Kritika lumpenburžujskog uma

Svjetsko prvenstvo jedva da je i završilo, a već smo imali gužvu u društvenom šesnaestercu i opće političko usijanje, jer Thompson u busu. Nismo još ni to apsolvirali, umro Oliver. Što se sve skupa nekako uvezalo, ispreplelo u jedno klupko. Ali prije nego je počelo, ja sam zapravo htio o nečemu drugome.

Od svega što se zbivalo dok je u zemlji zbog nogometa život stao, najkapitalnijom mi se učinila vijest o izglasanoj nagodbi vjerovnika u slučaju Agrokor.

Drugo što mi je zapelo za oko bio je članak potpisan 13.7. kolektivno, s "Telegram redakcijom" kao autorom, impersonalnim, koji nije osoba nego kombinat. Članak raspreda mogućnosti promjene Hrvatske po uzoru na uspjeh nogometne reprezentacije, s preslikavanjem modela, zaključujući da nema puno potencijala za to, jer je "model Hrvatske zapravo već istovjetan modelu hrvatske reprezentacije: nekoliko izvanredno talentiranih i marljivih pojedinaca, koji nove vrijednosti u sve većoj mjeri stvaraju u inozemstvu – izvan, a ne unutar, hrvatskog društvenog sustava – i velika količina onih koji nisu imali prilike za uspjeh. Isti obrazac ponavlja se u znanosti, poduzetništvu, medicini, školstvu, dizajnu i sportu: svjetski važni i afirmirani znanstvenici, veznjaci, kirurzi, biznismeni, arhitekti, koji svoje uspjehe ostvaruju usprkos, a ne radi, okruženja u kojem su formirani. Svi oni su, nažalost, eksces, a ne proizvod sustava – na svakog Rimca dolazi barem desetak klinaca koje javnoškolski sustav upropasti."

Pišimo: Rimac kao prva čarobna riječ naših progresivnih medija. Rimac – kako to gordo zvuči. 

Članak – kao apostolska poslanica maloj zajednici u Rimcu – ipak nalazi točkaste mogućnosti inspiracije i ugledanja. Recimo, "kao temeljna vrijednost afirmirana je čista meritokracija – ne pamtimo utakmice Hrvatske na kojem se manje raspredalo o favoriziranim igračima, suspektnim izmjenama, izvannogometnim pritiscima i nelogičnim kadrovskim kalkulacijama". Zatim, "na ovom prvenstvu hrvatski reprezentativci demonstrirali su važne lekcije o uspjehu na prizemnijoj, osobnoj razini koja se ne tiče sustava – sumanut trud, manijakalna volja za pobjedom, visoka razina koncentracije u trenucima kada ona ne bi trebala biti fiziološki moguća, vrijednosti su koje ipak mogu svladati svaki truli kontekst. Poslovni giganti od Warrena Buffeta do Elona Muska uporno ističu luđački trud kao jedinu istinsku vrijednost na koju možete utjecati."

Daje se tu još par točaka (profesionalizacija, integritet), ali neću gnjaviti detaljima. Pišimo: afirmacija meritokracije i sumanut trud kao naredne čarobne riječi naših progresivnih medija, a "poslovni giganti" poput Buffeta i Muska kao sveti Petar i Pavao za Rimčevog Krista, naviještaju riječi Objave.

A meni se to ispreplelo u klupko s viješću o nekakvoj podvučenoj crti pod sagom Agrokor – udarajući naizmjenični ritam jedno s drugim, kao unakrsna rima, ABAB, jen-dva jen-dva, uvezana u strofu.

CONSPICUOUS PRODUCTION

Lanjski članak Bena Tarnoffa konstatirao je pak promjenu u ritualima statusne simbolike. Povrh uvriježenog "conspicuous consumption" fenomena, koji je opisao Veblen prije 120 godina – kad bogataši kupuju skupe stvari koje im ne trebaju, ili čak daju dobrotvorne donacije, samo zato da bi projicirali moć da kupe ili daju, demonstrirali superiornost vlastitog socioekonomskog statusa – sve više potvrđivanje pripadnosti vladajućoj klasi, s naglaskom na CEO supkulturu, zahtijeva razmetanje nečime drugim: superiornošću radnih kapaciteta. Nije više samo do toga koliko možeš potrošiti, nego još ponajprije do toga koliko naporno i učinkovito proizvodiš, kako luđački i sumanut biva tvoj trud.

Radi se pritom o ljudima koji uopće ne bi morali raditi, u zbrinutosti za čitav život i još pokoju generaciju. Paradoks je zadržao strukturu: kao što je conspicuous consumption kupovanje onkraj potrebe, i conspicuous production je rad onkraj potrebe. CEO Applea hvasta se ustajanjem prije zore, CEO Yahooa 130-satnim radnim tjednim, CEO General Electrica da je po 100 sati tjedno radio 24 godine, itd. "Ne radim samo kada spavam i kenjam" – ne ostavlja prostora dvojbi o nadljudskim radnim kapacitetima niti naš električni mesija Rimac.

Legendarnom ostaje prigoda kad je na Indexu u istom žanru osvanuo članak o bioritmu globalnog električnog mesije Elona Muska pisan diskursom opčinjene šiparice. Što je ovaj put nađeno vrijednim udivljenja? Musk "radi dvostruko više nego prosječan čovjek i svaka minuta njegovog dana je isplanirana"; Musk "ustaje u sedam sati, nakon točno šest sati sna"; Musk i dok je s djecom radi: "Jednom je prilikom izjavio da mu je najvažnija stvar u životu spoznaja da može istovremeno biti na mailu i s klincima." Koliko možemo biti sigurni da na Indexu ne misle kako Musk, za razliku od Rimca (detalji odlučuju o razlici između lokalnog i globalnog mesijanstva!), uopće ni ne ide na zahod, jer nema pet minuta za to – ej, znate li vi što je to pet Muskovih minuta, koliko je to stvorenih nula dodane vrijednosti?! – a ako ipak katkad kenja ne samo metaforički nego i doslovno, da onda sigurno kenja u zlatnim polugama ili barem kakvoj kriptovaluti, jer u suprotnom mu ne bi imalo računicu? Jedino kriptovalutna klauzula idenje tamo gdje bi i Musk morao pješke čini investicijom umjesto gubitkom vremena, koje je novac. A možemo li uopće biti sigurni da mu na Indexu ne bi pojeli govno, da pometu trag, čak i ako bi se kojim nevjerojatnim slučajem ispostavilo da sere u običnim govnima?

U čemu je stvar – zašto crnčenje od jutra do mraka onih koji to ne moraju predstavlja statusni simbol? Preko podupiranja narativa po kojem su razlike u imanju plod razlika u zasluživanju, koje su plod razlika u karakteru. Naslov članka s Indexa glasi: "Mnogi žele živjeti život Elona Muska, sve dok ne vide kako izgleda jedan njegov dan". Poruka je jasna: luksuzan život kakav živi zaslužio je izvanrednošću svojih osobina, primatom nad nama običnim smrtnicima onime što karakterno jest.

FRANKLIN JE EICHMANN

Potaknut pomanjkanjem kritičkog odmaka pri ugošćavanju na Danima komunikacije Trumpovog propagandista (e da bi se upijalo od njega vrijedne lekcije o tome kako biti bolji i efikasniji u podmuklim PR rabotama), sjetio sam se proljetos Maxa Webera i njegove rasturačine Benjamina Franklina. Razvoj duha kapitalizma iz sekularizirane protestantske etike, od koje se preuzima sakralizacija pojma dužnosti na apstraktno (vocatio). Franklin fingira utilitarizam, ali zapravo je puritanski moralist – od proizvodnosti, poslovnosti i šparnosti radi dužnost te mjeru vrline. Zakazanje u bogaćenju "ne tretira se kao glupost, nego kao zanemarivanje dužnosti". Preneseni kalvinistički etos koji od uspjeha u svjetovnim poslovima, kako tko proizvodi i gospodari dobrima, radi lakmus predestinacijske izabranosti u karakternoj vrlini i boguugodnosti ("vrednovanje ispunjenja dužnosti u svjetovnim poslovima kao najvišeg oblika koju bi moralna aktivnost pojedinca mogla poprimiti") – pa onda i od materijalnog imutka, kao svjedočanstva o rezultatima, odraz karaktera.

Manifestira se kao činjenje od rada i stjecanja etičkog causa sui, jer se posvećenje i izvodi iz savjesnog i sposobnog obavljanja neovisno o tome što se obavlja; eksplicirano kao nalog da se "obavlja posao tako kao da je on apsolutno svrha samome sebi, 'poziv'". Dužnost u svom pozivu kao "obveza koju bi pojedinac trebao osjećati i osjeća prema sadržaju svoje pozivne aktivnosti, bez obzira u čemu se ona sastoji, osobito nije važno izgleda li ona površinski kao korištenje svoga osobnog talenta, ili samo svoga materijalnog imetka (kao kapitala)". Ne može blatantnije: bez obzira u čemu se ona sastoji.

Franklin je latentni Trumpov PR-ovac, kao i počasni član, prisutan duhom, rovinjske publike koja opčinjeno upija savjete dok joj respekt za uspjeh rabote prethodi ikakvom problematiziranju naravi rabote. Franklin je osim toga i latentni nacist, tj. industrijalac smrti – jer pojava Eichmanna nije ništa drugo do dosljedno izvođenje te iste logike, kao redukcija ad absurdum. Mentalitet koji misli da je vrlina samo u tome da se radi dobro i savjesno i marljivo ono što ti je povjereno, a ne pita o naravi tog posla, ne propitujući kritički njegov karakter, jer bez obzira u čemu se sastoji, prije ili kasnije će se pojaviti u licu čovječuljka kojem nije jasno zašto ga sude i pogubljuju umjesto da ga cijene i slave što je povjeren mu posao (holokausta, ali nevažno kakav) obavljao primjernom samoprijegornošću, sposobnošću i uspješnošću.

MRAVLJOM KISELINOM PO CVRČKU

U Dnevniku s Heathrowa, Alain de Botton promatra neke goste u aerodromskom salonu predviđenom isključivo za putnike prvog razreda, koji međutim upadljivo odudaraju od stereotipa o bogatašima kao "gojaznim nasljednicima", kao "mreže oligarha koji su nezasluženo došli do povlastica zahvaljujući raznim oblicima nepotizma i korupcije". Ovi su mladići, naprotiv, izgledali kao skroz cool frajeri koji su se obogatili inteligencijom i marljivošću, naprosto objektivnom boljošću, većom vrsnošću od nas običnog svijeta. "U prorijeđenom zraku iz ventilacijskog sustava salona Concorde ipak je lebdio nagovještaj nečeg zlokobnog: implicitna sugestija da tri tradicionalna razreda avionskih putnika ustvari predstavljaju tročlanu podjelu čitava društva prema autentičnim talentima i vrlinama pojedinaca. Činilo se da smo zahvaljujući raspadu starih kastinskih sustava i borbi za univerzalni pristup obrazovanju i zaposlenjima, na pragu uspostavljanja meritokracije koja u podjelu bogatstva, ali i siromaštva, unosi element istinske pravde. U suvremenom dobu, dakle, na neimaštinu se ne bi gledalo samo kao na nešto vrijedno žaljenja, nego i nešto zasluženo." 

Za ono što je u svom Usponu Meritokracije Michael Young mislio satirički – skovavši uopće pojam meritokracije, kao pejorativan, pa se iznenadivši kad ga se počelo koristiti kao pozitivno konotiran – Paul Barker rekao je da treba čitati kao sociološku analizu. "Danas svi ljudi, koliko god skromnog podrijetla, znaju da su imali svoju priliku... Ako ih se neprestano naziva 'glupanima' više se ne mogu pretvarati... Ne bi li trebali priznati da su u podređenom položaju, ne zato što bi im se kao u prošlosti uskraćivala prilika, već zato što doista jesu manje vrijedni?"

Deduktivno izvođenje prema nečijem stanju na računu karakterološke fikcije. Što je, tako negdje, ekvivalent frenologije. Zašto ti siromašni samo kukaju i čekaju, umjesto da zasuču rukave? Svak' tko nema – aha! Uhvaćen u lijenosti i beskarakternosti! Definicijsko uzimanje golog imovinskog salda kao povratnog aršina zasluživanja salda (školski primjer circulus vitiosus). Žanr: mi bogati smo bogati jer znamo i radimo, sirotinja je sirotinja zato što glupa, lijena i indolentna. Nema nijedne druge moguće pozadine zašto će netko biti u lovi, a netko s nosom u kontejneru, doli one različitog truda i ulaganja sebe (te, jasno, racionalnosti u rashodima).

Jezikom moralističke basne o cvrčku i mravu, diskurs je to koji se ne zadržava na apoteozi mrava kao nekoga tko zasluženo ima – i kroz takvo imanje biva legitimiran kao vrliji od nas – nego o istom trošku i osuđuje cvrčka kao ništariju, nekoga koga zasluženo nemanje prokazuje, franklinovski, u de facto "grijehu". Siromašni ljudi su najgori radnici – zna znanje Jack Ma – sa samim užasnim osobinama, ništa ne valjaju. "Ljubomorni siromašni ljudi" – poručuje im Gina Rinehart (po zanimanju inače "gojazna nasljednica", starog milijardera kći) – trebaju, umjesto zavidnosti njoj na novcu, učiniti nešto da ga svojim rukama zarade, a ne samo sjediti i žaliti se i čekati da im ga se da. Manje pijte i pušite, više radite! (Ali i shvatite ipak da ćete radeći zaraditi jedino smanjenje plaće, jer Afrikanci rade za 2 dolara dnevno.) I kolača jedite, kolača! Ali nitko kao sam rodonačelnik žanra, Andrew Carnegie glavom i bradom, najbogatiji čovjek na svijetu, nije znao objasniti da je "svaka pijana skitnica ili lijeni dokoličar koji se uzdržava milodarom izvor moralne zaraze za svoje susjedstvo". 

Sin Čovječji Mate Rimac svako malo dospije u središte društvene polarizacije: jedni ga neumjereno hvale, drugi povampireno kude. Jedni razapinju na križ, drugi razapetog uznose u nebesa. Erumpiralo je do ekstrema sa slučajem oglasa za čistačicu, pa provali periodično opet. Oni koji ga obožavaju kao junaka tech borbe spočitnu redovito onima zluradima kad mu se dogodi kakav gaf ili peh – prijesnu zavist spram njegovih poduzetničkih uspjeha. To je objašnjenje redundantno. Dostajalo bi ono koje iritaciju nalazi ne spram Rimca poduzetnika – kakav bi, svaka čast, uspješno radio u tišini i miru – već u paralelnoj Rimčevoj medijskoj personi. Simulakrumska bolidizacija koja kao da više gari po medijima nego po cesti. S obzirom da ne treba puno mozgati da bi se shvatilo kako transfer Matine razbaškarenosti iz specijaliziranih tech biltena u sve mainstream medije ima svoju intenzivnu ideološku pozadinu – kritički interes za temu počne proizlaziti, izostajući kao interes za samog Rimca i njegovu firmu ili proizvod, iz iritacije nasrtljivošću agitpropa, odnosno prirodne potrebe otpora spram bullshita kojim se biva zasipano.

Hype kreće iz libertarijanskih utvrda, sa slatko upakiranom optužujućom agendom – kalvinističko-predestinacijski optužujućom – koja hoće svaliti grijehe domaćeg svijeta na "socijalistički mentalitet" indolentne marve nesposobnih i nepoduzetnih. Vojković s Instituta Superhik objasnio nam je tako – u članku naslovljenom "Luzeri, Rimac je sto puta uspješniji od vas" – da ako tko nije razgaljeno pao na koljena pred Rimčevim likom i djelom, taj kleveće i laže; nedovoljno oduševljeni otkupiteljem naših privrednih grijeha mogu biti, nema drugog objašnjenja, jedino "neuki i dosadni ljudi", "lijeni, neradnički i neuki polusvijet", "svjetina koja ne zna išta osim izricanja svog glupavog mišljenja", "oni koji su u životu napravili – ništa", koji "mrze sve uspješnije", "sitne, beznačajne duše", "hejteri i mrzitelji, ljudi koji nikada neće naučiti što znači raditi posao koji se voli", "mali i tužni", "potpuno nebitni", koje "nitko ne voli", koji će "živjeti beznačajne živote i voziti krntije zabranjene u zapadnim zemljama te prebirati po novčaniku imaju li za još jednom isprobati sreću u kladionici".

Rimac je poster boy mladog entuzijasta i pozitivca kao model vlažnog sna poduzetničkog probitka, kojim se kao kontraslikom dokazuje onu optužbu: evo na kako se može uspjeti samo kad se hoće, trudi i zna, pa ako nam društvo ekonomski stenje i propada, to je očito zato što su oko nas pusti nespretnjakovići, negativisti, komunjare i lezilebovići, koji su si sami krivi za svoju bijedu, ili ih barem "javnoškolski sustav upropasti" (STEM-a, STEM-a, gospodare Bakiću, ne vidjesmo dugo STEM-a, Robotike, Izvrsnosti!), odnosno uhljebi što plaću primaju iz proračuna, koji su krivi svima. 

PIJETIST I PURITANAC

Luther, sin njemačkog seljaka, odrastao je gledajući kako na selu svi rade kad je žetva. Osim jednoga: popa. Pop jedini kopa nos i propovijeda. Slušali smo zimus o župniku-ustaši iz Antunovca koji kupuje dragocjeni mercedes; slušali smo i Budena kad upozorava na ateiziranost Crkve u Hrvata, koja jedva da više i krije da je "politička institucija kojoj je Bog zadnja rupa na svirali" te "više nema gotovo nikakve veze s esencijalističkom idejom autentične vjere u Boga". Više nema? A kad je imala? Zar je to neka lokalna promjena kursa? Fenomenološko je određenje katoličkog svećenika da "ždere bifteke" i vozi mercedes. Već je Luther zatražio povratak konceptu autentične vjere nezadovoljan sistemskom figom u džepu Crkve: izvlačenje od posla, življenje na tuđi račun i drugi nestašluci. "Onaj krmak Papa" – grmi prvi protestant prema nebu proročki, pravednički – on svećenički biznis hoće čistiti, od poročnosti, privoditi ga nekoj osnovnoj čestitosti. Propovijeda se u Vatikanu posije i asketsku duhovnost, a ovamo zlato, kadifa, svila, politika, ratovi, vlast, lova, izležavanje, najbolji komadi mesa, u doslovnom i metaforičkom smislu, probrane podvođene djeve (dječaci, možda?)... Šalili su se s ozbiljnošću kršćanskog nauka – prodavali indulgencije, itd.

Treba shvatiti: dvoličnost spada u bit, a ne anomalije katoličanstva; samo zato protestantizam i postoji. S katoličkim protokolima uvijek isti tip skandala i bruka: lažni moral, licemjerni, jedno propovijedaju dok drugo prakticiraju, iz vjere rade šaradu i lakrdiju, kolju vlastite mise. Ukratko, dozvoljavaju si kad nitko ne gleda biti ateistima dok se samo za svijet pretvaraju da vjernici. Pobožnost je ograničena na crkvu i ritual – flagelantska neljudskost vjerskih pritisaka odterećena je kroz prebačenost na fasadu, u obred, u ceremoniju. Moraš odraditi sve kako treba, pričestiti se, krizmati, itd., pa kad obaviš, u ostatku svojih dana si miran, možeš relativno normalno živjeti, ne treba ti se u nutrini opterećivati toliko. Protestantu to nije dosta, jer mu nije do šale (sa svetinjama): on hoće da to bude istinito, protestira protiv svake neiskrenosti u vjeri, traži ne samo da se radi što se govori, nego odmah i da se misli što se govori, a neljudski pritisci da budu izvedeni iz crkve još i na ulicu, svugdje, sva 24 sata – da se vjernikom bude ozbiljno, da pobožnost bude zapravo i stalno, i kad nitko ne gleda, bez trenutka mira i odmora. Ne samo na van, nego stvarno unutra u čovjeku – niti tamo mu nije više dopušteno biti slobodan, prirodno se ponašati.

Nezgodacija je u tome što ozbiljniji, savjesniji, pošteniji pristup u nečemu, međutim, duboko nehumanom, sirovom i mračnjačkom – naime, askezi abrahamskog puritanizma i doktrini istočnog grijeha, kao zajedničkoj  ideološkoj jezgri pročišćivača i pročišćivanih u pridržavanju jezgre – i nije neki korak naprijed. Naprotiv, veće temeljno poštenje dovodit će samo do bivanja fanatičnijim, rigidnijim, opasnijim, beznadežnijim agelastom u ideologiji.

Trenutak za leksik. Weber je govorio o katoličkoj außerweltliche askezi (koja se, baš zato što vanjska, povlači od svijeta, u crkve i samostane) i protestantskoj innerweltliche askezi (koja je svjetovna, baš zato što unutarnja, okreće se vanjskom svijetu, poslovima, i kroz to posvjećenje posvećenja stoji u korijenu duha modernog kapitalizma).

Bela Hamvas je, kao što bi se od njega i očekivalo, poetičniji u leksiku: za njega se radi o razlici na liniji od pijetista do puritanca: zapravo ista vrsta crne vrane u fasadnom moralu ("smijeh bi zabranio, a sunce prekrio crnim velom"), samo je razlika s obzirom na odnos prema interijeru. Pijetist pritišće izvana, tu je puno srama i izigravanja, napravljene face vrline i pobožnosti, radi kinjenja time drugih ("koluta očima i pobožan je. Potajno skuplja bestidne slike, kada ga ne gledaju pije ponajviše rakiju jer to drži većim grijehom, te zato pada u još veći ponor"), čemu puritanac pridružuje i unutarnju autentičnost u ograničenosti ("slijepu vjeru u stanovite utvrđene principe te mračnu ograničenost i suludu i podmuklu borbenu spremnost u ime tih istih principa"). Puritanac je agresivniji, na mjesto srama i izigravanja tu dolaze mržnja i fanatizam: "Svaku bi ženu koja je ljepša od prosjeka poslao na lomaču; isto bi tako svaki masni zalogaj bacio svinjama; onoga tko se smije osudio bi na doživotnu robiju; ništa ne mrzi više od vina, to jest, ustvari, ničega se toliko ne boji kao vina." Zato, naime, što je očajniji: "Zna da je nesretna budala, i svejedno u tom ustrajava. I otud je strog, otud razdražljiv, otud borben, otud mračan i otud nasilan jer je očajan." A očajan je zato što je strog ne samo više na van i prema drugima, nego i prema sebi. Njega obilježavaju stisnuta usta, jer ne smije ni sebi oprostiti.

Bitna mi je Hamvaseva nomenklatura zato što se ne fiksira na denominaciju, nego govori kroz arhetipe. Katoličanstvo i protestantizam ne razlikuju se esencijalno, po proklamiranim kršćanskim vrijednostima, nego samo po stupnju unutarnjeg pridržavanja tih vrijednosti, odnosom prema interijeru. Postoje li iskreni pripadnici katoličke vjere? Kako ne, samo bismo ih trebali tada zapravo nazvati još jednom među protestantskim sektama. I ostale denominacije – samo ako je taj pojedinac zapeo ozbiljno se shvaćati, nakanio se stvarno maltretirati sebe i druge time – sve ih možemo radije nazvati puritancima po Hamvasevom arhetipskom ključu. Pa i Weber je uzeo benediktinski red iz 6. st. kao proto-protestantizam, prethodan crkvenom raskolu. Gdje god se misli ozbiljno, vraćajući pritiske unutra, u sebe, inzistirajući na autentičnosti i istinitosti, bez izigravanja pacijenta zato što se misli da se mora, zbog drugih, nego kad se patologiju internalizira s iskrenošću koja vodi u fanatizam.

Uopće se, napokon, ne mora raditi o kršćanstvu, pa ni religiji. Npr. etički primitivizam samurajske harakiri kulture srodna je psihologija, ili čak njen vršni izraz. Pacijent se ubija iz povrijeđenog osjećaja časti ne samo zato što je obeščašćen pred drugima, pa što bi morao zbog njih, nego što i sam priznaje osudu, da to zaslužuje. Strogost samoprijekora je fanatička zato što intrinzična premda preuzeta kao kolektivna savjest sredine: internalizirao je bez ostatka nedopustivost zakazanja u dužnosti koja mu je povjerena (recimo, da mu vlak koji vozi zakasni pola minute), rigidnošću agelasta. U samoosjećanju mrava, slaže se s nametnutim moralom svoje matice, anuliran je u njoj, kao pojedinac ne postoji, nije se u stanju emancipirati od društvenog kodeksa časti oko sebe, dovesti njegovu vrijednosnu supstancu u pitanje.

Ne odstupa ni Franklinova "filozofija škrtosti" kao kodifikacija sekulariziranog destilata innerweltliche askeze. "Netko može biti puritancem i ako je materijalist, i ako je idealist, budist ili talmudist, jer", rezimira Hamvas u svojoj Filozofiji vina, "puritanizam nije pogled na svijet nego temperament."

PRAVEDNIŠTVO LUMPENBURŽUJA

"U njoj se radilo o mišu imenom Fredrik, koji, za razliku od ostalih miševa, nije sakupljao hranu za zimu, nego je radije sjedio i sanjario. Osuđivali su ga kao lijenčinu, ali kad je zima stigla i sve zabijeljelo i bilo je hladno, on je miševima dao boju i svjetlo. To je on sakupljao i to im je sad trebalo, boja i svjetlo." To Knausgård opisuje kako je čitao s nećakinjom slikovnicu te govori bratu i šogorici kako ga je baš oraspoložila. I mene je oraspoložilo samo čuti da takvo što postoji. Dok mi kvarimo djecu moralizmom mrava, plašeći ih hladnim sjevercem koji dolazi, na hladnom je skandinavskom sjeveru evo generacijama u prometu basna s točno suprotnom poukom. Oraspoloženje je, međutim, i krajnji domet argumenta koji tek različito vrednuje skupljanje svjetla u odnosu na skupljanje zimnice. Slično kao što će vrijediti i za sve prizive na solidarnost. 

"Oni koji su vrijedni pomoći, osim u rijetkim slučajevima, rijetko je zahtijevaju", znao je još reći Carnegie, a "istinski vrijedni ljudi ne zahtijevaju je nikada". Mrav, kao prvo, smatra da ima svako pravo ne biti solidaran: ono što čuva u svom špajzu kompenzacija mu je za mukotrpan trud i propuštene dane življenja. Ako ti povazdan tegliš, a drugi cvrči i tambura, zar nećeš ispasti cvrčkova budala ukoliko kad stegne sura zima skupljeno svejedno podijeliš s njim? Svaki će lumpenburžuj uvjetnim franklinovskim refleksom znati uredno nabrajati svoje mravlje zasluge: on radi 14 sati dnevno, dok drugi uživaju na moru; on uči vikendima kako bi ostao konkurentan na tržištu rada, dok se drugi trijezne od mamurluka; on vodi ekselice o svojim prihodima i rashodima, dok drugi troše na pljuge i vrte runde u birtijama; on se, za kraj, a nismo ni sumnjali, grize jer je "uludo" potrošio dan, dok drugi svaki dan ispijaju kavu na špici. U zaključku o besramnim cvrčcima: "za takve parazite i socijalna pomoć je previše". (Za shvatiti taj oblik svijesti, isti potpisnik zabilježen je i u prosvjednoj izjavi povodom Brexita zbog toga što "sirotinja i neškolovani ljudi odlučuju o sudbini svih". Zamisli, "sirotinja" – upotrebljena kao ne ekonomska, nego političko-intelektualna niža kategorija!)

Vojković je u istom duhu za blagdana u junu isturio članak naslovljen "Tko neće da radi, neka i ne jede" – koji je neodoljivo vukao na stihove stare pjesme Azre s nedjeljnim komentarom koji jasno kaže, krilatički, "ako ne slušaš, kurvin sine, nećeš ni jesti", kao i "tko ne misli ovako, taj kleveće i laže". Indexov komentator – ljudi bez kalibra i bez ideje, ufuravaju nam istine crno-bijele – ne daje na nekoga kome bi Štulićev opus bio pretjerano poznat, ali kao iz topa pokazuje zato da mu je poznata Pavlova 2. poslanica Solunjanima! "Ukoliko vam naslov teksta djeluje okrutno", jasno se kaže u blagdanskom komentaru, "to je citat iz Biblije". Jer, znamo, ako piše u Bibliji, onda nije i ne može biti okrutno, onda je "pisano", onda je tako kako se kaže, tko ne misli ovako taj kleveće i laže (logika od kalibra i ideje).  (Tijekom nogometnog prvenstva zadovoljio se naš progresivni autor da zaključi kako je hrvatski nogomet, za razliku od hrvatske države, uspješan zato što u njemu vlada primjerna meritokracija.)

Libertarijanstvo kao alternativno zadnje utočište hulja. Kad je na zimu 2015. Saša Cvetojević gostovao kod Stankovića, povod je bio u emisiji od tjedan dana ranije, s nezaposlenim Osječaninom Budićem, koji je priznao pred kamerama da odradi ponešto na crno kako bi on i obitelj preživjeli, jer jedu samo kruva-masti po deset dana. Cvetojević je pozvan jer je na to alarmirao i javno prozvao Vladu da zašto državne institucije ne postupaju po zakonu i ne lupaju Budiću na vrata. Na Stankovićevo pitanje zašto je to učinio, odgovorio je da zato što je "legalist", što "nije pobornik lažne empatije", što "rad na crno ne može nikako prihvatiti". Podvukao sam licemjerje kojim je kasnije fiškal Ubera bio tako što ga najednom nije zanimalo čuti za hrpu rada na crno koji se tu zbiva, pun lažne empatije za pravo vozača da si prekarno zarade, ismijavajući legalističko inzistiranje na svim potrebnim papirima. Ne čudi zastupanje pod svaku cijenu interesa gig economy korporacije, ali neprincipijelnost pokazuje instrumentalnu primjenu lažnog morala protiv siromaha kao posve zasebnog, samostalnog cilja: pod svaku cijenu također i izbiti sirotinji to malo kruha iz ruku. Iz čiste zlobe valjda?

Ne odvija se to čak na razini osobne zlobe; jedna je od standardnih stavki libertarijanskog programa i diskursa, kojega se usvaja. Zašto je taj cinizam tako sroljast? Zato što uopće nije osviješteno ciničan (u toj stavki) – kad bi barem bio! Ne, on počiva na racionalizacijskom moralizmu pravičnosti. U Ezopovoj basni mrav se, slično filantropu Carnegiu, naposljetku smilovao cvrčku i pustio ga da prezimi kod njega – znači, zadržavajući pravo da mu održi lekciju i da nije dužan smilovati se, da je to samo njegova dobra volja, pa kao akt solidarnosti onkraj prava da ne bude solidaran. Našem eruditu jeftinih brošura neće, međutim, puno značiti ni apeli na humanost sve i uz pravo na slobodan udarac držanja lekcije. Paradoks je da se ni tu ne radi o cinizmu koji bi proistjecao, kako se obično postulira prigovor, iz nekog nisko podešenog, beskrupuloznog odbacivanja etičkih zasada, jer ledeno brine samo za sebe. Ostvaruje se u svom socijalnom darvinizmu ne kroz negaciju etike već upravo kroz emfazu stanovite etike. Budući da je za meritokrata zabušavanje zlo svih zala, jer da "nagriza pošten i čestit princip u svim porama društva", kažnjavanje ultimativnog zla nepoduzetne siromašnosti, koje nema ni kučeta ni mačeta (sirotinja si = cvrčak si = grebator si = lopov si = crkni!), on to tada uz izuzetno pravedničko samoosjećanje, dolazi mu njegova samodopadna tvrdoća uz baš vrlo visoke moralne napone: one "preuzimanja odgovornosti za sebe" (umjesto padanja na grbaču socijalističke nanny state, koju onda moraju, kao biva, financirati odgovorni meritokrati koji-rade-17-sati-pa-onda-i-imaju).

Najbitnije na lumpenburžuju nije što bi bio sebičan i bešćutan, nego to da je, usvajanjem libertarijanskog diskursa, agelast i oblik puritanske svijesti – s istim onim vjerskim fanatizmom koji se prebacuje u intrinzičnu etiku dužnosti. Tamo gdje nije puko ciničko prodavanje priče, gdje počinje ozbiljno i iskreno misliti što govori, nastupaju stisnute usne, mukla ograničenost i pravednički gard, sa svim crtama strogosti i borbene spremnosti koje ga prate, u nečemu jednako tako nehumanom, sirovom i mračnjačkom kao i bazni puritanski etos iz kojega vuče porijeklo.

FINGIRANJE MERITOKRACIJE

Nije da se samoj meritokratskoj etici ne bi dalo naći zamjerke – uključujući i neke načete ovdje – no sve zamjerke koje dolaze izvan nje same, s pozicija drugačijih etika, značit će nešto jedino onima koji ih dijele, a bit će bespomoćne pred mravljom utvrđenošću u svom zasluženom pravu, unutarnje koherentnom. Za potkopati tu utvrdu, jalovo je apelirati na više duše nauštrb socijalnog darvinizma ili da ima i drugih vrijednosti i patosa na svijetu povrh logike zasluge; potrebno je, obratno, identificirati taj višak patosa u samom argumentu zasluge.

Što je sve osim teškog posla. Narativ o cvrčku i mravu zaboravlja na ulogu kako sretnog slučaja tako i nimalo slučajnog bivanja na pravom mjestu u pravo vrijeme. Everybody knows that the dice are loaded... Everybody knows the fight was fixed / The poor stay poor, the rich get rich... Everybody knows the deal is rotten / Old Black Joe's still pickin' cotton / For your ribbons and bows... Podvala je sadržana u lažnom imenovanju, obliku prodavanja muda pod bubrege: plutokratskih, siledžijskih i offshore matrica tržišnih odnosa pod meritokratske. To je to mjesto na kojem nalazimo višak patetike u mravčevoj uznositosti. Imamo slučaj semantičkog švercanja. Na stranu sad rasprave je li meritokracija ona prava stvar za ufati se (dok se lumpenburžuj upinje dokazivati neupitnost svog fundamentalizma živopisnim oslikavanjem meritokratskog postulata, promašujući ceo fudbal dok mu se čini da sve više pogađa gol što više i plastičnije objašnjava, sve do ekselica, kako je opravdano da on ima jer je mrav koji je zaslužio, a cvrčak ne jer nije, kao da bi se radilo o zadnjoj istini onoga što se zbiva); ideološki moment počinje već krivotvorenom deklaracijom pod tim imenom nečega samo pseudo-meritokratskog.

Pozadina conspicuous production prijavljivanog crnčenja od jutra do sutra kod CEO kulta vidno je neurotička: odaje potrebu da se preduhitruje krivnju privilegiranog o nezasluženosti, u kompulziji dokazivanja samome sebi i drugima da je doista pravda posrijedi, gospodareća klasa opravdana supermenskim učinkom, s teorijom odraza po kojoj se karakter preslikava kao supermenski status. Jedino što ta kompulzija odražava je, međutim, intuiranost o prisutnosti procijepa između meritokratske proklamacije i stvarnosti.

Potiskivano neugodno pitanje formulira i de Botton u nastavku svoje opservacije: "Zašto svatko tko ima neki talent ili vještinu ne može zavrijediti ulaz u elegantan salon, mozgalica je kojom su se svi putnici ekonomske klase mogli baviti u privatnosti svojih misli, gnijezdeći se na tvrdim plastičnim stolicama u prekrcanim i kaotičnim javnim čekaonicama svjetskih aerodroma.''

Tarnoff konstatira kako su tri apostrofirana CEO-a teška 1.5 milijardi $. U redu, rade milijun sati tjedno, ali često isto toliko radi i običan svijet s loše plaćenim poslovima – samo iz egzistencijalne nužde, a ne statusnog razmetanja, jer su neoliberalna vremena takva da za zaraditi za životne potrebe treba sve više sati šljakati. Kako onda izvoditi, telegramskim rječnikom, afirmaciju meritokracije iz samog broja sati sumanutog truda?

Cijena rada ljudi različitih sposobnosti i kvalifikacija neće biti jednaka, to je jasno. Ali još je jasnije da neki omjeri duboko ne štimaju: jaki igrači iz financijskog sektora, s onu stranu realne ekonomije, zaradit će na dobar dan koliko pojedini liječnik ili inženjer za života – znači, točno toliko su društveno vrijedniji i više pridonose našem svijetu? A i novac stvara novac, stara je vijest. Ničega spornoga u tome – znat će spremno reći lumpenburžoazija – cijena nečijeg rada i kapitala nije ono što netko misli o tome što bi bilo realno pravedno, nego, kao jedini kriterij koji treba biti, koliko tržište (slobodno, kakvo drugačije) vrednuje ono što mu možeš ponuditi. Poistovjećenje pojma Tržišta s automatom koji izbacuje rezultantu točno zasluženog kao ekvivalenta materijalnih i nematerijalnih posjeda kojima raspolažeš za trgovinu (uključujući i kod onih koje Tržište ispljune u klošarenje, nužno dakle samih si krivih, mašina je pokazala). Odlično, samo sve i da jest tako kao u teoriji (ako apstrahiramo povlaštene, eksploatacijske i plutokratske pozicije koje igraju prljavo, kao i činjenicu da tržište nikad ne biva "slobodno" niti taj atribut tu išta stvarno znači) – onda to treba tako i reći. Ali, ne, kaže se – zamjena teza – nešto drugo: da je ponor razlika, čak i tamo gdje su apsurdne, upravo onaj u zasluživanju, odnosno osobnom karakteru; daje se sud da jaz u primanjima i imanjima odgovara realnoj pravednosti po ključu žara pridonošenja, ne tek posjedima za trgovinu na raspolaganju.

CUI BONO?

Ramljakovo posrnuće u okviru afere Agrokor učinilo je da su eruditi jeftinih brošura s Instituta Superhik pokušali svoja tupa pera naoštriti na... socijalizam opet, što bi drugo. Jedina im i vječna meta. Ili tema? Ma oboje.

Članak Repeckog naslovljen je "Slučaj Agrokor pokazuje da Partija ima veći utjecaj na ekonomiju nego za vrijeme Jugoslavije" , a osim naslovne teze, doznajemo i "da smo po državnom utjecaju na ekonomiju vrlo blizu Sjevernoj Koreji, a u lošijoj situaciji nego za vrijeme Jugoslavije, kada su tvrtke i formalno bile državne, odnosno 'društvene'". Vojkovićev članak naslovljen je "HDZ je na Agrokoru pokazao tko je zapravo stranka crvenih", a osim naslovne teze, doznajemo i da priča "oko spašavanja Agrokora, jasno je, nema veze s ekonomijom", imajući veze "samo i jedino s čuvanjem položaja i osiguravanjem etatizma", da su "sve priče o nekakvom 'neoliberalizmu' u Hrvatskoj potpuno promašene", jer "Hrvatska ne da nema neoliberalizam, nego nema nikakve gospodarske slobode", kao i da "HDZ-u možeš raditi svašta, ali im se iz glave ne može izbiti socijalistički način razmišljanja", te je HDZ "napravio upravo ono što će svaki pravi ljevičar napraviti". 

Ne daju se zbuniti lako provjerljivom činjenicom da se sve skupa zbiva usred ekonomskog sustava koji nosi neko drugo ime, naime kapitalizam (i plaćeni advokati su mu, pače). Kako si to objašnjavaju? No true Scotsman linijom paralogizma (drugo ime: priziv na čistoću). Ako imamo neku koncepciju o tome što znači biti Škotom, u suočenosti s primjerima Škota koji se ne uklapaju štitit ćemo je pa reći: to onda nije pravi Škot. Ako erudit jeftinih brošura ima koncepciju o tome što je kapitalizam, u suočenosti s kapitalističkom praksom koja se ne uklapa pozvat će se na čistoću kapitalističke ideje pa reći: to onda nije pravi kapitalizam. To je onaj u kojem – pribjeći će brzo varijaciji teorije crvene zavjere – još vlada socijalistički mentalitet zaostao iz Juge.

Što je njima tu socijalističko? Njonjo je zvao dobavljače Agrokora i davao im upute kako se trebaju ponašati, tj. slati pozitivne poruke o cijeloj intervenciji, što je naročito direktor Podravke i ispoštovao. Umjesto stečajnog postupka, koncern je "nacionaliziran" posebnim zakonom samo za njega, s političkim postavljanjem povjerenika. "Upravljanje iz središnjice stranke gospodarskim subjektima, kao nekada imenovanje direktora od stane partijskog komiteta, jedini je način na koji HDZ može i zna funkcionirati." Što bi to napravio i svaki drugi ljevičar na HDZ-ovom mjestu: "uzeti 'zlom kapitalistu' (Todoriću) imovinu, spriječiti da dođu neki 'strani konzultanti' (jer što oni znaju!), prikazati kako se bore za 'malog čovjeka' i radnika, premda bi ionako ono što vrijedi preuzeli drugi, a za ono što ne vrijedi ionako se ne mogu sačuvati radna mjesta."

Ne daju se zbuniti ni istovremenim vlastitim rekogniziranjem da Todorić, protiv čijeg izvlaštenja dižu glas, nikad nije ni bio taj pravi kapitalist (pa da bi imalo nekog smisla predstavljati kao socijalistički refleks uzimanje imovine "zlom kapitalistu"). Uredno znaju navesti da je "Todorić od samog početka bio slizan s politikom što mu je omogućilo da se domogne praktički cijele prehrambene industrije", da su se "brojne funkcije u državnoj administraciji popunjavale ekipom iz Agrokora – i obrnuto – kao što je, recimo, sadašnji ministar financija selio iz ministarstva u Agrokor i nazad". 

Isti je taj Vojković prije godinu dana uredno znao čak i dizati galamu oko toga što "nijedna privatna firma nije bila pažena i mažena kao Agrokor", što nikome nije bilo dopušteno "takvo širenje, a da Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja uglavnom šuti", da inspektori nisu upadali u Konzum gledati ima li viška u blagajni, da toliki lanac nikad nije "kažnjen radi kršenja propisa o radnom vremenu", pa oko "neplaćenih koncesija", da i ne govorimo o "rokovima plaćanja dobavljačima koje je imao Agrokor i nitko drugi". Isti taj Vojković koji nedavnije sprda tretiranje Todorića "zlim kapitalistom", zabilježen je kako ga vrlo lijepo i točno zna nazvati Gazdom i reći: "Agrokor i Gazdu je država i politika i stvorila i mazila i pazila i jačala. Nitko drugi u Hrvatskoj nije imao takve povlastice. A sada se eto Gazda žali na – politiku i političare. Upravo one koji su stvorili ovakav Agrokor."

Isti je taj Repecki još i prije nego se Gazda stao žaliti, dok je ono izgledalo da se Lex Agrokor donosi zato da bi se još jednom njemu pomoglo, vrlo lijepo i točno znao pretpostaviti da je Vlada "poslovnica Agrokora na Markovom trgu" te da su HDZ-ovi ministri "angažirani na spašavanju svog gazde Ivice Todorića, koji očito ne može i ne zna funkcionirati bez obilne pomoći države iako ga (lažno) predstavljaju kao uspješnog poduzetnika", i sad opet sve isto, "za njega su spremni po hitnom postupku donijeti čak i novi zakon. Jer kad su ugroženi interesi Ivice Todorića to je 'sistemski rizik', a ostali nisu bitni." Kad se ispostavilo da Todorića izvlašćuju, nacionaliziraju mu biznis, korigirao je retoriku: "Odlaskom Todorića optimističniji među nama nadali su se da je mreža popucala, da se hobotnica raspada, no to se nije dogodilo. Dogodilo se samo preslagivanje i ulazak novih igrača na teren."

Ako svi skupa znamo i slažemo se da su Gazda i Agrokor bili klijentelistička hobotnica i biznis paradržavne protekcije, u čemu je onda smisao arbitrarnog udaranja u dreku o vladajućem socijalizmu zbog toga što je Agrokor i službeno nacionaliziran te mu je politički postavljen povjerenik? Onda bismo valjda, ako ćemo o nečemu govoriti, trebali govoriti o kontinuitetu toga o čemu već govorimo, sve otkako je Agrokora, tj. neovisnog hrvatskog kapitalističkog gospodarstva. Ali o čemu ćemo onda govoriti? Hoće li Repecki i Vojković, dakle, reći da je svo vrijeme na snazi socijalizam, da nikad nije ni odmijenjen? Kako onda objasniti Todorićev dvorac s 40 soba? U crvenim porecima će direktore možda i imenovati partijski komitet, ali neće živjeti u dvorcima. 

Pravo ime onoga čemu svjedočimo sve ove godine ne glasi, ne, socijalizam, već kronizam. Još se kaže i: crony kapitalizam, ortački kapitalizam, divlji kapitalizam. Očituje se kao nelojalno ortaštvo gadova koji sjede na javnim pipama i gadova među privatnim vlasnicima. A ako je to onaj no true kapitalizam iz priziva na čistoću, kako bi onda izgledao pravi, koji bi se uklapao u koncepciju? I gdje taj živi? Jedino u knjigama Friedmana i Nozicka, eto gdje. Pusta teorija. Karl Polanyi je objasnio da upravo fantazma Nevidljive Ruke i Slobodnog Tržišta predstavlja neostvarivu utopijsku iluziju. Ne postoji nikakav drugačiji od crony varijante. Ortački kapitalizam – to je pleonazam. Suvišno je isticati za neki negdje da ortački – ta svaki je. I to ne propustom nedostižnosti utopijskog ideala, već neizrečenim programom. Nije anomalija, nego stoji u logici mehanizma.

Ali ako se ne radi o Slobodnom Tržištu prema zamišljenoj koncepciji, nego o kronizmu kao nečemu na pola puta između krupnog kapitala i države, zašto onda uopće to i zvati oblikom kapitalizma? Zašto ne bi mogli Vojković i Repecki jednakim pravom reći da je kronizam oblik socijalizma, odnosno da negiranje kako se radi o socijalizmu predstavlja analogan no true scotsman paralogizam? Odgovor, kao i počesto, daje postavljanje cui bono pitanja. Čiji je profit? Tko se nakesao u cijeloj aferi? Tko živi u dvorcu? U čije su džepove na dalekim offshore obalama otišle nestale milijarde?

Naročito je Vojković tu zabavan. Kaže: u HDZ-su stilom "partijskih komiteta imenovali 'povjerenika', da bi se desetak mjeseci kasnije čudili kako se s Agrokorom događa ono što se inače događa s državnim firmama, i što je na kraju dovelo do ostavke samog povjerenika". U njegovoj je glavi, znači, zato Ramljak morao otići, samim time što se radilo o "državnoj firmi"? Apstraktna li objašnjenja. Ni riječi, recimo, o sukobu interesa kao vrlo kapitalističkom fenomenu, o namještanju milijuna odabranim povezanim igračima, itd. Menadžerska grupa Borg mu valjda dođe crvenom buržoazijom? Zvuči smiješno, no to nije spriječilo Repeckog da mu prva briga pri buknuću vijesti o hotmail korespondenciji bude prebaciti usporedbu s Dalić  – kompromitirane pa kompromitantne – s uzorite barunice Thatcher na prvu ex-yu drmatoricu koja mu je pala na pamet.

U čemu je, u tom smislu, uopće problem pri participaciji države? Možda u tome što je ukrala nečije privatne novce pa ih socijalistički uzela sebi za proračun ili razdijelila prokletoj neproduktivnoj sirotinji? Ne, čak će i lumpenburžoazija ispravno priznavati da se prvo radilo o državnom pogodovanju privatnom koncernu nauštrb svih nas, a sada o državnom spašavanju privatnog koncerna nauštrb svih nas (primjećujemo obrazac?). Izvjesno je da tu brke omastili nisu ni državni proračun ni njegovi korisnici, na račun nečije privatno stvorene imovine, nego su se u prvoj fazi bogatili Todorić i jataci, u drugoj opet neki povlašteni privatni džepovi. Obrazac je u tome što je profit vazda privatan, a prvo resursi, potom dugovi vazda javni.

Čitav skandal neoliberalnog programa je u tome što pod egidom Slobodnog Tržišta samo gleda kako bi se u svrhu privatnog profita überuhljebski nakačio na javne resurse. Nikad dosta spojenosti na sisu, privatizacija i koncesija, po mogućnosti do strukturnih monopola, koji će onda biti too big to fail, pa famoznih bailouta opet na račun države kad se sve što se moglo isisalo offshore. Čitav skandal participacije države u toj raboti nije, međutim, u tome što postoji, nego što na strateškim mjestima ne postoji, što ne radi svoj posao, po potrebi se samoukine – u suspenziji inzistiranja na vlastitom, tj. javnom interesu, kroz korupciju i pogodovanja. Ali baš u to plutokratsko ime i sljeduju zagrižene meritokratske tirade o hordama cvrčaka u obličju uhljeba i lijene sirotinje kojima socijalistička država robinhudovski transferira pare što ih je otela od vrijednih, vrlih mravaca koji nisu žalili truda u privatiziranju samo za sebe javnih dobara i državne sise (jer produktivnost i marljivost su, shvatili smo, vrline po sebi, bez obzira u čemu).