Fotografija stara petnaest godina na kojoj su zajedno srpski ministar zdravstva Zlatibor Lončar i ozloglašeni vođa mafijaškog Zemunskog klana Dušan Spasojević, koji je nakon ubojstva Zorana Đinđića likvidiran u policijskoj akciji Sablja
Kad je srpska javnost nedavno doznala da premijer Aleksandar Vučić nije ispunio želju manjeg koalicijskog partnera Velimira Ilića, predsjednika Nove Srbije, da bude postavljen na mjesto direktora javnog poduzeća Koridori Srbije, uslijedile su mlake reakcije, uglavnom podrugljive na Ilićev račun.
Malo tko je u Vučićevu potezu iščitao i najavu potencijalno radikalnog zaokreta u vladinoj politici prema javnim i državnim poduzećima i napuštanje prakse političkog imenovanja njihovih poslovodstava i vodećih menadžera te zaokret prema imenovanju profesionalnih poslovodstava na temelju javnih natječaja, odnosno prema privatizaciji svih poduzeća u kojima država i političari više nemaju što tražiti jer im svojim uplitanjem i kontrolom godinama i desetljećima nanose štetu, a svoje promašaje pokrivaju proračunskim novcem poreznih obveznika.
Vučić bi u nekim drukčijim vremenima i okolnostima, poput svojih premijerskih prethodnika, vjerojatno ispunio Ilićevu želju, ali Srbija već neko vrijeme intenzivno gradi autoceste ponajprije kreditima europskih razvojnih i investicijskih banaka, a sve češće i povoljnijim azerbejdžanskim i kineskim kreditima, pa mora igrati po pravilima igre koja diktiraju europski, kineski i azerbejdžanski investitori, a njima se fućka za želje pojedinih srpskih političara da vode poslove koje oni financiraju.
Velimir Velja Ilić, srpska verzija Božidara Kalmete, bivši ministar za kapitalne investicije i graditelj autoputova i koječega još u vrijeme DOS-ovih vlada za kojim se vuku repovi brojnih obećanih, ali i nerealiziranih projekata, uz istovremeno značajno povećanje bogatstva i utjecaja njegove obitelji, ne samo u čačanskom kraju kojim je dugo gubernatorski vladao, nego i čitavoj zapadnoj Srbiji, pa i na nacionalnoj razini, odlučio je Vučiću uzvratiti udarac.
Prvo je objavio da raskida koaliciju s Vučićevim naprednjacima i prelazak u opozicijske klupe pet zastupnika Nove Srbije, iako su izabrani na izbornoj listi SNS-a. Kad je pak vidio da mu troje od njih petoro okreće leđa, javno se izjašnjavajući da će nastaviti podržavati Vučićevu vladu jer se ne slažu s osvetničkom odlukom o raskidanju koalicije zbog nerealiziranih ambicija svojega stranačkog šefa, što je pokrenulo i proces raspadanja Nove Srbije, Ilić je počeo mahati navodnim papirnatim dokazima o kriminalu u Koridorima Srbije, a kad i to baš nije odjeknulo posegnuo je za fotografijom starom petnaest godina na kojoj su zajedno uslikani ozloglašeni vođa mafijaškog Zemunskog klana Dušan Spasojević, koji je nakon ubojstva Zorana Đinđića likvidiran u policijskoj akciji Sablja, te Vučićev ministar zdravstva Zlatibor Lončar.
Na Lončarevo objašnjenje da se sa Spasojevićem fotografirao nakon što je operirao njegova oca, Ilić je odmahnuo rukom i medijima doturio još jednu zajedničku fotografiju Lončara i Spasojevića, ovaj put u društvu dvojice srpskih nogometnih reprezentativaca, tvrdeći da je ona nastala u poslovno-stambenom sjedištu Spasojevićeve mafije, ujedno optužujući Lončara da je bio njezin kriminalni suradnik.
Na Ilićevo kriminaliziranje jednog od njegovih ministara, Vučić je kratko replicirao da zasad vjeruje Lončarevu objašnjenju kako se i zašto našao u Spasojevićevom društvu i slikao s njim, a ako se pokaže da to nije istina, najavio je njegovu smjenu te procesuiranje u slučaju da se dokaže da je doista sudjelovao u kriminalu Zemunskog klana. Takvom reakcijom Vučić je vratio loptu Iliću da pokuša u svoje dokaze uvjeriti policijska i pravosudna tijela kako bi ih eventualno potvrdili i procesuirali Lončara.
Vučićevog ministra zdravstva i ranije se sumnjičilo zbog njegove povezanosti s vođom Zemunskog klana: na suđenjima protiv njegovih članova koja su odavno završila pravomoćnim osuđujućim presudama spominjali su ga pojedini svjedoci pokajnici, ali protiv Lončara nisu pokretani pravosudni postupci. No nitko, pa ni Velja Ilić, nije to spominjao ni kad je u dva navrata u parlamentu biran za ministra zdravstva.
Lončar nije ni prvi, a ni posljednji srpski političar kojega se u političkim obračunima koristi na ovaj način, izvlačenjem prašnjavih dokaza iz ladica u koje su pospremljeni kako bi ih se po potrebi kriminaliziralo i rušilo, umjesto da su predani istražnim i pravosudnim tijelima da ih odbace ili potvrde te procesuiraju. Ilićeva ambicija da politizacijom Lončarevog slučaja pokuša raskoliti parlamentarnu većinu i sruši Vučićevu vladu rasprsla se kao mjehur od sapunice i vratila mu se kao bumerang izazvavši raspad njegove stranke. Jedino što mu je još preostalo je da pokuša uvjerljivije kriminalizirati ministra zdravstva i prisiliti Vučića da ga pusti niz vodu, što će ovaj i učiniti bez pardona, kao što je i najavio.
Važnije od toga je, međutim, to što je Ilićev jalovi politički juriš na Vučićevu vladu još jednom razotkrio s čime će se sve ona i sve buduće srpske vlade suočavati ako će doista morati reformirati javna i državna poduzeća, bilo da ih oslobode političkih okova i prepuste na upravljanje stručnjacima i profesionalnim menadžerima, bilo da ih privatiziraju. Fiskalni savjet Srbije već dugo tvrdi, a i ovih dana ponavlja da „loše poslovanje javnih i državnih poduzeća predstavlja najveći fiskalni rizik i da troškovi koje nameću budžetu mogu poništiti započetu fiskalnu konsolidaciju“.
Štoviše, dodaje da će promjene i sređivanje stanja barem u najkritičnijim javnim poduzećima biti ključna reforma u ovoj godini bez čije realizacije će se urušiti i ono što je do sada dobro i iznad očekivanja urađeno u sređivanju srpskih javnih i državnih financija te privredi.
Fiskalni savjet, ali i MMF i europske institucije upiru prstom u konkretna javna i državna poduzeća koja se moraju hitno radikalno pretumbati i skinuti s državnih jasli kako ne bi čitavu zemlju odvukla u bankrot. Na popisu su skoro sva javna i državna poduzeća, ali neka se posebno ističu, a najilustrativniji je primjer RTB Bor o kojemu ne ovise samo 6000 zaposlenih i njihove obitelji, nego i čitav taj dio istočne Srbije.
Tjednik Vreme nedavno je objavio priču o RTB Boru, odnosno o njegovom vječitom direktoru Blagoju Spaskovskom koji je još u osamdesetim godinama prošloga stoljeća bio tehnički direktor tog giganta, da bi u devedesetima postao generalni direktor, pa nakon pada Miloševićeva režima čovjek iz sjene protiv kojega se vodilo nekoliko pravosudnih postupaka zbog optužbi da je kriminalno i nezakonito godinama vodio poduzeće, e da bi se 2008. ponovo vratio u direktorsku fotelju u kojoj sjedi i danas kad je na leđa natovario gotovo 80 godina života.
Vreme se pritom nije moralo pomučiti da bi otkrilo tajnu direktorske dugovječnosti Spaskovskog jer je dovoljno bilo samo navesti kako je i kada prelazio iz jedne u drugu političku stranku da bi zadržao svoju fotelju, a zauzvrat im osiguravao glasove borskih birača koji su egzistencijalno ovisni o RTB Boru. Svo to vrijeme gubici i dugovi RTB Bora kontinuirano su rasli, a proizvodnja padala: dugovi su dosegli skoro milijardu eura, a proizvodnja bakra odavno pala na ispod 30.000 tona umjesto obećanog rasta na 60.000 tona. RTB Bor godišnje gubi oko 100 milijuna eura, ali ni Vučićeva vlada se unatoč najavama i obećanjima ne usuđuje smijeniti Spaskovskog i njegove menadžere, pa čak i nakon što ih je uhvatila da falsificiraju poslovna i financijska izvješća, jer približili su se još jedni izbori, a uoči njih nije uputno smjenjivati političko-menadžerske moćnike poput Spaskovskog koji „svoje“ birače mogu odvući u neželjenom pravcu. Velimir Ilić više ne spada u tu kategoriju, pa čak i kad u ladicama čuva stvarne ili lažne kompromitirajuće dokaze o svojim političkim partnerima i konkurentima, pa nije uspio još jednom iskamčiti svoj komad moći u političkim i državnim „koridorima“ Srbije.