Iskustvo jednog putnika: je li Irska obećana zemlja za nas (1)

Irska možda nije zemlja u kojoj teku med i mlijeko, ali činjenica je da su u njoj posao i novi život pronašle stotine hrvatskih građana. Kažu neki i tisuće, no do službenih podataka o tome koliko je "naših" gore gotovo je nemoguće doći jer ih nemaju ni hrvatsko veleposlanstvo u Dublinu ni irsko u Zagrebu.

Pisac ovih redova i sam je prošle jeseni otišao na "zeleni otok" s idejom da potraži posao, a možda i život. Za razliku od većine hrvatskih imigranata, mene nije natjerala ekonomska nužda, nego želja da živim u stranoj zemlji i radim pristojan posao u skladu sa svojim obrazovanjem i životnim navikama. Uostalom, nije mi bilo prvi put da odlazim izvan granica Hrvatske na dulje.  Ima nešto u životu bez svakodnevnog zagađivanja domaćom politikom. No, to je neka druga priča.

Odlučio sam se za malo kasniji odlazak u Irsku od planiranog, jer sam želio izaći na prošle parlamentarne izbore održane početkom studenoga, pa sam u zračnu luku Cork sletio tjedan dana nakon njih. Cork, taj "irski Split", nalazi se na jugu otoka i ima otprilike stanovnika kao i drugi po veličini grad u Hrvatskoj, a odabrao sam ga jer mi tamo živi i radi blizak rođak kojeg zbog vlastitih putovanja nisam dugo vidio.

Do Dublina 27 eura

Čim sam stigao u Cork, dočekala me njihova poznata klima – jak vjetar s kišom i poprilično hladnijim vremenom nego što je prošle jeseni bilo u Zagrebu. Za prvu ruku smjestio sam se u Ballincolligu, malom gradiću oko 15 kilometara istočno od Corka, u jednom bed&breakfastu, desetak minuta udaljenom od kuće u kojoj živi rođak. Soba je bila otprilike 2,5 s 1,8 metara, sa skvičavim krevetom koji, čim se okreneš, probudi sve druge sustanare, i to po cijeni od 100 eura za tjedan dana.

Mnogo naših za prvu se ruku smjesti u hostelima, gdje je cijena od 15 eura pa naviše, što znači spavanje u šesterokrevetnim sobama. Inače, cijene smještaja, odnosno najma, uistinu su visoke, kreću se od sobe za 400 do 500 eura na mjesec, dvosobnog stana od 800 do 1100 i kuća od 1200 pa naviše. Jasno, riječ je o cijenama u Corku i bližoj okolici.

Glavni irski grad Dublin skuplji je do 30 posto od Corka, dok je po malim mjestima jeftinije, ali je u manjim sredinama problem pronaći posao. Osim toga, problem je i skupoća javnog prijevoza pa tako povratna autobusna karta od "mog" Ballincolliga do Corka stoji 7,5 eura, a karta za vlak od Corka do Cobha, inače posljednje luke u koju je uplovio Titanic, 10 eura. Autobusna karta za Dublin je 27 eura za tri sata, koliko treba da se dođe do glavnoga grada.

Nas dvojica, zajedno s kolegicom također iz Hrvatske, odlučili smo stoga potražiti kuću da bismo smanjili troškove i živjeli u prihvatljivijem ambijentu. Postupak pri traženju kuće je sljedeći: najvažnije je stalno pratiti nove oglase i biti među prvima koji dođu pogledati nekretninu kako bi se čim prije predala ponuda za unajmljivanje, ali ni to ne znači da će kuća biti vaša jer iako agencija vodi proces, o tome kome će iznajmiti odlučuju vlasnici. To ovisi o poslu kojim se bavite, kakva su vam pisma preporuke bivšeg vlasnika mjesta gdje ste živjeli ili živite, pa sve do toga je li im se uopće sviđate.

Servisi za traženje posla

Na tržištu ima svakojakih "rupa" gdje bi malo tko uopće želio živjeti, ali što je, tu je. Na sreću, potkraj prvog tjedna Poljak koji je imao unajmljenu sobu u istoj kući gdje živi rođak, odlučio se vratiti se u domovinu pa sam je ja unajmio i time riješio smještaj na dulje, a i živio sam zajedno s rođakom. Cijena sobička od devet "kvadrata" iznosila je 85 eura na tjedan, dok se ostale prostorije - kupaonica, dnevni boravak i kuhinja - koriste zajednički. Pritom irska gradnja nije (pre)kvalitetna, sobe kao da su pregrađene ivericom, u kućama je hladno, a većina struju i plin plaća prepaidom, tj. kupuju bon i troše koliko imaju. Blago je reći da su na energiji škrti.  

Nakon riješenog smještaja, počelo je traženje posla. Prvo što treba prilagoditi irskim standardima je životopis. Nakon toga kreće turneja po agencijama za zapošljavanje, kojih ima više od dvadeset. Pješice od agencije do agencije, a zatim traženje po internetskim stranicama koje nude poslove poput jobs.ie, indeed.ie, jobsinireland.ie, irishjobs.ie…

Javljao sam se na svaki oglas za posao koji je bio u okvirima mojih kvalifikacija i obrazovanja, a budući da sam konkurirao za poslove za koje se natječu Irci, nisam baš najbolje prolazio. Na kraju sam skupio četiri razgovora za posao, ali sam prošao samo na jednom, koji je bio preslabo plaćen. Riječ je o studentskom news-portalu koji je nudio samo 200 eura na tjedan, i to u Dublinu što bi mi bilo dovoljno za platiti smještaj i ni za što više. Ostali poslovi bili su vođenje benzinske crpke, za koji sam otpao jer to nisam nikad radio, te korisnički servis za Apple, ali na francuskom jeziku za koji, shvatio sam nakon intervjua, ipak nisam znao dovoljno stručnih izraza.

Treba naglasiti da sam stigao u Irsku u pogrešno vrijeme jer što se godina bliži kraju, ima manje poslova na tržištu, pa je odlazak u Irsku najpametnije planirati u rano proljeće, nikako u kasnu jesen. Pogotovo ako tražitelj posla nije vičan teškom fizičkom radu.

Komplikacije i s računom

Što se tiče poslova koji se nude i na kojima je najlakše zaposliti se, za žene prednjače frizerke i medicinske sestre, a za muškarce fizički posao na smetlištu, u hladnjači ili čišćenje te u mesnoj industriji. Kada sam stigao u Irsku, minimalna satnica bila je 8,65 eura, da bi se s prvim danom ove godine podigla na 9,15. Potrebno je naglasiti da tvrtke koje traže radnike agenciji plaćaju više od minimalnog, ali agencija uzima tu razliku i isplaćuje minimalac.

Kada se zaposlite, potrebno je izvaditi porezni broj i otvoriti račun u banci, što je od prošle jeseni zakomplicirano jer banke većinom traže da im pokažete barem jedan račun sa svojom adresom, ali i to se da zaobići. Plaća stiže svakog četvrtka iza ponoći za tjedan prije i treba paziti da se ne radi previše jer se za višu zaradu plaćaju i viši porezi, tako da je idealno raditi manje od 50 sati na tjedan. Ključno je dobiti ugovor, ili što bi se kod nas reklo, stalan posao, jer tada više niste ovisni o agencijama i plaća vam je viša, no da bi se to dogodilo, treba proći dosta vremena. Pritom na primjer u Corku i okolici živi jako puno Poljaka, neki kažu da čine i oko 40 posto tamošnjeg stanovništva, pa je teško pronaći posao u supermarketima, barovima, restoranima… jer to "drže" oni.

Svakodnevni život nije skup. Cijene u dućanima niže su nego u Hrvatskoj, meso u supermarketima mnogo je kvalitetnije nego kod nas, a jedino je skup tzv. luksuz. Cijene piva u pubovima kreću se od 4,5 eura pa naviše, kutija cigareta je 10 eura, pa je duhan puno popularniji, a cijena mu je 22 eura za vrećicu od 50 grama ili 11,80 za 25 grama. Postoji i "crno" tržište, gdje je kutija cigareta oko sedam eura.

Zanimljivo je da se u dućanima preko tjedna ne može kupiti alkohol prije 10 ujutro, a nedjeljom prije 12.30. Cijena pizze srednje veličine je najmanje 10 eura, s time da se radi o lancima tipa Dominos, gdje je sve unaprijed pripremljeno, pa se samo ubaci u peć i to je to. Pizza zato nije neka sreća. Irski doručak, koji se sastoji od pečenih jaja, špeka, gljiva, graha i nekakvih kobasica, stoji oko 10 eura, a fish and chips 7,5.

Svakodnevni život može se podijeliti na tjedni i onaj za vikend. Kada se radi, Irci baš i ne izlaze, ali čim dođe petak, odlazi se u pubove, gdje vikendom uvijek bude neka svirka, što potraje do 1.30, kada se pale svjetla, bar se zatvara i svi moraju napustiti lokal pa se tako odjednom na ulici nađe više od stotinu pijanih ljudi, koji onda odlaze u neki fast food pa nekome kući, gdje se nastavlja s ispijanjem velikih količina alkohola. Uglavnom, više jako pijanih ljudi na jednome mjestu vidio sam samo u Švedskoj. 

U idućem nastavku donosimo iskustva drugih koji su odlučili Hrvatsku zamijeniti Irskom

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2016. godinu