Dobrodošli u multireligijski gulag

Misle li Hrvati, katolici, da su građani Hrvatske muslimanske vjere, kao i muslimani iz najbližeg susjedstva idioti ili Hrvati, katolici, zapravo zavide građanima Hrvatske muslimanske vjere i muslimanima iz najbližeg susjedstva, pa kada mogu i stignu, čine sve da pokažu kako idiotluk ustvari nema ni vjere ni nacije?

Za sada je najtočniji odgovor na prvi dio pitanja negativan, ali je na drugi, izgleda, ma i bez izgleda, pozitivan!

Aleksandar Šaburov i Vjećeslav Mizin su, piše u novinama, svjetski poznati avangardni umjetnici iz Rusije i članovi skupine Plavi nosevi, a bave se... E, jebem li ga, ali usuđujem se reći, ničim revolucionarnim: ta njihova umjetnost je kao feralovska satira, ali na apaurinima od deset miligrama ili kao neke od naslovnih stranica sarajevskog magazina Dani, ali u ultra light varijanti. Zapravo, to što Šaburov i Mizin rade već su, i to bolje - ako se na osnovu nekoliko fotografija s izložbe u Zadru može donijeti zaključak – učinili Almir Kurt i Samir Plasto, dok su u bosanskohercegovačkoj prijestolnici djelovali kao dizajnerski dvojac Kurt&Plasto, samo što, eto, nisu imali sreće da postanu globalno poznati.

No, upravo to što i kako rade, postalo je nevažno jer nije do kraja viđeno: sedam radova dopremljenih iz daleke Rusije posjetitelji izložbe postavljene u Gradskoj loži u Zadru nisu vidjeli, jer je, kako je potvrdila voditeljica Galerije umjetnina zadarskog Narodnog muzeja, Ljubica Srhoj Čerina, procijenjeno da su, kažimo tako, sigurnosno problematični. Pronađeno u prijevodu: na tih sedam radova Šaburov i Mizin se satirički bave temama koje se, krajnje uvjetno rečeno, mogu nazvati islamskim. Na njima, tim neviđenim djelima je, u već nekom kontekstu, Osama bin Laden, dok jedan od radova nosi naziv Čečenska Maryilin. Tko je bin Laden, to valjda svi znamo, kao što ne znamo što je i tko Maryilin iz Čečenije, omiljene Putinove muslimanske pokrajine kojom vlada kolosalni luđak Ramzan Kadirov, bivši bokač, nekadašnji borac za čečensku neovisnost, danas član stranke Jedinstvena Rusija i war and peace lord kojem je kućni ljubimac - tigar.

"Procjena je bila da bi iz sigurnosnih razloga bilo bolje da se ti radovi ne izlože. Smatram da strah nije dobar, ali uvukao se među ljude", izjavila je Srhoj Čerina za Zadarski list, koji navodi kako je odluka o zabrani donesena zapravo u lokalnim političkim krugovima, baš kao što je u dubrovačkom HDZ-u, a ne među urednicima Ljetnih igara, odlučeno da bi bilo pametno iz programa ovogodišnjih Igara izbaciti predstavu "Elementarne čestice", nastalu prema romanu Michela Houellebecqa, kojeg je, inače, teško ne doživjeti kao političkoga kretena, ali ga nije ništa lakše proglasiti nevažnim piscem, sasvim suprotno.

"Na sastanku Upravnog vijeća na kojem je predstavljen program Dubrovačkih ljetnih igara uočili smo da postoji predstava po djelu autora za kojeg su nas upozorili da je kontroverzan i da ima zaista uvredljive komentare o islamu kao religiji. Mi zbog toga nismo htjeli prihvatiti ni financirati program koji može vrijeđati naše sugrađane... Dubrovnik je tradicionalno poznat po uravnoteženim odnosima i smatrali smo da to sve treba provjeriti... Slobode koje ljudi imaju moraju biti ograničene vrijeđanjem osjećaja drugih. Postoje granice, a po nama je granica ovdje to što ljudi islamske vjeroispovijesti ovo mogu shvatiti kao vrijeđanje", kazao je, obrazlažući cenzuru, župan Dubrovačko-neretvanske županije Nikola Dobroslavić.

Predstavnici Islamske zajednice u Hrvatskoj više su puta kazali kako je upravo Hrvatska primjer dobrog rješenja položaja muslimanske zajednice u dominantno katoličkoj državi i da bi se druge zemlje, kako nemuslimanske tako i muslimanske, trebale ovdje školovati o tome kako se uređuju odnosi između većinske i one vjerske zajednice koja to nije. Isti ti predstavnici iste te Islamske zajednice još nisu, a i neće, rekli ni slova o tome kako, zaboga, ali točno, kazališna predstava ili rad Plavih noseva vrijeđaju osjećaje muslimana u Hrvatskoj i zašto. (Nisu, da se podsjetimo, trebat će, u IZ-u propustili priliku da se u zimu 2013. pridruže križarskom jurišu na plakat za predstavu "Fine mrtve djevojke", zabranjenom u združenoj akciji zagrebačkih vlasti, katolibana okupljenih oko Željke Markić i njoj srodnih, konzervativnih udruga registriranih na prijelazu iz dvadesetog stoljeća u srednji vijek.)

Kako je krenulo, Mustafa Cerić, nekadašnji poglavar Islamske zajednice u BiH, inače jedna maligna društvena i politička pojava, iskoristit će hrvatsko državljanstvo, preseliti se iz Sarajeva u Zagreb u kojem je svakako nekad živio i radio kao imam metropolske džamije, učlaniti se u Hrvatsku demokratsku zajednicu i staviti se na raspolaganje odjelu za ćudoređe i bogoštovlje, a ako takvo što ne postoji, tu su Vigilare, Grozd, U ime obitelji... Beskrajna je prokleta mogućnost lošeg izbora u Hrvatskoj, majci domovini skladnih odnosa vjerskih fundamentalista.

On je, Cerić, ima tome i deset godina, tražio da se s javnih površina u glavnom gradu BiH uklone plakati za Internacionalni teatarski festival MESS, jer su na njima bile gole muške, uobičajeno bezvezne, i zbilja lijepe ženske grudi. MESS se tada održavao, kao i inače, u listopadu ili oktobru, samo što se, eto, poklopio sa svetim muslimanskim mjesecom Ramazanom, a to je i bio povod za reakciju. Dino Mustafić, direktor MESS-a, ugledni redatelj čija predstava "'Ko živ, 'ko mrtav", sutra otvara Dane satire Fadila Hadžića u Zagrebu, prije je, dakle, jednog desetljeća Islamskoj zajednici rekao, u nešto slobodnijem prijevodu, da je BiH po ustavu sekularna i da je u javnom prostoru, kazalištu i MESS-u, na nogometnom stadionu i policijskim postajama, oktobar ili listopad te da će plakati ostati kakvi i gdje jesu.

Jesu li tada Mustafića zvali neki bošnjački ljuštine i bandići, jesu li histerizirale muslimanske markićke, ne zna se, ali i da jesu, bilo bi im uzalud: Dino, naime, zna da je sintagma "granica umjetničke slobode" ustvari oksimoron kako na bosanskom, tako i na hrvatskom jeziku.

Nesreća, kažu, nikad ne dolazi sama nego obično putuje u trojkama. Ako je tako, a na ovom se primjeru vidi da, i to u boljem slučaju, jest, e onda ne da se ne vidi svjetlo na kraju tunela, nego kraja tunela nema.

"Koliko krhka uvjerenja jednog muslimana moraju biti da se osjeća ugroženim zbog glupe karikature u tjednom satiričnom časopisu? Fundamentalistički islamski teror ne temelji se na uvjerenju terorista o vlastitoj nadmoći i njihovoj želji da zaštite svoj kulturalno-vjerski identitet od navale globalne konzumerističke civilizacije. Problem s fundamentalistima nije što mi njih potajno smatramo inferiornima nama, nego što oni sami potajno sebe smatraju inferiornima... Problem nije u kulturalnim razlikama (njihovu nastojanju da očuvaju svoj identitet), nego u obrnutoj činjenici da su fundamentalisti već poput nas, da su potajno već usvojili naše standarde i procjenjuju sebe prema njima. Paradoksalno, ono što fundamentalistima doista nedostaje jest upravo tog istinskog 'rasističkog' uvjerenja u vlastitu nadmoć", piše Slavoj Žižek u knjizi "Islam i modernost": neka bogohulna razmišljanja, nastaloj reporterskom brzinom nakon terorističkih napada na redakciju Charlie Hebdoa.

U nešto drugačijem, ovom kontekstu, prijevod bi glasio: koliko krhka uvjerenja jednog muslimana moraju biti da se osjeća ugroženim zbog Plavih noseva ili predstave postavljene po knjizi pisca koji se, eto, baš u tom tekstu odabranom za Dubrovnik, islamom bavio koliko i problemima u veznom redu Hrvatskoga dragovoljca? Naravno, može i nešto drugačije, tek da se ne zaboravi: koliko krhka uvjerenja jednoga katolika moraju biti da se osjeća ugroženim zbog plakata na kojem su dva kipa sa štanda u Međugorju; plakata koji, ako ćemo pravo, ima puno manje problema s etikom nego s estetikom – naprosto nije nešto za uokviriti i staviti na zid.

Ako, dakle, muslimani u Hrvatskoj i bližoj okolici fakat imaju neki problem s Rusima ili "Elementarnim česticama", onda su njihova uvjerenja krhka, a osjećaj manje vrijednosti uvelike nadvisuje minarete u Zagrebu i Rijeci i to kada se stave jedan na drugi. No, to je tek jedna iz trilinga nesreća...

Prema Žižeku, oni koje naziva pseudofundamentalistima se "boreći protiv grešnog Drugog, bore protiv vlastite kušnje". U Zadru i Dubrovniku naravno s vlastitom kušnjom ovih mjeseci nisu imali problema, nego su u to ime djelovali preventivno: borba protiv, za Drugačije(g) grešnog Drugog, zapravo je priprema za nadolazeće sukobe sa svojom kušnjom, minimiziranje mogućnosti da se sutra, prekosutra, za godinu dana, mora proglasiti opća opasnost od umjetničkih djela koja se, kako ono reče župan Dobroslavić, mogu shvatiti kao vrijeđanje. Ili, kako je napisao Viktor Ivančić na Peščaniku: "Dubrovački primjer ukazuje na nešto posve suprotno, na to da je takozvana borba protiv terorizma izjednačena s kulturnim terorom i da strah u ovdašnjem demokratskom ambijentu ne može biti apsolviran drugačije nego kao političko gorivo za represiju".   

Glasna šutnja kojom hrvatski muslimani daju punomoć svojim, ničim razumnim izazvanim zaštitnicima, sudjelovanje je u kreiranju bliske budućnosti, nesebična pomoć u izgradnji Mediterana kakav treba biti: mjesta na kojem će ono što Ivančić naziva kulturnim terorom, imati drugo ime. Zvat će se, naime, politička korektnost i u njoj će vrijediti nametnuto, zapravo cenzorsko pravilo da je granica tuđe slobode mjesto gdje prestaje vlastita. Granice se, inače, bez obzira je li riječ o onima do kojih seže umjetnička i građanska sloboda ili onima pokraj kojih su zabodene zastave, uvijek uspostavljaju argumentom sile, nikad silom argumenata.

Postoji, na kraju, još nešto što može značiti da nas je nesreća ipak odlučila posjetiti u kvartetu! Ako je, nekim čudom, iskreni strah u korijenu odlučenog Dubrovniku i Zadru, e onda nema nikakvog, ali nikakvog razloga da Republika Hrvatska prva ne prizna takozvanu Islamsku državu (Iraka i Levanta), pa i da se najvećem koncentracijskom teističkom logoru na svijetu u dogledno vrijeme svojevoljno priključi kao pokrajina skladnih međureligijskih odnosa, odjel u kojem katolici i muslimani bratski, manipulirajući strahom, uređuju društvo u svakom njegovu segmentu. I usput, samo što jedni zadovoljno šute, dok drugi glasno govore gluposti, pokazuju koliko je Mustafa Madžar bio u pravu kada je rekao da je svijet pun gada – i krštena i nekrštena.