Gdje su nestali Srbi

Tužno je bilo pratiti zadnja dva tjedna način na koji su mediji pratili rezultate prošlogodišnjeg popisa stanovništva. Kao glavne podatke izdvojili su dvije brojke: dramatičan pad broja Srba u Hrvatskoj i smanjenje vjernika katoličke vjeroispovijesti. Neki među njima, donedavno kićeni liberalnim perjem, sve manje hrvatskih Srba dočekali su s neskrivenim sladostrašćem.

Gdje su, dakle, nestali građani srpske nacionalnosti? Ako zavirimo u povijesne brojke vidjet ćemo da je 1991., neposredno pred ratna razaranja, u Hrvatskoj bilo 581.663 osoba koje su se izjasnili kao Srbi, što je bilo iznad 12 posto ukupnog stanovništva. Trideset godina kasnije, ta je brojka dramatično pala za čak 79% na 123.892 tako izjašnjena građanina. U odnosu na ukupan pad broj stanovnika u Hrvatskoj to je čak četiri puta više. Broj izjašnjenih Srba u Hrvatskoj tako je 30 godina nakon početka ratnih sukoba, 20 godina nakon najintenzivnijeg povratka i osam godina nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju tek nešto viši od tri posto. Time je definitivno ostvarena vizija čiste Hrvatske o kojoj je 1998. govorio prvi predsjednik Franjo Tuđman kada je vizionarski rekao: "Riješili smo srpsko pitanje i Srba više neće biti 12 posto i šest posto Jugoslavena koliko ih je bilo. A tri posto koliko će ih biti, neće više ugrožavati hrvatsku državu".

Zavirimo još malo u brojke kako bismo vidjeli gdje i kada su nestali. Po razdobljima između dva popisa, ukupan broj popisanih stanovnika Hrvatske je u 2001. bio manji za 7% u odnosu na 1991. godinu. U istom razdoblju broj Srba smanjio se za 65 posto, što se treba pripisati prije svega ratu. Nakon podizanja pobune i vojnog poraza u akcijama „Bljesak“ i „Oluja“ 1995. krajevi sjeverne Dalmacije, Like, Korduna, Banije i zapadne Slavonije su opustošeni. Oni koji nisu odmah izbjegli našli su se u smrtnoj opasnosti od osvete pobjedničke vojske. Na kraju je malo tko uopće ostao na svome. Baš kao i Hrvati između 1991. i 1995. na području koje je držala srpska vlast.

Ništa bolje nije bilo u velikim gradovima gdje su Srbi bili izloženi drugoj vrsti terora, jer su ostali na „krivoj“ strani. Izbacivani su iz stanova, na poslu su dobivali otkaze, bili prisiljeni pisati izjave o lojalnosti novoj državi, a uz sve to „na drugoj strani“, često među svojim rođacima, bili su proglašavani izdajnicima pa se i njih veliki broj u međuvremenu iselio, ne samo u Srbiju ili Bosnu i Hercegovinu, nego još više u zapadne države. Proteklih dana tek u pokojem mediju, uglavnom manjinskom srpskom, istaknuta je činjenica da je broj građana srpske nacionalnosti u Zagrebu od 1991. godine, kada ih je bilo 46.196, pao 2011. na 17.500 i konačno prošle godine na 12.034 tako da će izgubiti pravo i na onog jednog jedinog vijećnika kojeg su imali u zagrebačkoj Skupštini.

Da se vratimo brojevima, nakon pada broja Srba od 65 posto u razdoblju 1991.-2001., a ukupnog pada stanovništva u Hrvatskoj od 7 posto, na popisu 2011. popisano je ukupno 3,5 posto manje stanovnika u odnosu na 2001., dok je broj Srba manji za 7,4 posto. Da podsjetimo da je u tom desetljeću zbog pritiska međunarodne zajednice došlo do prvog većeg broja Srba-povratnika u stari kraj. Do dolaska opozicijske šestorke na vlast 2000. godine taj je povratak uglavnom bio opstruiran. Kuće po krajini su rušene i spaljivane ili su u njima naseljeni doseljenici iz Bosne i Hercegovine, odnosno Kosova, kao što je bilo slučaj u Kistanjama. Međutim, kako posla nije bilo ni za lijek, posebno ne za Srbe, vraćali su se uglavnom stariji ljudi tako da je već tada prosjek godina srpskog stanovništva bio deset godina viši nego ukupnog broja. Osim toga, u javnosti su se još uvijek osjećale posljedice rata koje su se, zahvaljujući ljudima poput vukovarskog gradonačelnika Ivana Penave, zadržale do danas. Jer je Penavi i danas draže da Srba uopće nema nego da Vukovar ima više stanovnika pa pad broja žitelja od gotovo pet tisuća jedva da je itko primijetio.

Idemo dalje, u razdoblju od 2011. do 2021. pad ukupnog broja stanovnika iznosio je oko 10 posto, a Srba čak za 34 posto u odnosu na deset godina ranije. Srba danas, čak i u njihovim povijesnim krajevima, jedva da ima. Oni u gradovima sve se više asimiliraju, jer je i dalje u Hrvatskoj puno lakše zvati se Ivan nego Jovan, čime se cementira Tuđmanova vizija Hrvatske u kojoj, zanimljivo je, raste samo broj starijih osoba i – Hrvata!

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu