Sigurno ste čuli da je Hrvatska, odnosno njezin zastupnik u Europskom parlamentu Andrej Plenković iz HDZ-a, bila inicijator donošenja rezolucije o Šešelju kojom se "snažno osuđuje ratno-huškačka retorika Vojislava Šešelja, poziva Srbiju da se distancira od njegova djelovanja, a Haaški sud da preispita svoju odluku o njegovu puštanju na privremenu slobodu".
Sigurno ste čuli i da je i Hrvatski sabor "izrazio duboko nezadovoljstvo odlukom Međunarodnoga kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju o privremenom puštanju otpuženika za ratne zločine Vojislava Šešelja na slobodu te pozvao Sud da opozove svoju odluku".
Da bi čovjek riječ rekao. Sve kako treba i sve na mjestu. Osim Šešelja, koji zahvaljujući onome što se naziva međunarodna pravda, a zapravo je čudnovat sklop političkih interesa pod patronatom velikih sila koje se njome, mislimo na pravdu, bave isključivo kad im zatreba, pa je onda kao nekorisnu svako malo tako i zaborave - nije u zatvoru.
Dakle, ako imalo pratite politička zbivanja, za ova dva politička poteza ste čuli.
Jeste li, međutim, čuli da je Hrvatska u glasanju o rezoluciji kojom se pozivalo na borbu protiv veličanja nacizma i drugih oblika rasne diskriminacije, ksenofobije i drugih oblika netolerancije u Ujedinjenim narodima, u Odboru Opće skupštine za društvena i humanitarna pitanja, bila suzdržana?
Ne, nije to bilo minutu ili dvije prije nego što ste počeli čitati ovaj tekst, nego prije gotovo tjedan dana.
U tišini se dogodilo, onako kako i priliči državi koja ima problema i sa svojom unutarnjom politikom, pa vanjsku niti stigne niti može voditi.
Da objasnimo tu njujoršku sramotu Republike Hrvatske. Rezolucijom se željelo izraziti zabrinutost zbog "širenja različitih ekstremističkih političkih stranaka, pokreta i skupina u mnogim dijelovima svijeta, uključujući i neonaciste i rasističke ekstremističke pokrete i ideologije". Upozoravalo se zbog "slavljenja u bilo kojem obliku nacističkog pokreta i bivših pripadnika Waffen-SS-a, uključujući i izgradnju spomenika i spomen-obilježja njihovim pripadnicima". Pa se onda pozvalo "članice UN-a da u skladu s međunarodnim standardima ljudskih prava usvoje učinkovitije mjere za suzbijanje ove pojave i širenja ekstremizma, koji predstavlja stvarnu prijetnju demokratskim vrijednostima". Onda se još podsjetilo da poduzete mjere za suzbijanje ekstremističkih političkih stranaka, pokreta i skupina "moraju biti u skladu s međunarodnim standardima o ljudskim pravima".
I sve tako nešto. Rekli bi cinici, uobičajena diplomatska palamuđenja viđena već tisuću puta koja nikoga ni na što ne obvezuju niti ikome što govore.
Ali ovaj put nije tako.
Problem je, naime, bio u činjenici da je predlagatelj te rezolucije bila – Rusija. A Rusija je – nitko to još nije baš javno rekao, ali očito se ovdje takvom drži – zemlja u kojoj vlada komunizam s primjesama fašizma, a sve garnirano totalitarnom diktaturom tog sveruskog, čas premijera čas predsjednika, a zapravo cara Vladimira Putina, koji uporno hoće biti veći nego što jest i ovladati svijetom.
Budući da nitko pametan nema problema s Putinovom demokratskom sviješću, uostalom za takvo što je i jedna rečenica previše, nemamo ni mi.
Imamo, međutim, s onom drugom stranom koja se tako kune u demokraciju i zaštitu ljudskih prava, posebno pred totalitarnim režimima među kojima prednjače oni nacistički, pa bi čovjek očekivao da će se rezolucija donijeti rutinski.
Ispalo je, međutim, da je prošla prilično tanko. Za nju je glasalo 115 država, 55 ih je bilo suzdržano (među njima i Hrvatska, kao i ostale članice EU-a te BiH, Crna Gora i Makedonija), a ne biste vjerovali – bilo je i država koje su bile protiv. Njih tri: SAD, Kanada i Ukrajina, uz napomenu da su SAD i Kanada i prošle godine oštro ustale protiv ovakvog definiranja nacizma.
Idemo vidjeti kako se samo od sebe ogradilo hrvatsko Ministarstvo vanjskih poslova baveći se Šešeljem i sličnim spodobama uskrslim iz 1990-ih, izravno odgovornima što se na "našim područjima" probudio nacizam.
U kratkoj vijesti na portalu Ministarstva stoji ovo:
"Treći odbor Opće skupštine Ujedinjenih naroda (društvena, humanitarna i kulturna pitanja) glasovao je 21. studenog 2014. u New Yorku o rezoluciji 'Borba protiv glorifikacije nacizma, neo-nacizma i druge prakse koja doprinosi raspirivanju sadašnjih oblika rasizma, rasne diskriminacije, ksenofobije i s tim povezane netolerantnosti', prilikom čega je Hrvatska zajedno s partnerima iz EU i ostalih 27 država članica UN-a bila suzdržana. Predstavnik Italije u ime EU je rekao da se EU obvezala boriti protiv rasizma, rasne diskriminacije, ksenofobije i srodnih oblika netolerancije sa sveobuhvatnim naporima na nacionalnoj, regionalnoj i međunarodnoj sceni. EU je u govoru istaknula da je rezolucija neujednačena u osudi totalitarnih ideologija, da nedovoljno govori o temeljnim pravima slobode govora i javnog okupljanja, te da nema jednak odnos prema različitim oblicima diskriminacije, rasizma i ksenofobije – rezolucija je selektivna, a trebala bi biti sveobuhvatna. Dodatno, EU smatra da je Rusija (kao nositelj) u dijelu rezolucije 'pokušala zloupotrijebiti borbu protiv neo-nacizma u kontekstu krize u Ukrajini'".
Ma što ovo oko Ukrajine značilo, jer se, posebno diplomatskim rječnikom gledano, može tumačiti kao i podrška nacističkim snagama, kojih u Ukrajini itekako ima.
Rusi su, naravno, pokušali progurati svoju inicijativu, pa je Anatolij Viktorov iz njihova ministarstva vanjskih poslova rekao "kako je usvajanje rezolucije dužnost Opće skupštine, ne samo zbog onih koji su stvorili UN, nego i zbog generacija čiji su očevi – utemeljitelji organizacije – nastojali osloboditi svijet od strahota nacizma i rata", pri čemu se možda i sjetio onih tisuća poginulih Rusa na Sremskom frontu.
Onda je još "izrazio žaljenje" da dokument nije usvojen jednoglasno te naglasio kako su vidljivi trendovi jačanja i veličanja nacizma. Prema njegovim riječima, "dan oslobođenja od nacista mnogi drže danom žalosti, a one koji su se borili protiv antifašističke koalicije ili surađivali s nacistima, pokušava se podići na razinu nacionalnih heroja". "Nezamislivo je da se to događa u Europi, koja je u potpunosti iskusila užase nacionalsocijalizma. Mi smatramo da to nije politički korektno te kako mnogi nastoje falsificirati povijest. To je otvoreni cinizam i blasfemija protiv onih koji su oslobodili svijet od nacionalsocijalizma. Štoviše, to je i kazneno djelo u smislu članka 4. Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije", upozorio je Anatolij Viktorov.
OK, politikantstvo je uvijek bilo vezano uz Ujedinjene narode. Još dok su egzistirali kao Liga naroda, pa su jedva i reagirali na Hitlerovu histeriju koja je dovela do Drugoga svjetskog rata. Tijelo u kojem stoluju diplomati i za tu činjenicu mlate veliki novac nikad nije ni imalo važnost koju su mu političari – sve redom svjesni te činjenice – po potrebi pokušavali dati ne bi li zamaskirali što se zapravo radi kada se kulise spuste.
Stoga ne čudi ni ovakav ishod glasanja. Rezolucija je, na sreću, prošla, ali bode oči da jedna od država koja se suočila s novovjekim fašizmom, kao što je to Hrvatska, šutnjom poprati sve ono što se događa oko nje slijepo slijedeći diktat iz Bruxullesa.
Osim toga, a nije nevažno znati, HDZ je kao najveća opozicijska stranka dogovorio koaliciju s Hrvatskom čistom strankom prava, čiji je predsjednik Josip Miljak, pametno je zabilježio Novi list, nema tome dugo, kazao da se zalaže za "oslobođenje cijeloga hrvatskoga etničkoga i povijesnoga prostora, za uspostavu potpuno samostalne i nezavisne Države Hrvatske na cijelom tom prostoru". A na stranačkoj tribini u povodu 80. obljetnice atentata na kralja Aleksandra, koji su u Marseilleu organizirale ustaše, još i ovo: "Poglavnik Pavelić iskoristio je povijesnu priliku i nakon 839 godina proglasio NDH na cjelokupnom povijesnom hrvatskom državnom prostoru. Ta država je bila daleko više nezavisnija i uređenija nego ova današnja."
Nema što, stvarno smo u trendu…
Tekst je dio Forumova projekta "Javne politike s figom u džepu", koji financijski podupire Agencija za elektroničke medije.