Korona party: Jupiteri, volovi i pomoćno osoblje

Nakon što je RTL objavio snimku zabave medicinskih sestara i pomoćnog osoblja u Kliničkoj bolnici Dubrava, uslijedile su uobičajeno zapjenjene reakcije. Narodu su medijski epidemiolozi javili da se javnost buni; ministar zdravlja Vili Beroš se takoreći osupuno; ravnatelj velike zdravstvene ustanove, Ivica Lukšić, ostao je zatečen; web gestapo je krenuo rastezati priču kao Vlada Hrvatske obnovu Zagreba i, općenito, svi smo na primjeru naučeni kako se ne treba ponašati u ovim, izvanrednim okolnosti čije trajanje ih polako pretvara u uobičajene.

Cijela je priča o korona derneku u Kliničkoj bolnici Dubrava tako hrvatska, tako licemjerna i tako dobro pokazuje društvene razlike zahvaljujući kojima malobrojna kasta može i smije sve, što je drugima zabranjeno u ime njihovog dobra.

Nisu, da ne bude zabune, dio te povlaštene kaste medicinske sestre i pomoćno bolničko osoblje iz Dubrave, dakle oni što su nakon radne smjene zaplesali i zapjevali ispraćajući kolegicu na privremeni, najmanje dvadesetogodišnji, rad u Njemačku, sasvim suprotno: njihovo mjesto u zajednici je na kraju svakog lanca, od hranidbenog do onoga s pravima. Obveza im, pri tome, ne nedostaje - pa treba netko, majku mu, zaprimati oboljele, upisivati im podatke, prosljeđivati ih liječnicima, vaditi krv, nositi urin na analizu, prati onemoćale i paziti da svi uzimaju terapiju na vrijeme. I tako stalno, plus posebice posljednjih skoro godinu dana, koliko se već nakupilo od pojave prvog oboljelog pacijenta od covida-19 u Hrvatskoj.

Svega smo se za to vrijeme, od ožujka 2020. do, evo, još malo pa veljače 2021. nagledali i naslušali: priča o liječnicima koji su preko vikenda skoknuli na skijanje i inficiranje, storija o sestrama koje na kraju smjene trebaju infuziju, a na kraju radnog tjedna tretman kože lica, aplauza za zdravstvene radnike kojima je pandemija pretvorila život u neprekidni rad i, da, podataka o manjku bolničkog osoblja, posebice sestara kojima se u svako doba, novonormalno i staronenormalno, nudi prilika da dostojno žive od svog rada, ali u Njemačkoj.

Gledali smo i slušali još nešto: reportaže o ilegalnom klubu bivšeg direktora Janafa, Dragana Kovačevića, i njegovim gostima među kojima, eto, nije bilo medicinskih sestara i pomoćnog osoblja, a ni oni što su ih zabavljali nisu se instrumenata hvatali na kraju napornog radnog dana. Tamo se skupljala povlaštena kasta za koju nije lako ustanoviti što točno radi i čemu služi, ali to nije smetnja njihovu pravu na relaksaciju uz čašu vina i partiju bele.

Pamtite, valjda, to pritvorsko proljeće i sjećate se, pretpostavimo, slika jazbine iz zagrebačkog centra – podruma sa šankom, brojačem novca, kuhinjom i gostima koji na slobodu nisu čekali još samo dva ključna tjedna, pa tako petnaest puta.

Predsjednik Republike, omanja ergela ministara, suci i vojni zapovjednici, umirovljeni generali i isti takvi šefovi države, plus Ante, Tonči i oborita riba koju je nepraktično spremati u kuhinji prve dame – kako je već rekao Zoran Milanović – tamo su, iza vrata koja se ne otvaraju svima, bili jednom, eto i dva puta, sasvim slučajno, na nečiji poziv upućen zato, samo zato!, što su to što već jesu: aktivni i umirovljeni predsjednici, bitni u pravosuđu, aktualni i nekadašnji zapovjednici, ministri, plus Ante i Tonči.

Nitko, niti jedan ugledni gost, a spisak je dug i vrvi imenima iz uvodnih minuta TV dnevnika i kronika Domovinskog rata, nije zbog kršenja tadašnjih epidemioloških mjera dobio umanjenje plaće, niti je nekome od ovih što mogu na pamet palo da zbog neprikladnog ponašanja podnese ili barem ponudi ostavku.

Mi, stoka sitnog zuba, zajedno s pomoćnim osobljem za svašta, mjesecima smo sjedili u kući, išli u prirodu pazeći na fotografe koji love snimak za upozoravajući i proganjajući naslov, čekali dva do tri ključna tjedna, stajali u dugim redovima pred dućanima i pekarama, sami se šišali i pazili da nas zub ne zaboli, dok je hrvatska krema kurila svircu u udobnosti podrumske birtije u kojoj se ne čuju zvukovi vanjskog svijeta, računajući i gromoglasni pljesak za sve one što su tada, baš kao i sada, pružali pomoć oboljelima.

Ogromne su, ma koliko se činilo suprotno, suštinske razlike između ponašanja Kovačevićevih gostiju i medicinskih radnika iz Dubrave. Prvi su se, naime, relaksirali u tajnoj birtiji otvorenoj dok su ostale zatvorene, dok su drugi na javnom mjestu organizirali ispraćaj kolegice. Da, drugi su, kršili epidemiološke mjere na stotinu načina, samo što ih se prvi i nisu pomislili držati. Pri tome, bolničke djelatnice i isti takvi djelatnici rade, evo, od ožujka prošle godine od non do stop, dok ekipa iz podruma štetu neke vrste ne pravi samo dok spava, iako ni tu mogućnost ne možemo isključiti.

Ukoliko Jupiterima iz suterena nije propisana bilo kakva kazna – i još su se, je li, opako ljutili što se netko uopće bavi njihovom slobodom – onda nema niti jednog zdravorazumskog razloga da se sestrama iz KB Dubrava prijeti, smanjuju plaće ili da ih se prikazuju kao neodgovorne građanke i građane kojima je, uzgred rečeno, palo na pamet da jedan tren ne budu u skafanderima i među teško bolesnima.

Uostalom, ako šetanje po Vukovaru ili slavljenje rođendana Torcide nije imalo nikakve značajnije posljedice po javno zdravlje, još manje može imati pjevanje osoba koje bi trebalo da su već cijepljene, a ako i nisu, nije do njih. Važno je, eto, da su ubodeni oni koji jedva čekaju da Dragan opet otvori, da ne gledaju volove dok ih dvori pomoćno osoblje. 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu