Glumac bez teksta i političari bez mozga

Nikada do sada od kraja Drugog svjetskog rata, svijet nije bio bliži početku novog globalnog sukoba, nego što je danas - početkom trećeg mjeseca godine 2025. I to je činjenica.

Završne akorde ovog, po svemu krajnje zabrinjavajućeg stanja, udarili su šefovi država Evropske unije na svojem izvanrednom sammitu na kojem su odabrali jedini način na koji se Evropa ne treba i ne smije ujedinjavati. Odabrali su rat kao povezno sredstvo koje će povezati dosada u mnogo pogleda razjedinjene evropske države. Drugim riječima odabrale su rat kao osnovu na kojoj će graditi ujedinjenu Evropu. I to je također činjenica.

A početne akorde, da ostanemo pri glazbenom vokabularu, početne akorde tog uvoda u Armagedon udario je jedan glumac koji je ostao bez - teksta. Mislimo naravno na ukrajinskog predsjednika Zelenskog kojega su vrlo spretni stručnjaci za public relation godinama pretvarali u najvećeg svjetskog državnika epohe u kojoj živimo nadjevajući mu uz, ostalo. ime novovjekog Churchilla. U osnovi, međutim, čovjek kojemu su pjevali u svakoj prilici ditirambe, tvrdeći kako uvijek zna što i kako reći, pokazao se kao upravo ono što je jedino i bio. Glumac kojega su ‘utjerali’ u ulogu predsjednika i koji je u odsudnom trenutku ostao bez onoga bez čega glumac ne može biti - bez teksta. I to je činjenica.

Da ne bismo, međutim, ostali samo na tvrdnjama, koliko god da su one utemeljene, pokušajmo makar u osnovnim crtama analizirati ono što se dogodilo u Bijeloj kući i ono što se događalo nakon toga, a što nas je dovelo do konstatacije kako je svijet danas bliži početku Trećeg svjetskog rata nego što je bio ikada od završetka onog Drugoga. Zelenski se, rekosmo, upustio u verbalni duel sa američkim predsjednikom, često ga prekidajući, upadajući mu u riječ i oponirajući. To samo po sebi ne bi bilo ništa neobično da se nije događalo pred novinarima. Političar koji ima imalo pojma o politici zna da se o nesuglasicama, o spornim točkama, ukratko o svemu onome u čemu se gost i domaćin ne slažu ili barem ne slažu potpuno, razgovara isključivo iza zatvorenih vrata. Glumac kojemu su nametnuli ulogu predsjednika to očito nije znao, ili je zaboravio, ili ga nisu upozorili. 

Bilo kako bilo, Zelenski je na prvi pogled odigrao ulogu hrabrog predsjednika koji se ne suzdržava da jednom predsjedniku Amerike kaže ono što ga ide. I u tome su smislu bili intonirani unisono svi komentari u evropskim mainstream medijima. O izrazima podrške koji su doslovno pljuštali iz svih glavnih gradova Evrope da uopće i ne govorimo. 

Da je ostalo samo na tome, i da Zelenski sa svojom delegacijom nije posve neceremonijalno, da ne kažemo najuren iz Bijele kuće, famu o hrabrom predsjedniku napadnute zemlje bilo bi, pogotovo s obzirom na strogo kontrolirane takozvane slobodne medije, i moguće održati. Činjenica je, međutim, eto moramo ponovno posegnuti za činjenicama, da se ukrajinski predsjednik 24 sata nakon debakla u Bijeloj kući posuo peopelom, ispričao svojem domaćinu koji ga je doslovno izbacio iz Bijele kuće, čak uskraćujući mu ručak, da je izrazio golemu zahvalnost na svemu što je dosada učinila Amerika pomažući Ukrajinu, a to je bilo upravo ono što su Trump i Vence od njega tražili.

I tako je od glumca predsjednika ostao tek predsjednik pokajnik. 

Što, međutim, Trumpa nije spriječilo u tome da jednim potezom obustavi svaku daljnju američku vojnu pomoć Ukrajini i da uskrati toj zemlji nešto što je vitalno važno, a to su američki obavještajni podaci, to je ‘servis’ američkih satelita koje su omogućavali Ukrajincima da se, s jedne strane, koliko toliko uspješno brane od ruskih napada, a s druge strane i da napadaju ciljeve unutar Rusije. 

Trump naravno igra na kartu mirotvorca i tvrdi kako na ukrajinskoj strani ne vidi dovoljno spremnosti na postizanje sporazuma ne o miru, nego najprije o prekidu vatre. U čemu ima dosta istine, jer Zelenski i dalje inzistira na sporazumu o miru koji bi bio zasnovan na potpunom povlačenju ruskih trupa iz Ukrajine, što je svakom ‘realpolitičaru’ savršeno jasno da je neostvarivo. 

U tome trenutku, međutim, na scenu stupaju evropski političari. Uz razvijene ratne zastave i pod geslom Evropa je ostala sama i Evropa mora pokazati što može i što zna, demonstrativno su nastavili pružati podršku Zelenskom. I političari, a to su oni za koje smo u naslovu ovog teksta vrlo neuljudno rekli da su bez mozga, krenuli putem koji će - nastavili se - Evropu neminovno dovesti u konfrontaciju s Rusijom. Osim što bi to bilo pogubno, za tako nešto današnja Evropa, takva kakva jest, nije ekonomski ni vojno spremna. Ma koliko Poljska, koja neskriveno aspirira na vodeću ulogu u toj zlosretno ujedinjenoj ratnoj Evropi sutrašnjice, tvrdi suprotno. 

Pa posegnimo opet jednom za činjenicama. Od kraja Drugog svjetskog rata Evropa, mislimo sada na zapadnu Evropu, živi u sjeni Sjedinjenih Američkih Država. Izraz ‘sjena’ u ovome kontekstu podrazumijeva gospodarsku - nećemo reći ovisnost - ali isprepletenost, potom u svakome slučaju političku bliskost, da se poslužimo najblažim mogućim izrazom, da bismo, kada je u pitanju vojna suradnja, nužno došli do zaključka kako je Evropa u potpunosti ovisna o Sjedinjenim Američkim Državama. 

Instrument kojim je Amerika ostvarivala i ostvaruje i danas svoju hegemoniju nad Evropom o vojnom smislu jest Atlantski pakt. Samo je predsjednik Pete republike u Francuskoj, general De Gaulle imao hrabrosti i mudrosti da svoju zemlju izvuče iz vojne komponente NATO pakta, što su, naravno, njegovi nasljednici poništili. Atlantski pakt preživio je završetak Hladnog rata, preživio je disoluciju Sovjetskog Saveza i raspuštanje Varšavskog ugovora i ostao je na svjetskoj sceni usamljeni ali moćni instrument ostvarivanja u prvome redu američke politike. Sve do dolaska u Bijelu kuću Donalda Trumpa i njegove ekipe. Trump, prema svemu sudeći, brodi u smjeru bilateralnog dogovaranja s onim zemljama što ih smatra vodećima u svijetu. Drugim riječima, Trump, ako svi znaci ne varaju, ide na podjelu svijeta u nove interesne zone. Na koji način i sa kakvim apetitima najbolje se vidi u odnosu prema Grenlandu i Kanadi.

Trump ide na dogovaranje s velikima, suvišno je i reći - na račun malih. Koliko god Ukrajina nije mala ona u ovome kontekstu sasvim sigurno spada u kategoriju onih na čiji će se račun Trump dogovarati. Naravno, ne smije se smetnuti s uma činjenica da bi završetak rata u Ukrajini što traje već više od tri godine značio i prekidanje zaista besmislenog ubijanja tisuća i stotina tisuća Ukrajinaca i Rusa. Ono što, međutim, posebno boli evropske čelnike, a sada mislimo i na zapadnoevropske i na one u istočnoj Evropi, nekadašnje sovjetske satelite, to je da nova američka administracija naziva rat u Ukrajini imenom kojim ga od početka nazivaju oni analitičari i komentatori koje se nisu odrekli toga da misle vlastitom glavom. Naziva ga predstavničkim ratom i zaista čovjek mora biti ili neuk ili potpuno indoktriniran pa da zatvori oči pred činjenicom da od početka rata u Ukrajini, koji se vodi preko leđa Ukrainaca i njihovom krvlju, s jedne strane ratuju Sjedinjene Američke Države i njihovi evropski saveznici, a s druge strane Rusija. I to nije nikakva moskovska propaganda, to nije nikakvi ruski ‘narativ’, to je činjenica.

Baš kao što je činjenica i to da rata u Ukrajini, pri čemu ni u jednom trenutku ne zaboravljamo da ga je počela Rusija, nikada ne bi bilo da nije bilo one zlosretne politike širenja NATO pakta prema ruskim granicama. I to je nešto što članovi Trampove administracije počinju javno i otvoreno govoriti, pa je i to ono što neizmjerno iritira evropske čelnike koji jednostavno nemaju ni snage, ni hrabrosti, ni pameti da priznaju da su godinama slijedili političke naloge iz Washingtona i da su slijedeći te naloge, ali iz onog Washingtona kojim su vladale garniture toliko različite od ove sadašnje Trampove - pri čemu ne mislimo nužno da je ona idealna - dapače, svoje zemlje vodili u pogrešnom pravcu, a u posljednjih nekoliko godina u katastrofalno pogrešnom. 

I ti evropski čelnici za koje jedva da bi se moglo reći da su političari, državnici sasvim sigurno nisu, nemaju snage ni hrabrosti suočiti se sami sa sobom i sa promašenošću politike što su je vodili na štetu svojih zemalja i njihovih građana. Sve dok ih Ti građani na izborima ne suoče s nezadovoljstvom koje u prvom redu ima svoje izvorište u smanjenju životnog standarda, u otpuštanju radnika iz velikih industrijskih pogona te u inflaciji. A što je sve izravna posljedica bespogovornog svrstavanja uz Ameriku, naglašavamo ponovo ne Trumpovu Ameriku, i usvajanja bespogovornog antiruskog kursa.

To je ona famozna parola, do pobjede Ukrajine, odnosno do poraza Rusije, parola koja nije ništa drugo nego ‘mission impossible’. Evropa bi morala shvatiti, a tragedija bi mogla biti u tome da će ona to shvatiti tek kada na čelo ključnih evropskih zemalja dođu desni režimi, suverenistički, da upotrijebimo jedan od danas modernih izraza, da je jedan od interesa, da ne kažemo ključni interes Evrope da surađuje s Rusijom. Drugim riječima, Evropa mora učiniti upravo kopernikanski obrat od sadašnje situacije u kojoj živi u stalnoj i sve prisutnijoj psihozi straha, u kojoj je maltene pitanje dana kada će Rusija napasti neku od evropskih zemalja, u psihozi straha u kojoj francuski predsjednik nudi nuklearni ‘kišobran’ svoje zemlje Zapadnoj Evropi da bi se obranila od ‘ruske opasnosti’.

S obzirom na činjenicu da nema, barem zasada, ni najmanjih naznaka da bi Evropa mogla odustati od pretvaranja Staroga kontinenta u tvrđavu, da bi mogla odustati od do sada nezabilježene utrke u naoružavanju, da bi mogla odustati od povijesnih laži kojima je uspješno zamijenjena istina, s obzirom na sve to, realna je opasnost da objektivno obezglavljena Evropa, u potrazi za svojim novim identitetom i u svojoj samo prividnoj ujedinjenosti, krene putem izravnog angažiranja u ratu u Ukrajini, drugim riječima krene putem izravne vojne konfrontacije sa Rusijom. 

Način na koji se Evropa ponaša lišena američkog vodstva i tražeći samu sebe ne u konceptu razvoja, ne u miru, ne u suradnji, nego u ratu sa Rusijom potpuno opravdava konstataciju iz naslova ovog teksta da današnjom Evropom vladaju nažalost demokratski izabrani političari, ali političari bez mozga.

Svijetu u kojem živimo danas, nažalost, nedostaje dobra ‘doza realpolitike’. A ono što se svijetu, u prvome redu Evropi, nudi kao politika nije ništa drugo nego put u propast. Taj je put trasiran još početkom devedesetih godina prošlog stoljeća u Sjedinjenim Državama, da bi nas u njegovu završnu fazu doveli jedan glumac bez teksta i hrpa političara bez mozga.

The rest is silence, rekao je još davno Shakespeare.