Njima ne treba programska izvrsnost, strateški planovi i promjena smjera, jer se u teatru događa isto što i u ostalim područjima – urušavanje cijelog sustava na korist pojedinaca Foto: Croatia.hr
Kolumne o propasti sustava javnih kazališta u Hrvatskoj mogli bismo ispisivati svakodnevno i ne bismo stigli opisati sve one neuralgične, čak i patološke pojave koje su ga snašle i koje ga tište desetljećima. Pokušat ću na ovome portalu ukazati na najdublja krizna žarišta sugerirajući dakako i moguće pravce njihova izlječenja, sve u cilju ukazivanja na prijeko potrebnu reformu cijelog kazališnog sustava.
U ovome je trenutku u Hrvatskoj čak deset hrvatskih repertoarnih kazališta posve obezglavljeno te im je program postao zadnja rupa na svirali. Od Vinkovaca preko Osijeka, Zagreba i Šibenika, pa do Splita i Dubrovnika kriza trese naše kazališne uprave i ansamble. Neka od njih su mjesecima bez uprava, neka imaju v.d. uprave, neka su upravo zatvorila natječaje, neka ih baš raspisala ili tek postavila nove ravnatelje ili v.d. ravnatelje. Neka su pak u tako dubokoj krizi da su se, u očekivanju Godota, prepustila sveopćem kaosu i ne haju za zakon. Svima je zajedničko to da su «abnormalno neorganizirana» i prepuštena – kako to Gavella piše još 1960. godine «uzurpiranoj glasnosti pojedinačnih manjih i većih samovolja» koje danas nazivamo jednostavnije: interesnim grupama. Premrežile su hrvatsko kazalište tako gusto i intenzivno da je sustav potpuno paraliziran.
S druge strane, njihovi osnivači (gradovi, a u slučaju zagrebačkog HNK i Vlada) prepustili su se ad-hoc djelovanju pa nemaju na umu ni najmanju viziju njihova razvoja i budućnosti, lakše im je da tako premreženi partikularnim interesima ostanu tavoriti u 19. stoljeću, neki čak i u predmiletićevskoj eri diletantizma i neprofesionalizma.
Rezultat: nekonzistentne i letargične repertoarne politike, needuciranost administrativnoga i produkcijskoga aparata, upravljački autizam i suludi klijentelizam, uhljebljivanje podobnih, odbacivanje stručnih.
Ima još: Ad hoc promjene Zakona o kazalištu, brojni propali (čitaj neuspješno namješteni) natječaji, zakulisna praktika i politička trgovina en masse, smjene ravnatelja bez objašnjenja i angažiranje novih bez programa, sukobi interesa sviju vrsta, pogodovanje političarima i njihovim interesima, dugovi, krivotvoreni dokumenti, izvlačenje novca iz proračuna, mobbing onih koji odbijaju posluh – uglavnom bezakonje i kombinatorika van pameti na korist nekolicine bahatih i drskih neznalica kojima je misao vodilja ponešto izmijenjeni hit Prljavaca iz 90-ih pa sad glasi: «Lupi petama i inkasiraj!» Kad se tome pribroji i ona legendarna «zatrovanost atmosfere» (S. Ježić) o kojoj se u nas piše već desetljećima imamo to što imamo: vječnu i gotovo nerješivu – krizu kazališta.
Sve to omogućuje desetljećima manje više ista neučinkovita kulturna politika koja naša kazališta hrani velikim, kako programskim, tako i hladnopogonskim sredstvima, a ne traži ništa. Ne treba njima programska izvrsnost, redovite evaluacije, strateški planovi i promjena smjera u umjetničkim i organizacijskim vizijama. Navlas isto kao i u ostalim područjima u ovoj zemlji – urušavanje cijelog sustava na korist pojedinaca. Dokazali smo doista da je teatar ogledalo društva, ali ne samo to – ono je i samo postalo generator društvenih kriza, kao nikad dosad u svojoj 150-godišnjoj povijesti.
Najveći su u tome gubitnici baš umjetnici koji ne bi smjeli više šutjeti. No, kao da su paralizirani strahom, posluhom i oportunizmom. I kao da se iz svega gore navedenog generirala čudna krilatica: Više straha – manje programa.
Kako sve preokrenuti i pokrenuti? Na prvi pogled čini se nemoguće, ali je u biti jednostavno, samo treba odlučiti: uz promjenu mnogih loših zakona koji reguliraju kulturne djelatnosti i aktivnosti i koji su toliko loši da je bolje da se i ne primjenjuju, valja nam sastaviti Zakon o umjetnicima i ostalim djelatnicima i zaposlenicima u kulturi.
No, ono što nam najviše treba i s čime je trebalo krenuti odavno jest sveobuhvatna edukacija na svim razinama i za sve sudionike. Bez toga će svaki zakon biti mrtvo slovo na papiru.
U sljedećim nastavcima objavljivat ću mnoge studije slučaja o nositeljima najdubljih kriza u našem kazalištu - od Ministarstva kulture i gradskih ureda za kulturu preko manje eksponiranih klijentelističkih generatora sve do bahatih pojedinaca s kojima se odavno trebao pozabaviti neki drugi medij – onaj istražni.
No, da ne bi ispalo da bilježim samo loše i negativno, ova će se kolumna baviti i (doduše rijetkim) pozitivnim praksama te predlagati moguća rješenja. Ne na bazi mišića, već na bazi zajedništva svih onih koji već predugo iščekuju - promjene.