E moj Tuđmane!

Rezultati popisa stanovništva posljednji su čavao u lijes tuđmanovskih mitova o panaceji nacionalne države. Hrvati su okrenuli leđa vlastitoj zemlji, i to baš u desetljećima kada je ona, tuđmanovskim novogovorom, “ostvarila tisućljetne snove generacija Hrvata”. Mnogima bi to moglo zvučati kao hereza, ali, žalibože, danas, na 30. obljetnicu međunarodnog priznanja Hrvatske, jedino je logično pitanje sljedeće: bi li više ljudi napustilo ovu zemlju da je ostala u sklopu miloševićevske Jugoslavije?

U Hrvatskoj danas živi gotovo milijun ljudi manje nego 1991. Prema službenim podacima, u Hrvatskoj je 2021. živjelo 3.888.529 stanovnika, a 1991. godine Hrvatska je imala gotovo 4,8 milijuna stanovnika. Danas je u Hrvatskoj onoliko ljudi koliko ih je bilo - 1948. Cinik bi zazvao: “Tito, vrati se!”.

Šokantni podaci poprimaju okus tragedije: samo u proteklom desetljeću, kada je zemlja – prema interpretaciji vladajućeg HDZ-a – pristupanjem EU dostigla vrhunac uspjeha, zemlju je napustilo deset posto stanovnika, gotovo 400 tisuća ljudi. Najviše ih je otišlo iz područja koja su u ratu najviše propatila.

Vukovarski kraj napustilo je dvadeset posto ljudi, cijelu Slavoniju petnaest. Samo tri grada imaju više od sto tisuća stanovnika. Demografi upozoravaju, slika je možda i poraznija, jer ne znamo koliko je ljudi otišlo u prošloj godini. U jednu riječ, uistinu – nacionalna katastrofa.

Ali, sve to skupa ne znači baš ništa. Ne treba očekivati da će doslovno nestajanje Hrvatske zabrinuti ikoga u vlasti HDZ-a i pripadajućih nacionalističkih ešalona, naročito onoga na Pantovčaku. Nipošto. U to smo se mogli uvjeriti već dan nakon što su podaci objavljeni, u prigodnim govorima u povodu međunarodnog priznanja, u kojima niste mogli čuti ama ni riječ samorefleksije; štoviše – čuli smo optužbe, neuobičajeno oštre, premda istodobno i farsično komične.

Tako se predsjednik Republike odlučio za prokušani ton u maniri zakašnjelog Tuđmana. “Na današnji dan obilježavamo 30. obljetnicu jednog od najvažnijih datuma u našoj povijesti, Dan međunarodnog priznanja Republike Hrvatske”, objavio je na Facebooku.

Ali, u svjetlu rezultata popisa stanovništva, valja odmah pitati: zašto predsjednik misli da je datum međunarodnog priznanja “jedan od najvažnijih datuma u našoj povijesti”?

Cinik bi mu na to mogao dobaciti: “Zato što je tog dana počelo odlaženje iz Hrvatske.”

Zašto predsjednik ni riječju nije komentirao demografsko nestajanje zemlje?

Zar se za to ne osjeća odgovoran?

Zar uistinu misli da je i ovo bila prigoda da, neizravno i implicitno, ali ipak, istakne vlastite zasluge, u rečenici kako je “važnu ulogu u međunarodnom priznanju imala i sinergija aktivnosti politike i diplomacije koja je dala entuzijastičku i profesionalnu potporu ostvarivanju ovog povijesnog cilja”. Milanović je, naime, u to vrijeme upravo počinjao diplomatsku karijeru...

No zloslutniju, premda komičniju, reakciju, imao je premijer Plenković. Tvrdi, na primjer, kako negativni demografski trendovi traju od pedesetih godina prošlog stoljeća. Ako je tako, zašto nije objasnio kako je to Hrvatska 1991. mogla imati gotovo milijun stanovnika više nego danas.

No ono što zabrinjava jest napadačka Plenkovićeva reakcija u situaciji koju, očito, ne može ni kontrolirati ni opravdati.

“Imate aktere koji rade na demontaži države i svih institucija”, tvrdi Plenković. “Nakon Petrinje došlo je do orkestriranog napada i na Crveni križ. Unazad mjesec dana na tapeti su HNB, HRT, Vrhovni sud i DORH. Radi se o sustavnom napadu”, razvija premijer svoju teoriju zavjere, pa skreće u komiku. Tvrdi, naime, da “oni” – ti koji “rade na demontaži države” - “idu ‘salama taktikom’ i režu ‘feticu po feticu’ svakih mjesec dana”.

Aha. Imamo, znači, gremij rušitelja države koji se služi najnovijim izumom: “salama taktikom”. Ta se taktika sastoji u tome da “feticu po feticu”, “svakih mjesec dana”, “režu” instituciju po instituciju, dio po dio države. 

Ali zašto, pitat će se čovjek, Plenković koristi deminutiv dalmatinskog talijanizma - “feticu” - umjesto da se posluži na kontinentu uobičajenijim germanizmom - “šnita”? Zato što u Slavoniji nema više nikoga, pa riječ “šnitu” nitko više i ne koristi.

Kakva optužba, takva i šala. Očito se vlast, suočena s demografskom katastrofom povijesnih razmjera, izgubila: predsjednik se pravi da se ništa ne događa, Plenković optužuje crnohumornim vokabularom. To može biti komično, ali nije duhovito. Štoviše, zabrinjavajuće je.

Zabrinjavajuće, jer svjedoči da vlast ne zna što da čini. A kad vlast ne zna što da čini, ona će nastaviti činiti što je činila i dosad – najčešće ništa. Hrvatskoj, to možemo biti sigurni, rezultati popisa neće poslužiti kao produktivni alarm za buđenje iz tridesetogodišnjeg mamurluka tuđmanovske tlapnje o panaceji nacionalne države. Premda sada imamo i egzaktne dokaze da nacionalna država, sama po sebi, nije jamstvo ni za što – jer čemu država ako ljudi iz nje tako masovno odlaze? - možemo biti sigurni da vlast neće preispitati temelje na kojima i sama počiva. To, naprosto, od hrvatske političke klase nije realno očekivati.

Štoviše, realno je očekivati da će postupiti suprotno: odbaciti svaku odgovornost, a krivnju ili prešutjeti, ili prebaciti na ove od “salama taktike”.

To pak znači samo jedno – da će zemlja nastaviti kao i do sada: HDZ će i dalje, salama taktikom, feticu po feticu, pobjeđivati na izborima, predsjednici države i dalje će gacati tragovima što ih je u debelom blatu Pantovčaka zaorao Franjo Tuđman, a za “demontažu države i svih institucija”, umjesto onih koji bi uistinu trebali odgovarati, i dalje će biti krivi – da podsjetimo - “smetenjaci i smutljivci, mutikaše i bezglavnici, jalnuški diletanti i – jednostavno – prodane duše.”

Riječju - Tuđman je mrtav, živio Tuđman. Još ovo malo, dok ima nad kim u Hrvatskoj da se vlada.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu