Dvadeset godina prekasno...

Je li to bio yugo, stojadin ili možda spaček, odnosno citroen diana?

Teške su to dileme, čak i uzrok za sasvim ozbiljne svađe, kad se u Splitu spomene Lepi Nadan.

Ovih dana, naime, valjda svaki stanovnik ovoga grada stariji od četrdeset dozvat će u sjećanje prizor mlađahnog Vidoševića, tek ispljunutog s Ekonomskog fakulteta s prosjekom ocjena 2,2, kako se negdje u osamdesetima, u svom isluženom automobilu, drnda do svog činovničkog posla u Dalmacijacementu.

Kažemo, u nekoliko verzija priče tek je marka vozila različita - jer puno je neposrednih očevidaca koji se javljaju ovih dana - ali kostur je uvijek isti. "Šta će on, pa taj do rata nije ima ni gaće na štapu", kazat će prosječni zlobni Splićanin na spomen imena ovog velikog sina dalmatinske metropole. Nadanova službena verzija jest da je ipak riječ o spačeku, pa ćemo za ovu priliku uzeti da je to točno

Uglavnom, vozi se te 1985. godine mladi Nadan u svojoj diani prema Solinu i sanja veliku budućnost, pa čak i kada se nađe u krugu tvornice prekrivene cementnom prašinom ili kada sjeda u svoj sumorni i neambiciozni, mračni ured mlađeg referenta. Predzadnja je faza socijalizma i nitko ništa ionako ne radi, no to nije problem nego prilika - što je kasniji šef Hrvatske gospodarske komore očito naučio vrlo rano i u svakoj prigodi kasnije ponavljao.

Uostalom, tu je otac Ante, jedan od komunističkih rukovoditelja velikog cementnog kompleksa što je izrastao na obalama nekad djevičanskog Kaštelanskog zaljeva, pa će se barem s te strane prilika za Nadana ukazati: po dobro uhodanoj špranci direktorska djeca uvijek su dobro prolazila. Međutim, Vidoševiću će u ovom filmu pripasti neka druga uloga, ona u kojoj hrpi plavih trliša dramatičnim tonom poručuje da, eto, "ne cveta cvetje ni u naše preduzetje".

Tako i bi: u roku od samo pet godina probio se Nadan do važne funkcije generalnog direktora Dalmacijacementa, taman negdje u doba kada je zbilja trebalo objasniti radnicima da ovako više ne ide i da bi tvornicu usred rata trebalo prodati strancima, Talijanima, i to za otprilike pola njezine cijene. Potpisao je to Zvonimir Radić, samozatajni direktor kojemu će čudno smanjenje temeljnog kapitala za ciglih 140 milijuna njemačkih maraka ostati jedini konkretni zabilježeni poslovni pothvat u karijeri, da bi ostatak života proveo u ugodnoj mirovini u luksuznoj vili u centru Splita. Saznali bismo za njega tek svakog kolovoza, kada bi u svom dvorištu skupio rotarijance i lionse, lijeve i desne, policajce i kriminalce, Jerka Rošina i Ranka Ostojića.

Uglavnom, još uvijek mlađahni Nadan zajedno s Radićem uvalio je Dalmacijacement Talijanima, a navodno je u to doba redukcija struje u Dalmaciji već nešto muljao i s unajmljivanjem dizelskih agregata od nekih Nizozemaca, no karijera se tek zahuktavala. HDZ-ov prvoborac Zvonimir Marković i Tuđmanov savjetnik Zvonimir Lerotić došli su na ideju da bi u Splitu trebalo izvući kakvo mlado i lijepo lice, pa je Nadanu pripala fotelja povijesnog prvog župana Splitsko-dalmatinske županije.

Nije se pretrgao od posla, a ni previše obazirao na sve zlobnije govorkanje ulice o parama koje mu se lijepe za prste: paralelno se prihvatio i predsjedničke uloge u Hajduku, da bi nakon četiri godine iza sebe ostavio raspadnuti klub. Kasnije će se otkriti da je u to doba prodano 80 igrača, da je državnom proračunu oteto oko 55 milijuna kuna, ali da je i sam Hajduk oštećen za barem šest milijuna maraka nestalih s njegova inozemnog računa. Točni iznosi se i ne znaju jer se na Poljudu tada poslovalo doslovno iz ruke u ruku. U lisicama su na dulje ili kraće vrijeme završili doslovce svi osumnjičeni osim Nadana, čije ime se potezalo po optužnicama dobrih desetak godina.

Nedavno je Mladen Bajić odlučio da jednostavno nema smisla dalje ga progoniti, nema straha od suda, prati ga tek zao glas i jučerašnja poruka Torcide koja je napokon došla na svoje:

"Dvadeset godina prekasno... Smeće, želimo ti dug život i doživotni zatvor!"

Svoj prezir prema Vidoševiću Splićani su formalno pokazali već prvom prilikom: na izborima odmah nakon Oluje, kada su se saborski zastupnici birali većinskim sustavom i kada je HDZ pobjeđivao pa makar na listiće metnuo Pticu Trkačicu ili Gustava, Nadan je u svom rodnom gradu izgubio.

Džabe tisuće plakata s njegovom nacerenom facom i osmijehom do umnjaka, džabe agresivna promocija u medijima i posebno sklepane pjesme, džabe čak i odlično izgrađeni stranački sustav koji je progutao i probavio kompletno lokalno gospodarstvo i sve tokove novca: u Saboru je s osjetnom razlikom u glasovima otputovao jedan ugledni i pristojni liječnik.

Od tog trenutka Vidošević diže sidro i Split tek s distance promatra kako se razvija blistava karijera "urbanog HDZ-ovca" - što bi samo po sebi trebalo predstavljati oksimoron da upravo ovaj grad nije proizveo takvih na lopate. Od Sanadera do Vidoševića, od Antuna Kovačeva do Branka Grgića, od Igora Lučića do Ivana Kureta: iz stranačke radionice izašla je cijela ergela kadrova koji su znali pristojno pozdraviti na ulici i ne izgubiti se u Dioklecijanovoj palači, a bogme ni u profesionalnom životu nisu previše lutali. Oni su mladi, zgodni i uspješni, oni su HDZ-ovi profesionalni Splićani i Dalmatinci - za razliku od debelih i još uvijek neprilagođenih aparatčika iz pasivnih krajeva, koji su naivno vjerovali da će se u stranci uspeti samo na osnovu histeričnog mahanja zastavama...

Otišao je Nadan u Zagreb, a za njim je ostala tek jedna kamena ploča u predvorju zgrade Hrvatske gospodarske komore, blještavog zdanja na Rivi koji je obnovio po projektu prijatelja i arhitekta Srđana Šegvića kojemu je dao da projektira sve što HGK-u treba, a još mu usput zaposlio i suprugu. Na ploči, jasno, velikim i masnim slovima stoji baš Vidoševićevo ime i prezime, kao podsjetnik za dane kada bi ga se trebalo sjećati samo kao bivšeg uspješnog gospodarstvenika.

Rijetko se nakon toga  uopće pojavljivao u gradu, osim na proputovanju prema otocima ili u neizbježnim protokolarnim prilikama. Uski krug prijatelja primao je u svom uredu ili na imanjima, čiji je broj rastao nevjerojatnom geometrijskom progresijom.

Grozan je taj Split, jalan i podrugljiv, zlopamti svakoga tko ga je barem u jednom trenutku zajebao: tako je proizveo stotine viceva kada je njegova velikana pokojni Milorad Bibić Mosor kroz riječi jednog beogradskog taksista prozvao "lepim kao greh" i more tračeva kada je ovaj javno zakopao sjekiru s lijepim i očaravajućim Ivom Sanaderom. Digao se na stražnje noge kada je ovaj kupio stari Meštrovićev atelje i tipičnom urbanističkom mućkom pokušao ga prenamijeniti u svoju vilu, a kada je došao u priliku instalirati svoje čedo na Pantovčak - na predsjedničkim izborima podario je Lepom Nadanu tek četvrto mjesto i bijednih devet posto glasova.

Nećeš ovaj grad preveslati dva puta.

Svejedno, nakon njegova hapšenja u mnogim će se splitskim domovima idućih dana govoriti ispod glasa i nervozno osluškivati zvukove pred vratima, no u puno više njih nestrpljivo će se čekati nova epizoda reality-showa zvanog sumnjiva imovina. Kao i u slučaju Sanadera, i kod Vidoševića će nakon teško zamislivog ostvarenja kletve "dabogda barem jedan dan završio u zatvoru" uslijediti glad za konačnim obračunom.

Osam vila i stanova, kažete? Zanimljivo. Planinarski dom sa skijalištem, umjetnim jezerom, bazenom i nogometnim igralištem? Lijepo. Jahte, privatna plaža, imanje u Kupresu, umjetničke slike i dionice? Sjajno. A odakle mu sve to? Majka Marija je pametno ulagala?

Ona Marija, sa šaltera u banci, koja se potkrej sedamdesetih razvela od Ante i odvela djecu natrag u mali podrumski stan? Sposobna žena, nema što, makar je očito nešto krivo čula. Sin joj savjetovao da kupuje hrvatsko, a ona mahnito krenula kupovati Hrvatsku...