Za osnovu hrvatskog huliganskog & „huliganskog“ problema tragove interesa pokazali su tek ministri iz Mosta, Orepić i Šprlje, koji su stidljivo promrmljali da se svi zakoni ove doista slučajne države trebaju barem glumljeno poštovati. Pa tako i Zakon o sportu. Maleni je to napredak za Hrvatsku, ali korak gigantskih razmjera za političku elitu Foto: FaH
„Zašto se ne provodi Zakon o sportu?“, upitan je ministar sporta Predrag Šustar ovog ponedjeljka, otprilike negdje na vrhuncu histerije oko organizirane navijačke diverzije na interese većinskog vlasnika skupe ergele na izložbi u Francuskoj, ali i posljedičnog ataka na slaba srca nacije zaogrnute u kockice. Ili kvadratiće, ako ćemo cijepiti.
Ranojutarnji paradni kolegij u Banskim dvorima protekao je u očekivano revijalnom tonu, valjda kao pokušaj saniranja blamaže Kolinde Grabar Kitarović s njenim orjunaškim i antihrvatskim bulažnjenjem oko jedne prije svega antikorupcijske akcije, doduše s ozbiljnim posljedicama na mutavo nacionalno biće i njegove pripadajuće facebook statuse. Premijer Tihomir Orešković i njegovih nekoliko bližih suradnika izrecitirali su fraze koje su trebali - nešto o netoleriranju budućih huliganskih ispada, sjajnoj suradnji sa stranim policijama i još strožim sankcijama za prijestupnike, uglavnom bla-bla i truć-ruć - a barem su rečenicom o regionalnoj raspršenosti antimafijaških atentatora iz Saint Etienna smirili ozbiljne tendencije javnog linča rulje kojoj stavove, svijest i lažni domoljubni refleks kreiraju Velimir Bujanec, mašinerija iz medijske kuće u vlasništvu odvjetnika Zdravka Mamića i friško instalirani, beznadno pogubljeni, ali solidno usmjereni kadrovi nacionalne i javne (televizijske) kuće.
Za osnovu hrvatskog huliganskog & „huliganskog“ problema - izuzev onih koji nogomet zbilja prate na tjednoj umjesto na rekreativnoj dvogodišnjoj bazi, namaškaranih lica i nakićenih retrovizora, ali i izuzev svakog ozbiljnijeg svjetskog medija zapadno od Bregane - tragove interesa pokazali su tek ministri iz Mosta, Orepić i Šprlje, koji su stidljivo promrmljali da se svi zakoni ove doista slučajne države trebaju barem glumljeno poštovati. Pa tako i Zakon o sportu.
Maleni je to napredak za Hrvatsku, ali korak gigantskih razmjera za političku elitu, pogotovo jer u nju silom utjecaja višegodišnje negativne selekcije treba ubrojiti i jednog Gordana Marasa. Njemu u nacionalnom nogometnom savezu „ima ljudi kojima tu možda nije mjesto“, ali opet, „kaj se tu može, svejedno navijam“.
Najpozvaniji tehnički (sva sreća da nije još i stručni) ministar abortirane vlade Predrag Šustar je, dakle, u cijelom tom metežu jasno upitan o uzroku iznenadnog poremećaja dotad skladnog partnerstva politike i nogometnih struktura, prigodno zaštićenog HNS-ovim skupocjenim kišobranom, već opranim u prethodnoj združenoj milijunskoj peračkoj akciji s državnim Narodnim novinama. Postavljeno mu je samo jedno razumsko pitanje, otprilike u rangu onoga o razlozima radikalnog prosvjeda hrvatskih navijača, na koje jedan po hrvatskim standardima ozbiljno prerevan strani novinar nije dobio odgovor, jer mu je glasnogovornik saveza uskratio mogućnost daljnje komunikacije s Mamićevim timariteljem Antom Čačićem: zašto, dakle, ministarstvo Predraga Šustara ne provodi vlastiti zakon?
„Nadam se da će se ići u izradu novoga“, odvratio je nedavno ošišani ministar, jasno nam davši do znanja da će mu kovrčava vuna na tjemenu prije ili kasnije ponovno izrasti i da sezonsko odstranjivanje najkorisnijeg tjelesnog materijala ne može prikriti realnu životnu funkciju njegovog vlasnika.
Bio je to trenutak koji bi u realnim demokracijama predstavljao signal za ozbiljan politički fajt - to, naime, da nominalni utjerivač zakona sasvim otvoreno drži ljestve njegovim evidentnim metama i usput bezobrazno laže da će u preostala tri tjedna iskoristiti tehnički prozor za usvajanje novoga - samo da na suprotnoj strani ne stoji „kaj se tu može, svejedno navijam“ Maras i ostali marasi.
Bio bi to i avangardni politički manevar samo da ga Šustar nije prepisao od također maštovitog prethodnika Vedrana Mornara. Hodogram je, doduše, ponešto različit: dok je Mornar prošle godine aktivno zapinjao nogu izmjenama Zakona o sportu također obećavajući neku svoju imaginarnu „cjelovitu i sveobuhvatnu verziju“, u stvarnosti kupujući vrijeme do povratka Mamićevih sponzora i sponzorskih lutaka na vlast, Šustar danas još trapavije izbjegava notornu činjenicu da se zakoni imaju poštovati dok su na snazi, jer valjda pruža posljednje ture kisika nogometnoj krimogenoj strukturi u nadi da će dojahati prinčevi i princeze iz Ustavnog suda.
Ako je dio sudaca skočio u ozbiljni moralni ambis - da budemo nježni - time što je kontaktirao s osumnjičenikom za pravosudno dosad rekordno teški kriminalni pothvat u novijoj hrvatskoj povijesti, ako je glavom platio i sam vrh obavještajnog aparata jer je neoprezno registrirao zajednički rođendanski dernek same predsjednice države - tko je jedan tehnički ministar da staje na put uhodanom javnoprivatnom sportskom poduhvatu, pogotovo jer su njegove jedine realne prepreke onih desetak baklji na travnjaku u Saint Etiennu?
One se, doduše, posljednjih godina s istim motivima ukazuju u stvarnom ili metaforičkom obliku svugdje oko privatiziranih nogometnih i robovlasničkih Mamićevih pogona - recimo prije dvije godine u Italiji - no ni u što se ne možemo bolje pouzdati nego u kolektivne kapacitete Hrvata koji manirom zlatnih ribica dodirom staklenog kraja akvarija zaboravljaju gdje su bili pet sekundi ranije.
Dakako da nesretni Šustar nema na raspolaganju kapacitete za smislene odgovore, no time se ionako ne treba zamarati. Nikakva kurikularna reforma zapuštenu naciju ne bi najednom osposobila za razumsko rasuđivanje, otvaranje dileme o tome je li, recimo, s ove strane pameti i respekta prema inteligenciji građana obećavati ekspresne trotjedne zakonske izmjene u hitnoj proceduri, kojima bi se nadomjestio zakon donesen nakon višemjesečnoj kilavljenja - ali s jedinom zamjerkom da nije trebao biti hitan?
Moglo bi se fantazirati da se otvori javna dilema koji vrag u tom Zakonu o sportu žulja združenu ekipu iz Hiltona i Sheratona - financijska kontrola, barem teoretska mogućnost kažnjavanja huligana iz loža ili sasvim jednostavan i pošten novi ustroj saveza, makar je izvjesno da od svake opcije bježe k'o poštenje od HDZ-a. Moglo bi se, samo sada nije vrijeme, niti je Francuska mjesto za to: nemojmo kvariti komod nacije prikopčane na pivske kornere i akcijske prodaje televizora, nemojmo remetiti sklad zastavica na automobilima i prigodno ukrašenih profilnih slika i kućnih ljubimaca na društvenim mrežama, nemojmo upropaštavati agencijske aranžmane i sponzorske pakete, nemojmo mrljati nacionalnu šminku iluzijom da se u barem ovom segmentu društva višegodišnja bitka s notornom famiglijom i njenim kumovima može završiti u sada već utopijskom redu i poštenju.
Samo, ovog puta naletjeli su na malo zajebanije igrače.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2016. godinu