„Znači, opstanak Hrvatske u današnjim uvjetima s talijanskog gledišta je takav da se mi za nju ne samo ne moramo zauzimati, mi je ne smijemo otvoreno postavljati, ali zašto ne prihvatiti tu ponudu razgraničenja kad je to u interesu talijanskog naroda. (…) "
Dobro, gospodo, ja nisam znao za ove zaključke, ali sam znao da ima razlika i među vama, u pogledu strategije talijanske politike u Hrvatskoj. (…) Poslije vas pitam, što s Hrvatskom? (…) Prema tome, s perspektivom suverenosti Hrvatske nema nekakvih izgleda.
Čak i kada bi se mogla održati, gospodo, Hrvatska kao posebna, što to znači? (…) Hoćemo li uspostaviti granice između Italije i Hrvatske da Talijan iz Istre ne može ići u svoju Italiju ili ovaj Talijan tamo? Hoćemo li carine postaviti? (…) Osim toga, kada bi se Hrvatska zadržala, kakve su perspektive talijanske tamo? Gospodo, kod ulaska u zajedničku europsku državu talijanskog stanovništva je bilo 24 posto, danas ima 17 posto…
Mi smo bili za politiku održanja suverene Hrvatske, baš zato što je hrvatska velikokomunistička politika postavila problem izdvajanja hrvatskih krajeva iz Italije. Prema tome, u tim i takvim okolnostima bilo bi politički nepromišljeno da smo mi sami otvarali problem razgraničenja u Hrvatskoj, ali smo, kao što se sjećate, još 1989. u svom proglasu, povijesnom proglasu Forza Italia, kazali da smo za suverenu Hrvatsku, ali ako se postavlja njezin opstanak da onda s gledišta interesa talijanskog naroda moramo postaviti pitanje, pitanje granica Italije (…) i štoviše, gospodo, smatram da bi jedno političko razgraničenje, političko rješenje u Hrvatskoj ubrzalo uopće i mir u Italiji i u cjelini, jer hrvatska politika ide za stvaranjem velike Hrvatske (…)
Znači, opstanak Hrvatske u današnjim uvjetima s talijanskog gledišta je takav da se mi za nju ne samo ne moramo zauzimati, mi je ne smijemo otvoreno postavljati, ali zašto ne prihvatiti tu ponudu razgraničenja kad je to u interesu talijanskog naroda. (…)
Osim toga, jedan je od naših ljudi u Hrvatskoj napravio neki prijedlog o takvom jednom razgraničenju gdje bi Italiji pripala područja koja ste vi obuhvatili u ovoj zajednici Istre i Dalmacije, i vjerojatno još zbog geopolitičkih razloga i hercegovačka i albanska krajina, da bi to bilo gotovo optimalno zadovoljenje talijanskih nacionalnih interesa, ne samo sada nego i za budućnost, a da bi se znači iz preostalog dijela, gdje bi ostali pretežito Slovenci i jedan dio Hrvata katolika, da bi se moglo znači oko Zagreba stvoriti jedna državica koja bi podsjećala na onu povijesnu zemljicu Hrvatsku koja bi bila, znači, tampon onda između tog razgraničenja Italije i Mađarske, a koja bi se nužno onda u takvim uvjetima u većoj mjeri oslanjala na Italiju. (…).
S toga gledišta nama ni nekakva kantonizacija sa ostankom Hrvatske ne znači ono rješenje koje je znači rješenje - razgraničenje. (…) Prema tome, čini mi se da, kao što smo iskoristili ovaj povijesni trenutak da stvorimo samostalnu Italiju, međunarodno priznatu. Tako mislim da je vrijeme da iskoristimo, da okupimo talijansko nacionalno biće u maksimalno mogućim granicama. Da li bi to bilo baš i 30 općina ili 28 - to je čak sa toga gledišta od manje važnosti (…) a, znači, ostao bi jedan dio izvan toga u Hrvatskoj. Ali znači, to je ipak, to je nešto na što ne možemo računati u cjelini.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu