast neizbježna, ali s njom, naravno, nitko od navedenih nikakve veze nema. On, o čemu je pisao urednik Novosti Ivica Đikić, poslovni neuspjeh nije doživio zato što nije znao što je dobar tekst, već zato što je istovremeno bio i gramziv i silno uplašen.

Kako je Marijan Hanžeković degažirao Ninu Pavića iz one zgrade u Koranskoj, e tako je i u Dugopolju, gdje je redakcija Slobodne izmještena nakon, blago rečeno, suspektnog ulaska EPH-ovog kapitala u nju, krenuo proces prilagođavanja Novina onima o kojima, inače i drugdje, novine pišu. Uglavnom, zagrebački su listovi ostavljeni da glume kako su liberalni i pametnoj publici namijenjeni, dok je dalmatinski dnevnik nanovo „kutliziran“ promjenama u upravi i uredništvu.  

Novi, u prvom jurišu uspostavljeni raspored snaga, međutim, nije bio vječan. Takav, zapravo, i nije zamišljen. Pokazalo se to početkom lipnja, kada je Davoru Krili ukinuta kolumna i na njenom mjestu osiguran prostor za Tihomira Dujmovića, navodno vodećeg konzervativnog komentatora, autora koji je, da ponovimo, 34 rečenice u jednom tekstu završio uskličnim znakom.

Krile, međutim, nije novinarska zvijezda kao Dežulović, a i nije otpušten već mu je samo, čuj samo!, sužen prostor, pa je ta zamjena – usporediva sa zamjenom kirurga autolimarom – prošla skoro neprimijećeno. Onako kako je, izgleda, trebalo završiti i vraćanje Dežulovića u „rodni“ Globus i to radi sudske presude kojom je SD kažnjena sa 150.000 kuna zbog njegovog teksta „Za njih bi bilo bolje da Bog ne postoji“.  

Uzgred, da bi sve izgledalo uvjerljivije, otkazana je i suradnja Kruni Kljakoviću, glavnom uredniku Slobodne u doba izlaska „spornog“ teksta, kasnijem umirovljeniku s dodatnim prohodom od uređivanja nedjeljnog izdanja splitskog lista.

Problem je, međutim, ne prvi, već jedan u nizu, što je Slobodna Dalmacija odavno splitski bankomat za koji ne trebaju ni kartica ni PIN, već samo odvjetnik. Jednostavno, kada čovjeku zatreba novaca, on privuče malo pažnje, pomoli se da o njemu slučajno ne piše netko tko zna svih trideset slova, sačeka da mu ime i fotografija budu objavljeni, angažira odvjetnika i, što svjedoče presude objavljene na stranicama Novina, popravi stanje na računu. U prijevodu, kada bi izgubljeni sporovi bili razlog za otkaz, iz Dugopolja bi odavno otišla oveća grupa autora i urednika, ako bi uopće do njega i stigla.

Ne dešava se, sve u svemu, u Slobodnoj ništa neobično i ništa što se već dogodilo nije, samo prije nekih kvarat stoljeća, kada je era Joška Kulušića – vjerojatno najboljeg i, istovremeno, tiražno najuspješnijeg glavnog urednika – prekinuta u podjeli plijena između novih vlasti i privilegiranih milijunaša s čačkalicom među zubima i flekama od janjetine na skupim košuljama.

Razlika je tek u društvenom kontekstu: tamo, početkom devedesetih, rat je bio stanje i opravdanje, dok se danas predano radi na održavanju trajnog mira između oligarha i nadolazeće vlasti, kojoj se poklanja medij u kraju u kojem je režirana propast industrije proizvela armiju siromaha, obezvrijedila škole, provincijalizirala institucije kulture, dok su izborne jedinice skrojene tako da da potezi olovkom mogu poništiti sav društveni utjecaj pisaca, glazbenika, organizatora kulturnih događaja...

Etničkom i čišćenju redakcije Slobodne od nepodobnih autora podobne narodnosti, uostalom, već su jednom svjedočili i Dežulović i Tomić i Pavičić, splitski autori koji će i u bliskoj budućnosti u zagrebačkim listovima pisati kao do sada, dok će njihovi čitatelji opet listati Slobodnu ako već neće, kako je u poruci šibenskom prijatelju napisao jedan Splićanin, „zbog spajanja Glasa koncila i Okupirane Dalmacije otkazati pretplatu“ na Novinu.

No, to će najmanje zabrinuti vlasnike: oni, uostalom, nikada uspjeh novina, bez obzira gdje im je adresa redakcije, nisu mjerili kvalitetom sadržaja, niti su ih izdavali zbog njega. Sumnjivi kapital je poodavno ovdašnje novinarstvo pretvorio u uslužnu djelatnost i jedino čemu se još možemo čuditi jeste da postoje oni koje nešto čudi.