Jačanje neprofitnih medija osigurava novinarsku neovisnost

U trenutku kad se Donald Trump opet priprema na osvajanje Bijele kuće, neki se prisjećaju kako američki novinari 2016. nisu predvidjeli njegovu pobjedu. Pitanje je zašto su novinari bili tako kratkovidni. Zato što na terenu u mnogim sredinama u Sjedinjenim Državama uopće nema novinara!  

Tvrdi to Julia Cage, izvanredna profesorica ekonomije na Institutu za političke znanosti u Parizu, koja je prije nekoliko godina napisala knjigu o tome kako spasiti medije. U knjizi, čiji prijevod je objavila Akademska knjiga u Novom Sadu (Žilija Kaže: „Spasavanje medija“), autorica navodi kako je broj novinara u SAD-u 1990. godine bio 57 tisuća, a već 2015. godine samo 38 tisuća! „Novinari šire mnoga znanja i kulturna dobra u ekonomiji znanja. Ako je novinara sve manje, tko obavlja taj zadatak?“, piše ova francuska ekonomistica mlađe generacije, ističući kako društvo postaje sve kompleksnije. Dakle, znanje se povećava, a novinara koji bi ga mogli približiti publici sve je manje. Teorije zavjere s društvenih mreža, kad im ne smetaju novinari, tako dobivaju početni zalet. Mnogi mediji očito nisu našli dobar ekonomski model koji bi osigurao i financiranje i neovisnost. 

Autorica kritizira i česte navode kako će se - kad se smanji broj novinara - njihova produktivnost povećati, kritizira one koji tvrde kako će se „svaki preostali novinar snaći nekako da proizvede više članaka za kraće vrijeme“. Novine mogu smanjivati troškove i povećati rentabilnost smanjivanjem broja zaposlenih. Cage tvrdi kako takav razvoj ide na uštrb kvalitete. Često se tako zbog produktivnosti hvale američki i kude francuskih mediji, ali se previđa da New York Times ima i danas više od tisuću novinara, gotovo četiri puta više od Le Mondea, obranila je autorica francuske novine.

Nekad se u nas računalo da jedan novinar donosi tisuću čitatelja, dakle stotinu novinara, stotinu tisuća prodanih primjeraka. Po toj staroj računici, NYT bi trebao imati milijun prodanih primjeraka dnevno. Prema dostupnim podacima, nema ipak toliko, ali blizu je, a taj manjak obilato nadoknađuje digitalnim pretplatnicima širom svijeta, pa je tako ta novina prošle godine digla prihod na 2,31 milijardu dolara, što je 11,3 posto više nego 2021. godine! Zato su se krajem prošle godine pobunili novinari, pozivajući se na visok profit, i krenuli štrajkom istjerati veću plaću. Čini se i kako debakl iz iračkog rata nije previše naškodio tim novinama. Naime, New York Times je 2003. ugrozio povjerenje čitatelja podrškom lažnim dokazima o postojanju oružja za masovno uništenje u Iraku i intervenciji u toj zemlji. Iduće godine NYT se ispričao, kao i Washington Post, ali su i ispriku kritizirali da je preslaba i da je došla prekasno. Ni u isprici se nije spominjalo negativno izvještavanje o protivnicima rata ili pisanje o ratu kao neizbježnom.

I u nas ima puno problematičnih stvari, još od devedesetih kad se, s izuzetkom Feral Tribunea, malo ili nimalo izvještavalo o ratnim zločinima s hrvatske strane, o deficitima demokratskog razvoja, slobodi medija, neovisnosti pravosuđa ili o načinu na koji su poslovali tajkuni. Dobro, o velikim tvrtkama teško se analitički piše bilo gdje, ali sve što je Hrvatsku dovelo do međunarodne izolacije trebalo je, za dobro zemlje, na vrijeme prozvati. Međutim, ako uredništvo može biti lako smijenjeno političkom odlukom, teško je graditi neovisnost. U nas je bilo i velikih, nikad razjašnjenih afera oko povezivanja ortaka za ovladavanje medijskim prostorom.

Kako bilo, New York Times opet ide u zonu velikih profita, kao u zlatno doba novina u 19. i 20. stoljeću, kad je ulaganje u medije bio odličan posao. Profiti su se kretali od 10 do 15 posto, a izlaskom na burzu nekih novinskih kompanija, skočili su i iznad toga. Bio je to i rezultat smanjivanja broja novinara i oslanjanja na zaradu od reklama, koja je u SAD-u do 2000. davala 80 posto prihoda. Investitori su se veselili čak i manjoj tiraži, jer su računali na povećan broj reklama za bogatije čitatelje. Ali, ukupan budžet za reklame u posljednjih se dvadeset godina smanjuje, pa novine opet više ovise o čitateljima. Zanimljivo je i da je marketing bio izlaz u trenucima kad bi država htjela udariti na redakcije, pa su u Francuskoj novine počele objavljivati reklame kad je država 1827. digla cijene poštarine za novine dva i pol puta. „Reklame, jamac slobode štampe? U toj se iluziji od tada uljuljkuju svi mediji“, komentira autorica.

U nas se, pak, piše o milijunima koji se iz državne blagajne slijevaju u redakcije pod raznim opravdanjima, od tematskih konferencija koje organiziraju novine do brojnih oglasa kojima je državni monopolist HEP na putu da prestigne Coca Colu. Naravno, pitanje je koliko HEP-u uopće trebaju oglasi i pokroviteljstva. Kako bilo, možda se tako mogu čitati i povremeni ukori koje novinama dijeli premijer kad kaže, primjerice, da „mediji orkestrirano prijete“. 

Naše novine većinom, čini se, ne uspijevaju osobito u prodaji digitalnog sadržaja, tržište je malo, zadržavanje na pojedinoj mrežnoj stranici vrlo kratko, broj novinara u redakcijama smanjen. Prema istraživanju novinara Gorana Penića provedenom za Društvo za zaštitu novinarskih autorskih prava, u Hrvatskoj se broj pretplatnika na digitalne vijesti procjenjuje na oko 10 tisuća. Vodeći ljudi hrvatskih novina nadaju se da slijedi rast broja digitalnih pretplatnika, a novinari, anonimno, nisu toliko optimistični i ne vide u tom obliku zarade mogućnost da redakcije budu neovisnije nego danas. Međutim, plaćanje utječe na doseg članaka, događa se da i otkrića afera nemaju očekivani odjek jer se za čitanje mora platiti.

I u Hrvatskoj i inozemstvu vidljivi su i oglasi pakirani kao novinski „native“ tekstovi koji se mogu bolje naplatiti od običnih oglasa, ali dovode u pitanje novinarsku profesiju, jer čitatelji mogu biti dovedeni u dvojbu i ne mogu odmah razlikovati oglase od tekstova. Pitanje je zato hoće li rasti povjerenje čitatelja u naše medije i volja da plaćaju sadržaj kupujući novine ili digitalnu pretplatu. I u nas postoje i neprofitni mediji, takav je i Forum.tm, koji upravo čitate. Neprofitni medij znači da se eventualni profit ne dijeli, nego ulaže u poslovanje. U SAD-u je prilično teško ispuniti kriterije za dobivanje statusa neprofitnog medija, traži se da novine rade u općem interesu i da ispunjavaju obrazovnu potrebu društva. Zato se neprofitne novinske kuće povezuju sa sveučilištima ili drugim fondacijama. Status neprofitne organizacije uvjet je za oslobađanje od poreza.  

Jako su zanimljivi i autoričini uvidi o konkurenciji u novinarstvu, jer više medija ne znači i povećanje kvalitete, naprotiv. Pokretanje novih novina uglavnom dovodi do smanjenja broja novinara u postojećim medijima, a ukupan broj ostaje isti. Kao da opstaje jednako brojna redakcija. Samo što se u tom slučaju velik broj novinara bavi potpuno istim poslom i zapravo je riječ o bacanju resursa, jer se ukupan broj vijesti tako smanjuje. Jer, dok je redakcija bila velika, novinari su se bavili puno većim brojem tema, postojalo je više specijalista za pojedine teme. Može se to vidjeti i u Hrvatskoj, deseci novinara prate iste konferencije za novinare i objavljuju gotovo identične izvještaje, a uvečer na relativno siromašnom tržištu od svega 3,8 milijuna ljudi za pažnju se bori nekoliko tv-dnevnika s istim vijestima. Velik dio toga zapravo i nisu vijesti, nego se prepričava što je predsjednik rekao premijeru, a što premijer predsjedniku. Reklo bi se da je to uistinu rasipanje ograničenih novinarskih resursa. Tržište, navodi autorica, može podnijeti samo ograničen broj medija, konkurencija ima granice i ovisi o veličini tržišta, preferencijama potrošača, reklamama, plaćama. Monopol, naravno, nije rješenje, ali o ovom pitanju očito valja razmisliti, jer, navodi Cage, umnožavanje medija ne donosi uvijek boljitak.

Internet je bio revolucija koja je napravila veliki udar na prodaju novina, a urednicima i vlasnicima donio je i privid ogromnog broja čitatelja. Međutim, stotine tisuća ili milijuni čitatelja svode se na puno manje brojeve kad se oduzmu oni koji dolaze više puta, a i zadržavanje čitatelja na jednom sajtu vrlo je kratko i mjeri se sekundama (minutama u najboljem slučaju), dok se novine na papiru čitaju oko pola sata. Zato je čitatelje na sajtu teško dobro naplatiti od oglašivača. Autorica se zalaže i da se i sadržaj na internetu naplaćuje, da svi uvedu „paywall“, čitanje s plaćanjem, s digitalnom pretplatom.                 

Cage, dakle, tvrdi da mediji još nisu našli dobar ekonomski model i da je dobar način kako osigurati financiranje i neovisnost podrška neprofitnim medijima, koji bi po njenom modelu bili nešto između dioničkog društva i fondacije, u koje bi bogataši ulagali, ali ne bi imali pravo povlačenja svog uloga, a utjecaj najvećih ulagača bio bi manji od njihova udjela. U takvom društvu utjecaj bi imali i čitatelji i zaposlenici, nešto veći nego što bi bili njihovi sitni ulozi. To je nemoguće, komentirao je dugogodišnji urednik britanskoga Guardiana Michael White, jer nije moguće pridobiti nekoga da uloži novac ako neće dobiti odgovarajući utjecaj. Autorica, pak, misli da je moguće, ako se osiguraju porezne olakšice za ulagače, slično kao što poštedu od poreza dobivaju ulagači u privatna sveučilišta. Mediji, čiji su vlasnici zaklade, već postoje na Zapadu, tu su i neke velike kuće. Postoje i neprofitni mediji, ali njihove redakcije uglavnom su vrlo male, pa im očito treba podrška.

Temom medija bavio se i ekonomist Thomas Piketty, inače suprug Julie Cage, potaknut vlastitim iskustvom u Le Mondeu. Prije nekoliko godina, naime, jedan dioničar Le Mondea, francuski bankar, prodao je svoj udio češkom milijarderu koji se obogatio na rudnicima ugljena i često pribjegavao poreznim oazama, kako je napisao Piketty u Le Mondeu. Eto, kolumnist je tako pisao o novom vlasniku, bez posljedica, ali Piketty je i ovako zabrinut za neovisnost medija, iako se, kako on piše, novinari i uprava Le Mondea „hrabro i pošteno bore da od dioničara dobiju sva moguća jamstva neovisnosti“. Piketty uzima za primjer američka privatna sveučilišta, koja djeluju kao zaklade. Tako je Sveučilište Harvard akumuliralo 37 milijardi dolara, zahvaljujući dotacijama, ali i financijskim prinosima na prijašnjim dotacijama. Kad donator jednom da svoj novac, ne može ga više povući, a zauzvrat možda može biti imenovan u upravni odbor ili dobiti povlašteni upis za svoje dijete, a i to bi trebalo ograničiti, kaže Piketty. K tome, nema jamstva koliko će donator ostati u upravnom odboru, pa bi neovisnost sveučilišta trebala biti osigurana.

Pitanje neovisnosti medija i povjerenja u novine vrlo je važno, jer smanjenje broja novinara smanjuje i izlaznost na izbore, a povećava mogućnost uspjeha populista i začas sve može doći u pitanje, kao u SAD-u napadom na Kapitol 6. siječnja 2021. godine. Je li i u nas sve manje novinara? Sigurno je da je sve manje članova Hrvatskog novinarskog društva, broj članova, novinara i fotoreportera, spao je s nekih 3500 prije desetak godina na polovicu, na sadašnjih između 1800 i 2000, kako kažu u HND-u. Mnogi možda ne žele biti članovi strukovne udruge, ali vrlo vjerojatno je broj novinara uistinu pao, unatoč brojnosti portala koji imaju zapravo malo novinara. Danas se očekuje da se za članarinu odmah dobije neka protuvrijednost, kao u dućanu, iako je novinarsko društvo vrlo važno za novinare i treba ga održavati. Kako bilo, broj novinara koji se bave lokalnim temama pao je sigurno, osim možda na javnoj televiziji, koja nema osiguranu neovisnost. Istraživači su se često bavili novinarima i njihovim ugledom u društvu, međutim, ugleda ne može biti ako novinar nema osiguranu neovisnost. Odnosno, ugled ne ovisi o karakteru novinara, nego o tome ima li propisima zaštićenu, sigurnu i neovisnu poziciju. Samo neki novinari mogu inzistirati na neovisnosti i naći drugi posao, a to često nisu oni koji vam osiguravaju točne i potpune vijesti, nego novinari koji sve te vijesti tumače i komentiraju.

Ovih dana puno se govori o tome kako bi umjetna inteligencija mogla zamijeniti novinare, kao da je novinarski posao skupljanje informacija s interneta. „Bez novinara nema informacija“, podsjeća i Julia Cage. Umjetna inteligencija proizvela je ne samo naoko uvjerljive lažne vijesti, nego i potpuno lažne fotografije događaja koji se nisu dogodili. Možda je to put spasa za novine, jer tko bude htio točne informacije, da ne gubi vrijeme na umjetne koještarije, morat će vjerojatno platiti pouzdanim medijima za pristup njihovim tekstovima i fotografijama na internetu. Ili će opet na kioske, po čvrstu informaciju… Bio bi to uistinu dobar izlaz i zatvoren krug utjecaja tehnologija, ukidanje navike čitanja besplatnih članaka, jer besplatno može biti posve bezvrijedno.    

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2023. godinu