Ima među tim šetačima, pješacima, prolaznicima sigurno i namćorih, ciničnih nevjernika Foto: HINA/ Damir SENČAR /ds
Nije najbolnije to što Zagrepčane ne smeta taj nedecenti, hipertrofirani neokič, nego nemogućnost spoznaje da su za sav taj jednokratni šund mijenjali slobodu kretanja. I još ponosno za to preuzimaju nagrade iz sredina kojima takvo što ne pada na pamet
Anualne religijske manifestacije i popratna ceremonijalno-konzumeristička mahnitost ponovo su tu. Prosinac, mjesec koji je ime dobio po sramežljivom Suncu koje tek u zadnjim danima godine prosije, mjesec je u kojem Sunčevo mjesto zauzimaju mahniti, tričarijama zaluđeni Zagrepčani.
Neumorno se skiću centrom grada, na potezu od Stare Vlaške, preko Trga, Cvjetnog i Zrinjevca, sve do Glavnoga kolodvora. Uživaju u svjetlima, klizanju, kuhanom vinu, kobasicama, sitnim darovima i prigodnim suvenirima. Uživaju u blagdanima i zimskim gradskim radostima, pa i ovih dana kada nema snijega da zaokruži cijeli taj festivni ambijent.
Ima među tim šetačima, pješacima, prolaznicima sigurno i namćorih, ciničnih nevjernika. Onih koji ne vjeruju u čuda, zagrobni život i nisu ludi za kobasicama. Valjda i oni zaslužuju priliku za malo sreće.
Što bi takvi mogli primijetiti u ovim danima? Dok jedni vide niz sezonskih postaja za krkanje i lokanje, oni vide beskonačne redove za neprebrojive rođačke kućice, tvornice novca u ime osrednje božićne gastro- i eno-ponude, cijenom inflatirane igračke i estetski porazne rukavice. Oni čuju neumoran, zaglušujuć plač djece i monotono tuljenje blagdanskih himni, odnosno visokotonalnih sirena koje bezuspješno simuliraju melodiju. Pitaju se trebaju li vam zaista artificijelni snijeg, predimenzionirani borovi i drugo vazdazeleno drveće? Postoji li točka u kojoj će vam prisjesti ta zasićenost adventskim i božićnim svime i svačime?
Nije najbolnije to što Zagrepčane ne smeta taj nedecenti, hipertrofirani neokič, nego nemogućnost spoznaje da su za sav taj jednokratni šund mijenjali slobodu kretanja. I još ponosno za to preuzimaju nagrade iz sredina kojima takvo što ne pada na pamet.
Prošetati gradom je naprosto nemoguće dok traje prosinačka sinergijska histerija. Nema načina da se zaobiđu horde puž-sporih prolaznika koji se dave najprije u bratwurstu, nataču kuhanim vinima, a zatim se slade fritulama i drugim šećerno-masnim delicijama. Kao da nije dosta ta usporena raja, nego su trgovi i ulice minirani štandovima, jaslicama, nakitom, ukrasima… Čovjek nema kamo ni kako pobjeći.
Prosinac je Zagrepčanima presjek u vremenu kada moraju obaviti ono što im ne pada na pamet u ostatku godine. Zagrepčani vole ići u muzeje na Noć muzeja, kada ne vide eksponate, vole ići u kazalište na Noć kazališta, kada je jedino slobodno mjesto nebranjeni tabure u auli, a na klizanje vole ići samo kada je kolektivna psihoza. Šetati vole samo kada se ne mogu pomaknuti od rulje.
Ali ajde, ove godine barem nema onog monstruoznog, kanibalističnog šatora nasred Trga. Valjda je Zagreb premali za dva šatora, bila bi šteta da onaj na Savskoj padne u drugi plan. Iako, jelo bi se i pilo podjednako u oba, samo što bi u drugom klijentela bila zericu militantnija.
I tako, do idućeg prosinca u Zagrebu…