Dobra, loši, zao

DOBRA

Fenomen Dalija Orešković okarakteriziran je u prednjem planu nedoumicom ljevica ili centar. Nije to jednoslojno pitanje – a nije zato što se ne radi o jednoslojnoj semantici.

Suštinska divergencija, koja nosi u sebi potencijal lomljenja kopalja, ona je filozofije ekonomije, u kojoj pod ljevicom podrazumijevamo socijalizam, a pod centrom liberalizam. Lijeve stranke, to su RF ili SRP; stranke centra, to su HNS ili Pametno ili IDS, a da su stranke centra kažemo po nekoj zapravo nebuloznoj logici "srednje vrijednosti": ekonomska desnica, ali svjetonazorska ljevica, pa "u prosjeku" centar.

Kad ju je Stanković pitao da se odredi stoji li lijevo ili centralno, Dalija je (mudro) eskivirala klizav teren ove semantike, u kojoj se ti pojmovi odnose na ekonomiju. Da je krenula sa socijalističkim ili liberalističkim programom, izgubila bi ili jedne ili druge – jer na tom terenu sporazuma između ljevice i "centra" teško može biti. Umjesto toga, pribjegla je definiranju se stavom kontra korupcije, što je dobrohotnička "blaga želja" kao iz usta  Svetog Oca, misica ili nabožne poze Mosta, oko koje je moguće na toj načelnoj razini okupiti valjda čitavu populaciju (izuzmemo li same protagoniste naše korupcije – što, kad opet razmisliš, i nije tako zanemariv izuzetak). Da i ne govorimo kako se radi o potencijalno opasnom temelju za prodavati politiku: kvragu, nisu Mostovci jedini među klerofašistima s upravo takvim marketingom, nego je čak i jedan Bolsonaro – ponosni rasist, ženomrzac, homofob, deklarirani autokrat i negator klimatskih promjena, "tropski Trump" – ovih dana pobijedio na izborima za predsjednika Brazila na konto obećanja o zaustavljanju korupcije. Čime mi, naravno, na kraj pameti nije uspoređivati Daliju Orešković s takvim degutantnim mamlazima, samo upozoriti da je borba protiv korupcije šuplja kao ideološko samoodređenje.

Ali ako se i jest samo tako eksplicirala, nije ostalo na tome, srećom. Nije se definicijski odredila nalijevo, no jest zauzela nedvosmisleno lijevu poziciju u onoj drugoj semantici, svjetonazorskoj, u kojoj su na djelu antinomije konzervativnog naspram liberalnog (gdje sad plutajući označitelj "liberalizam" označava ljevicu, ne više desnicu kao u ekonomiji), fašizma sproću antifašizma, klerikalnog suprotivo sekularnog, plemenskog protiv građanskog... U našem kontekstu, paradigmatsko pitanje odnosa prema svetinjama Crkve i parareligije Domovine. S obzirom na to pitanje, ni pojam "centra" više ne znači što je značio gore, nego lažno srednju poziciju između one desne, koja (se) postrojava pred nacionalnim političkim svetinjama, i one lijeve, koja ih heretički odbacuje. Ako je izazvala poplavu oduševljenja – izazvala ju je upravo nepotpadanjem pod centar u tom smislu, pod cinizam lažne ekvidistance, s jasnim i pravim lijevim smještajem: i nezajažljivi kler i braniteljski subnor čuli su što ih ide. Nazvala stvari pravim imenom: bobu bob, popu pop, Kolindi podkapacitirana.

Ostalo je visjeti u zraku što ćemo s poljem ekonomije. A nešto će se naposljetku morati ukoliko dođe do političke konkretizacije, pa ostaje i ovima i onima taj reziduum nelagode u podršci. Ja da me okreneš naopačke ne bih znao išta sa sigurnošću tvrditi kako Dalija Orešković na tom polju ćuti što se tiče nje same – moguće da mi je promaklo da se negdje odredila, dopuštam. Ali ne vjerujem, jer teško da se radi o slučajnom propustu, kao što ni poanta inicijative nije u tome kako ona osobno ćuti, preteže li joj na socijalističku ili liberalističku stranu. A nije tek ni do ranosti faze, pa da kažemo da su ekonomsko određenje i program nešto što zasad izostaje jer se još nije stiglo, pa će biti čim se stigne. Ne, izostajanje je ovdje upravo program.

Strogo lijevim pozicioniranjem na svjetonazorskom polju antagonizira se na nepovratan način, paleći mostove, sve što diše desno i profesionalno "hrvatski" , tako da više nije riječ o općoj "blagoj želji", no moguće je zato okupiti svu ljevicu i "lijevi centar", na toj platformi koja im je ionako zajednička, upravo na konto antagonizacije desnice. Provala oduševljenja – zbog pukog ovakvog pozicioniranja, što bi u nekoj normalnoj zemlji trebalo zvučati kao banalna stvar – svjedoči o dubini trauma (govorimo o masovnom sentimentu) uslijed osuđenosti na četvrt vijeka SDP-a ili, iz faze originalnog trećeg siječnja, HSLS-a, dakle stranaka ekonomske desnice i svjetonazorskog centrizma, u prosjeku desnog centra, u lažnom predstavljanju pod "lijevu" i pače jedinu alternativu (tobožnju) tuđmanističkom defaultu. Nije HDZ taj koji je učinio da parareligijske velikohrvatske svetinje umjesto političke opcije postanu obavezni nacionalni aksiomi i nadpolitički conditio sine qua non, već ova činjenica lažnog predstavljanja, da nam "ljevica" biva samo malo ljevije krilo HDZ-a – pa se nikad, kako se to kaže, nije imalo za koga glasati. Zato sad erupcije oduševljenja: eto napokon (i dalje govorimo o masovnom sentimentu) nekoga za koga se može glasati!

Ali ako je samo do zajedničke platforme svjetonazorske lijevosti, zašto onda taj masovni sentiment – koji je opravdano čepio nos na SDP – nije imao već i prije recimo HNS ili IDS za glasati? Pa zato što je tu, kao prvo, uskakao element stranačkog klijentelizma, koji je poništavao sve. Kao drugo, ako sam ja socijalist, neću htjeti glasati ne samo za njih, nego ni za recimo Pametno, ne na isti način nadaleko poznato po korupciji, zato što ne mogu prijeći preko toga što su, kao i HNS ili IDS, zapravo desničari (ekonomski). I obratno, ako sam liberal, RF ili SRP moj glas sigurno neće vidjeti, ma da su sto puta jednako adamantni kao i Dalija Orešković oko zajedničke platforme svjetonazorske lijevosti.

Integrativni optimistički proplamsaj bazira se na mutnim mjestima programske nedorečenosti – u koju svatko može projicirati što želi vidjeti. Nije se imalo za koga glasati zato što su se stranke deklarirale u ekonomskoj filozofiji, a kako se Dalija Orešković nije deklarirala, sad se ima za koga glasati.

Izostavimo, s jednog boka, dio antikapitalističke ljevice izraženije antagonističan spram tzv. "ljudskopravaške" scene (uslijed upravo inzistiranja na ekonomskom segmentu, tj. oksimoronskom karakteru ljevice koja ne problematizira kapitalizam), kojem Orešković neće biti prihvatljiva samim izostankom socijalističkog određenja, neće dostajati izostanak liberalističkog, te s drugog boka, anarholiberale, radikalne u minarhističkom zahtjevu, kojima Orešković neće biti prihvatljiva jer se usuđuje uopće spomenuti ikakav oblik državne regulacije. Za sav međuspektar onih koji su dijelili masovan sentiment nemanja za koga glasati, ono s čime se svi slažu je kod nje potencirano, a ono što bi neizbježno izazvalo otklone neprihvatljivosti i otpadanja ostalo je dovoljno neistaknuto da ne bi ikoga smetalo do dealbreakerske razine.

Integrativni optimistički proplamsaj bazira se, osim toga, i na Dalijinom kredibilitetu iz doba vođenja Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa: kao poštena, dobra, sposobna, nekorumpirana, nekompromitirana, itd. Klijentelizam, međutim, ni nije pitanje neke osobe; klijentelizam je sistem, organizacija, stranka, gomilanje stranačkih ljudi od kojih su neki nekakvi, a u prosjeku srednja žalost u najboljem slučaju. Osobe mogu biti nekorumpirane, ali stranke to ne mogu – čim malo dobiju na masi. I opet se nadaje ista logika: nije se imalo za koga glasati zato što su stranke ugojene, da bi si dale šansu, a kako Dalija Orešković nije stranka i kao jedna osoba sama u stanju je ostati u zoni respektabilnosti, sad se ima za koga glasati.

Ali ni ona, upozoreni smo, ne rješava tu kvadraturu kruga. Nekompromitiranost i dalje dolazi po cijenu nemanja šanse. Objasnili su nam tu bezizglednost i podrobnije dežurni upućenici, od Puhovskog do Vojkovića. Jedna osoba ne može ništa bez stranke! Bez razgranate infrastrukture! Bez novca! Bez rada na terenu! Što to točno znači: "rad na terenu"? Mora se imati podružnicu u svakom selu! Biti prisutan na štandovima, na sajmovima, na seoskim zabavama! Znači, mora se imati ljude koji će po sav dan drežditi za štandovima, nuditi letke, olovke, blokiće! Tko će biti voljan? Tko će to platiti? Vaso Brkić u 12 sati oblijepi plakatima pola države, Ferenčak četvrtinu, a Bandić na jedan poziv angažira 500 aktivista koji oblijepe cijelu! Eto zato uvijek pobjeđuju HDZ i Bandić, to je naprosto pitanje toga – tko je koliko mogao polijepiti!

Završit ću ovu meditaciju o aktualnoj političkoj fenomenologiji jednim načelnijim stavljanjem prsta na čelo: kako to? Recimo da ne dovodim u pitanje da jest tako, ako upućeni kažu, nego pokušavam dokučiti mehanizam. Znači, bliže se izbori, mislim si za koga sad da glasam... ma kakvi programi, kakve idejne pozicije, kakvi bakrači, kakvi čak i interesi, ne, ništa to mene ne zanima,  nego jedino – je li bilo štanda? Je li tko agitirao u gostioni? Koliko sam plakata vidio na kojima kandidat obećava na majkemi da će se dati živ rastrgati za mjesto, zemlju, zavičaj? Jesam li dobio kemijsku i blokić? Pa što bi od mene bilo bez jebene kemijske sa stranačkim obilježjima? Ne kontam se, majkemi. Pa da su me barem podmitili, tutnuli mi 100 kuna da glasam za njih, platili mi gajbu piva ili barem ćevape, razumio bih se još, čovjek sam od krvi i mesa, kvarljiva roba – ali, ne, ja sam dobio blokić i bio zadovoljan staviti kvačicu da je stranka odradila plakat i štand, mora da nešto vrijede kad jesu – ta što bi od zemlje bilo kad bi je vodila neka koja ne dijeli kemijske?

LOŠI

Neki je dan na Indexu osvanuo članak naslovljen "Jučer Ivica Todorić, danas Martina Dalić: Jutarnji uporno ljubi bika među rogove", u kojem novinar "R.I." identificira desetljetni kontinuitet vazelinskog novinarstva dnevnog lista korporacije EPH/Hanza. Prisjetivši se – za referentnu usporedbu s današnjim medijskim šminkanjem Dalić – legendarnog, infamnog, bestidnog reportažnog epa o Todoriću Nina Đule prije 10 godina. "Tekst je to koji će ostati zabilježen u analima hrvatskog novinarstva kao primjer skrivenog sponzoriranog članka, PR uradak u kojem od novinarstva nema ni 'n'", nemilosrdno optužuje R.I. Đulu i EPH, to njihovo loše, kvarno, PR "novinarstvo".

Skidam naočale.

Trljam oči.

Stavljam naočale nazad.

Čitam ponovo rečenicu. Stvarno tako kaže, ne serem: "u analima hrvatskog novinarstva kao primjer skrivenog sponzoriranog članka, PR uradak u kojem od novinarstva nema ni 'n'."  

R.I.

Isti nas je taj R.I., ima par tjedana, počastio člankom koji donosi senzacionalnu vijest da je – ide naslov – "Matija Babić pokrenuo svjetski atlas hrane". Člankom za koji se ne može reći da je plaćeni oglas samo utoliko što je oglašivač pljunuti vlasnik prodavanog medijskog prostora. Možda bi se onda moglo reći prikriveno neplaćeni oglas, ali ovako i onako ostaje oglas, te pretvorba novinarstva u marketing – kao prikriveno reklamiranje otuda što se lažno deklarira: glumi da je vijest. Potpisana kao reportaža s lica web mjesta od strane novinara R.I., s uzetom izjavom i sve što ide. 

Po definiciji libertarijanca kao seljačine, četvrt-obrazovanog pametnjakovića, šminkera sa špice, kose ulijepljene gelom, smicalica je to o čijem će se karakteru medijskog smoga samo seljačine cerekati s promašenom ironijom. "Kakav teški sukob interesa", udara tako takt Cvetojević neduhovito, u krugu okupljenih komično samodopadnih "influensera", šerajući R.I.-jev članak na fejsbuk zid "Matt Babica", inače istog onog koji je pokrenuo svjetski atlas hrane. "Prikriveno reklamiranje koje se ne trude ni prikriti? Samohvala na najjače! Tko sve to plaća? Koliko sve to košta? Di je đidipijar? Izdaju li R1 ili r1 račune? Je li plaćen PDV? Zasto se Matija skriva iza pseudonima Matt? Kako je to prešlo granicu? Gdje je naznaka Sponzorirani članak? Kozoljupci i lijevo orijentirani ajfonaši na aparatima a bugarski proracun na dobitku." Prisnažuje novinar Štefanić, sličnim pokušajem duhovitosti na račun tih neobičnih uhljebskih ideja po kojima novinarstvo ne bi trebalo biti PR: "Je li zaštita na radu negdje ovdje naznačena, požarni aparat i to.."   

Samo, što je onda došlo samom R.I.-ju da počne o problematičnosti sponzoriranih članaka, PR uradaka u kojima od novinarstva nema ni "n"? Je li to neki znak pobune nadničara, odmetanja od diktiranog mu tona? Ili samo logika licemjerja: u redu je kad mi nešto radimo, ali ćemo se drečiti u stilu "drž'te lopova" kad isto to rade oni tamo drugi?

Evo zato nešto što doista jest smiješno u cijeloj priči, ma urnebes: radi se pritom o prikrivenom marketingu koji dotični Matija, davatelj izjave slash oglašivač, završava objašnjavanjem da je svoj biznis odveo u Bugarsku da bi uštedio na davanjima za plaću. Što supsumira i: uštedio na tretiranju svojih zaposlenika. Radi se, podsjetimo, o poduzetniku osuđenom za višemilijunsku utaju u vidu nezakonitog minimaliziranja isplatnog fonda za one čiji bi rad trebao platiti, nauštrb države i standarda radnih prava vlastitih zaposlenika (za koje su mu očito i studentski ugovori dovoljno dobri, osim što im dostaju i inicijali u potpisu). "'Davanja na plaće u Bugarskoj niža su nego u Hrvatskoj na studentske ugovore', objasnio je Babić zašto je za sjedište kompanije odabrao Bugarsku." I u facu kome on to sad? – svom zaposleniku, R.I.-ju, koji poslušno, nemajući pravo ni na puno ime i prezime, hibridnim stilom vjernog psa i reporterskog profesionalca zapisuje sve to kako kaže intervjuirani namjernik koji je oglašivač koji mu je gazda. 

– R.I.! R.I.! Rex Imbexilus! Di si, pseto? Ovamo dolazi! Imaš radni zadatak: oglasi me prikriveno iz ovih stopa. E, i kad si već tu, daj malo zalaj o pravom novinarstvu nasuprot prikrivenog oglašavanja. 

I eto nam R.I.-a u mrčenju člančića o tome kako su u lažno novinarstvo skriveno sponzoriranih članaka zabrazdili oni tamo drugi, veliki promotori ortačkog kapitalizma (dok sami iz busije Indexa nemaju ništa s njegovim promoviranjem, bože sačuvaj), baš kao što je i ortački publicizam Dalić i njenih hajduka istovremeno upro prstom u one tamo druge, velike praktikante ortačkog kapitalizma (dok sami iz busije Borga nemaju ništa s njegovim prakticiranjem, bože sačuvaj).

R.I. i gazda Babić su možda svjesni, možda nisu svjesni, da je stanoviti marginalni analitičar svojedobno upravo iz Đulinog karikaturalnog – a sve ozbiljno mišljenog – ditiramba Gazdi, iščitao neminovan kraj EPH. ''Trenutak kada (medijski) sustav počinje raditi na samouništenju – bez obzira koliko će dugo taj proces trajati – onaj je kada odluči prinositi na javni uvid svoju karikaturu, a da toga nije svjestan.''

Ironičan bumerang-efekt akceleracije propagande: osmjeli se, osili, osjeti nedodirljivom, postane bezočnija, slobodnija, ali time i blesavija, prozirnija kao lakrdija. ''Novi medijski zamah, što ga vaša korporacija slavodobitno predvodi, stoga doživljavam kao pedantno režiranu vojnu paradu" – pisao je marginalni analitičar u otvorenom pismu gospodinu uredniku Jutarnjeg – "a grandiozne parade bile su prvi vidljivi znaci truljenja imperija. Vojna parada, u svojem prešućenom značenju, samo je ekstatični žal za izgubljenim ratištem. Ono što je bilo opasno, najprije održava privid snage kroz formu spektakla, a kako sugestivna moć spektakla postupno erodira – postaje komično. Ako bude sreće, uniformiranom organizmu hrvatskih medija što maršira pred publikom kao bezbrižna ideološka kreatura doći će glave upravo satirička supstanca koju nosi u utrobi kao neželjeno potomstvo.''

Nazire li se to danas, 10 godina kasnije, kraj pak Indexu? Ne bi se baš reklo sudeći po zamahu čitanosti kojim se rado hvale ili, kad se zasite pisanja koještarija, bace pogled na veliki ekran u redakciji na kojem zadovoljno prate analitiku koja ih uvjerava da su najbolji i jedini. Ali ta parada nosi u svojoj utrobi satiričku supstancu kao neželjeno potomstvo. Writing's on the wall. Osilili su se i ideološka kreatura s kojom bezbrižno i slavodobitno marširaju prešla im je u fazu karikature. Bilo kojeg dana ako otvoriš portal, bit ćeš, recimo, prekomjerno granatiran naslovima iz rubrike Uhljebistan: "Paraziti se množe: Na uhljebe smo potrošili 740 milijuna kuna više nego lani", "Ne prestaje teror uhljeba", "Uhljeb koji je dobio otkaz: Kod privatnika se puno radi, a plaće su male", "Potresna ispovijest zagorskog uhljeba: Stranački šef me tjera da ga uhljebim", itd. 

Postoji li na Indexu još i neka rečenica koja ne paradira histeričnom drekom na "uhljebe" ili barem maloumnom formulicom o porezima kao krađi? Dok i sami otkrivaju – da, mora im se priznati Ilka Ćimića i Orianu Ivković Novokmet, taj istraživački segment je i jedino što im još uvijek drži glavu iznad površine vode – kako su zemlju u bitnome opljačkali i upropastili veliki profiteri kronizma (ukravaćeni ortaci, po crony definiciji iz oba sektora, po profilu šminkeri sa špice s gelom u kosi), svejedno će tamo iz dana u dan ispisivati potjernice za škveranima koji kradu kacavide ili bilo kojim proleterom na proračunskoj plaći, kao nemoralnim prokletnicima zbog kojih da teško žive izrabljivani proleteri iz "realnog sektora" (da stvar bude besramnija u ironiji – po raboti izrabljivanja za koju gazda Babić sam ima pravomoćan papir o bavljenju njom). 

''Iskustvo nas uči da pukotina obično nastaje kada propagandisti počnu iskazivati iskrenu vjeru u svoje opsjene, spuštajući se tako ispod razine onih koje superiorno brifiraju i, što je mnogo važnije, ispod razine vlastitoga nesvjesnog. Naime što ako je 'feralovski duh', duh sprdnje i bespoštednog izrugivanja, poput Matrixa inkorporiran u oficijelne i korporacijski prihvatljive medije, samo što je ta sprdnja sadržana baš u njihovim najozbiljnijim dionicama?'' Štono bi se reklo: ''herojski uspijevaju ne prepoznati satiru koju proizvode na vlastiti račun''.

Uz rijetku časnu autorsku iznimku, sve ostalo je na tom Institutu Superhik komično loše. Nejasno je zašto se još uopće pretvaraju da ispisuju nekakve, što se kaže, rečenice, ono nešto o čemu su nas u školi učili da ima predikat i subjekt i sve što već treba, kad je sav medijski sadržaj, ako zanemarimo klikbejt, sise, guzice i zvjezdanu prašinu, svodiv na agitprop, skriveni sponzorirani PR i moralnu paniku: uhljebi-uhljebi-uhljebi-uhljebi-raus! Od tabloidizacije i lova na vještice će se još uvijek dati nabijati statistike čitanosti, ali na relevantnost valja zaboraviti.

"Pošto ste zakoračili u doba bezbrižnosti, pravo je vrijeme da se počnete brinuti. Ali to ne možete, naravno, jer vas obavija sve gušća magla samodopadnosti. (...) Smanjena je sposobnost zapažanja i sitni događaji ostaju bez objašnjenja. Otkud rajčice i trula jaja na staklenome zidu korporacije? Otkud ptičji drek na bordo kravati? (…) Pa još i povremeni podli smijeh iza vaših leđa: ljudi se zlobno hihoću nad otvorenim novinama, iako ste im objasnili stvarnost na najozbiljniji mogući način."

ZAO

Šlagvort mi je dao moj kolega, prijatelj i zemljak Domagoj Zovak, skrenuvši pažnju na licemjerje Raspudićevog antiimigrantskog manifesta, budući da je raspuđeni pop i sam ekonomski migrant s iste granice koju danas, u potrazi za boljim životom, žele prijeći i migranti uspoređeni sa zmijom otrovnicom. Nadogradio bih: što ako je s obzirom na to od Raspudićevog licemjerja još zanimljivije da se Raspudić – belji?

Usporedbe s maženjem poskoka poteže on tako govoreći "o ljudima koji vjeruju da ih se može primiti beskonačno i da ih se sve može usrećiti, bez ikakvih posljedica". "Ih" – migrante, naravno ("uglavnom mlade muškarce").

Poruka je jasna: da smo glupi i naivni "mazitelji poskoka" mi koji se ne vodimo njegovom nakaradnom logikom po kojoj valja podozrivo i svisoka gledati na sve koji bi se iz BIH prebacili u Hrvatsku trbuhom za kruhom. Što bi, nije tajna, kačilo prvog njega, poslušamo li ga.

Definicija licemjerja je ispovijedati različit standard za sebe i za druge. Licemjeran bi, dakle, bio ukoliko bi očekivao da se spram njega ne vodimo nakaradnom logikom, nego normalno i ljudski. Očekuje li on to? Nema sumnje. Navodio bi, siguran sam, neke argumente zašto je činjenje razlike i opravdano – da on ima papire, putovnicu, da je štoviše oduvijek i državljanin RH – ali sve je to samo omot za dilanje rasizma i klasičnog rasističkog straha od Drugog. Raspudić kao "opinionmaker" živi od reprodukcije doxe, filosofije palanke, izvikivanja na megafon onoga što zatucana palanka misli, normalnosti palanke, a njoj je, znamo, jedino normalno i uvriježeno da migranti s istoka u metafori predstavljaju poskoka – veću opasnost da će u zemlji koja ih primi raditi teška sranja –  s imputiranjem unaprijed, a i iskazanom generalnom nepoželjnošću, naprosto zato što pripadaju Drugoj kulturi, orijentalnoj, islamskoj, itd.

Ali zamislimo paralelni svemir u kojem Raspudić nije licemjeran, tj. ne očekuje različit tretman i ne pretpostavlja njegovu opravdanost. Što bi to značilo? Da nam se cinično belji. Da poruka glasi: ja sam taj poskok kojega ste, naivci, išli maziti. Da je svjestan: ja sam taj koji je kao "mladi muškarac" došao u Hrvatsku da bi radio teška sranja. Niste me trebali pustiti (elem, nisam licemjeran, tvrdim s obzirom na sebe skroz isto što i s obzirom na dođoše iz Afrike i Azije) – ali evo jeste, jer ste naivne budale, i 'ko vam sad kriv.

Verzija koja po svoj prilici ne odgovara istini, utoliko što nije za očekivati ovu svjesnost. Ali je istinitija od istine. Raspudićevo nesvjesno nadilazi ga utoliko što zna da su pravi zubi poskoka u njegovim prljavim ustima, da su ugriženi oni koje superiorno brifira.

Problem Raspudićevog licemjerja, kako upozorava drug Zovak, nije u tome što je u potrazi za boljim životom došao s one strane HR-BIH granice, nego u tome što, došavši, zločesto diže dreku protiv drugih koji bi isto tako htjeli doći s one strane HR-BIH granice u potrazi za boljim životom. Neka si došao, licemjeru – bilo bi isto tako rasistički i kad bi se tebe gledalo poprijeko kao "dođoša" – ali samo daj i drugima da dođu!

Hipokritsku ironiju u cijeloj stvari predstavlja činjenica da je, izuzmemo li krvne i seksualne delikte – pri čemu se antiimigrantska histerija temelji na predrasudi po kojoj su takvi zločini inherentno svojstveniji obojenim migrantima nego smjernim domicilnim bijelim katolicima i Hrvatima – teško zamisliti neka gora sranja koja bi migranti po ulasku u zemlju mogli počiniti, a koja već ne čini sam bijeli katolik i Hrvat Raspudić: upravo kroz ovakve članke, kroz tu rasističku predrasudu i zatucano, klerofašističko seratorstvo, taj svoj zmijski otrov kojim i inače zasipa iz članka u članak, iz emisije u emisiju.