Krug apsurda

krug-apsurda-7342.jpg

Kandidat zna kome se obraća, tko je njegova biračka klasa: urbana do mondena buržoazija. Treba probuditi njen uspavani dio. Puk će ionako za Kolindu
Kandidat zna kome se obraća, tko je njegova biračka klasa: urbana do mondena buržoazija. Treba probuditi njen uspavani dio. Puk će ionako za Kolindu
Foto: 
FaH

Zahvaljujući udaljavanju "ljevice" u smjeru pogodovanja za birače urbane buržoazije, proletarijat se dodatno okreće populističkoj desnici, koja jača i svojom silinom u primitivnoj grezosti straši finoću građanske klase i mobilizira cjelokupan "lijevo-liberalni" spektar da se okupi oko random milanovića, kao manjeg zla u krajnjoj liniji, što proletarijat još više goni na prometanje u lumpenproletarijat, a to opet podebaljava desnicu

"Dragi skijaši i skijašice, ja znam kako vam je" – ispoljio je svježe poput planinskog zraka Zoran Milanović solidarnost s tegobnim životom imućnijih građana koji ni na skijanje ne mogu na miru otići. "Nisam skijao uopće ove godine, molim da mi poklonite jedan dan da sljedećih pet godina ne bi bili nasanjkani."

Kandidat zna kome se obraća, tko je njegova biračka klasa: urbana do mondena buržoazija. Treba probuditi njen uspavani dio. Puk će ionako za Kolindu.  

Među silnim analizama rezultata prvog kruga našao se i ne puno manje svjež članak Marka Grdešića na portalu Ideje, koji radi teritorijalno-demografsku analizu i izvlači završni zaključak: "Kao što se može vidjeti, kandidati desnice bolje rezultate ostvaruju u onim teritorijalnim jedinicama u kojima je stopa nezaposlenosti viša, u kojima je dohodak manji te u kojima je manje fakultetski obrazovanog stanovništva. To važi i za Kolindu Grabar Kitarović i za Miroslava Škoru. Za ljevicu važi obrnuto. Milanović bolje prolazi u sredinama koje imaju manju nezaposlenost, veći dohodak po glavi te veći udio fakultetski obrazovanih. Drugim riječima, ovi nam grafovi mogu reći ponešto o biračkim bazama iz koje desnica i ljevica crpe svoju podršku. Desnica ovisi o biračima koji dolaze iz sredina koje su siromašne i manje obrazovane. Ljevica ovisi o biračima koji dolaze iz sredina koje su bogatije i više obrazovane. Kao i prethodno naznačena geografska podjela i ovaj je trend već dugo prisutan kao obilježje hrvatske politike: “crna Hrvatska” je siromašnija i neobrazovanija, a “crvena Hrvatska” je bogatija i obrazovanija. I ljevica i desnica bi se trebali pitati jesu li to logični i zdravi temelji za njihovu politiku."

Zaključak sadrži grubu koncepcijsku grešku.  

Već se može jedino biti dosadnim upozoravanjem da Milanović i SDP nisu nikakva ljevica, nego desni centar. (Ne samim time što će socijalist poput mene odmah socijaldemokrate nazvati desnim centrom, iz ideološkog čistunstva koje tobože prije svega inzistira na toj razlici od prevratničkog socijalizma do građanske socijaldemokracije, kako obično idu spočitavanja (naprotiv, za stvarne socijaldemokrate bih mogao bez puno problema i glasati tamo gdje se traži glasanje za manje zlo). Nego zato što se naš historijski račanizam, k'o fol socijaldemokratska partija, u specifičnim povijesnim okolnostima u startu konstituira servilnom aproprijacijom tuđmanističke paradigme, s light klerikalizmom i idolatrijom nacije, na lokalnoj razini, pelcano s blerijanskom trećeputaškom paradigmom "lijevog krila politika štednje", tj. light neoliberalizmom, na globalnoj razini aproprijacije. Ni s od socijaldemokracije, sve u svemu, ali zato s progutanim desnim konstitutivnim aksiomom po sve tri političke osi: i (a)nacionalnoj i društveno-kulturnoj i ekonomskoj.)

Nazivati SDP-ovštinu ljevicom može imati kakvu-takvu semantičku suvislost jedino u vidu simplicističkog tropa, gdje "lijevo" postaje kišobranska oznaka za uopće sve što nije tvrdo desno (oksimoron tzv. "lijevo-liberalnog" političkog spektra, pa još korak dalje u jezičnoj redukciji do "lijevog" kao sinonima za to "lijevo-liberalno"). Ali ne govorim ovo da bih sad raspravljao o općoj opravdanosti i smislenosti takvog tropa, nego da bih opazio posljedice kakvima rađa kada se previše doslovno njim operira.

Autor prethodno čak i pokazuje svjesnost da se radi o neodgovarajućem terminu, kad, govoreći o tome kako je zemlja i dalje podijeljena na "crnu Hrvatsku" i "crvenu Hrvatsku", napomene kako je crvena "možda 'previše lijeva' boja za Zorana Milanovića". Ne spriječi ga to, međutim, da završi zapitanošću o tome je li prikazana stratifikacija biračkog tijela zdrav temelj za politiku te ljevice o kojoj govori kao "crvenoj Hrvatskoj" (kao i desnice o kojoj kao "crnoj Hrvatskoj"). Citiranom rečenicom autor se, naime, referira na proletarijat i ostale deklasirane kao tradicionalnu izbornu baze ljevice (te na one kojima je dobro i odgovara im status quo kao izbornu bazu desnice) – dok da su kod nas, evo, stvari okrenute: deklasirana sirotinja luda za desnicom, a dobrostojeća buržoazija podržava (kaže baš tako, bez navodnika) ljevicu.

Inzistiranje kako SDP nije ljevica potrebno je tu ne kao dosađivanje sljedećim u nizu otkrivanja te tople vode, već ukazuje na čitav nesporazum iz zaključka: što ima nelogično i novo u tome da urbana buržoazija glasa za desne liberale? I kakvog onda ima smisla predlagati da se partija koja, dakle, nije ljevica (čega saznajemo da je Grdešić svjestan), nego desni centar, zapita o političkom zdravlju situacije u kojoj za nju glasa biračka baza desnog centra umjesto ljevice?

Fenomen rasta populističke desnice dijelom je globalan, ali kod nas ima dodatne slojeve i uzeo je jačeg maha. Uoči prvog kruga izbora počela je društvenim mrežama kružiti slika partizanke starije životne dobi, identificirane kao Kata Poljičanin, predsjednica AFŽ-a Trogir, koja se rukom drži za pištolj o pasu. Nepoznati umjetnik na slici je dopisao "Kata Poljicin baba od Katarine" i "Sad mi recite da li kruška pada daleko od stabla". Pa je podijeljena na svakom desničarskom zidu koji drži do sebe, gdje smo mogli čitati predvidljive komentare, poput ježenja "ne do bog onima koje je ova obrađivala i informacije vadila", pitanja "gdje Katarina drži pištolj", anegdota o tome kako je nekima previše Hrvata u Hrvatskoj onako kao i Turčinu previše Nijemaca u Njemačkoj, lamentiranja nad nažalost izgubljenim ratom ili preciziranja kako je od toga što partizanka veći problem što židovskog porijekla, itd. Čita se utjecaj novije hrvatske povijesti, s ustaško-domobranskom tradicijom potiskivanom za Jugoslavije pa povampirenom kroz masovno konvertitstvo 90-ih i izbijanjem za vladajuću, hegemonsku ideju, s onda prometanjem proletarijata (činjenica koju nam prenosi i Grdešić: da se ta ideološka kanalizacija regrutira mahom iz siromašnijih slojeva, radnika, seljaka i ostale sirotinje) u lumpenproletarijat, za koji lijeve ideje nisu emancipatorske u vađenju iz deklasiranosti nego "protuhrvatske". 

Ne daju da ih se žedne dovede do vode. Glasaju za status quo premda su ekonomski deprivirani u njemu, jer prednost daju svjetonazorskim poljima, u kojima im, prepariranima desničarskim odgojem i tribalističkim refleksima, status quo ide u prilog, "njihovi" su na vlasti umjesto "crvenih". Crvenilo "crvenih" ne smeta ih u socijalističkom značenju lijeve ekonomske doktrine, naspram one desne liberala (tek to bi bila os po kojoj govorimo o deklasiranima kao tradicionalnoj bazi lijeve politike), nego značenju "anacionalnosti" i liberalnosti po svjetonazorskim osima. Koje su utabane kao središnje teme hrvatske političke scene, samo čemu zahvaljujući i može funkcionirati trop koji o liberalima kao ljevici.

Daljnja vrlo neugodna posljedica je da će glasači SDP-a podatke poput ovih iz Grdešićevog članka dočekivati obradovano, što je koliko suprotno od naputka po kojem bi se trebali zabrinuti toliko i logično. Zapadat će, naime, u trijumfalizam na bazi svog narcisizma urbane buržoazije i klasnog prezira koji u tome traži samopotvrdu vlastite bolje sorte: evo na, za vulgarne HDZ-ovce će samo prost narod, krezube seljačine, glupaci neobrazovani, primitivni kozojebi, a za našu opciju (definiranu kišobranski kao "lijevo-liberalnu") uljuđen, educiran, urban svijet, građanska klasa, čime je sve rečeno o tome zašto postoji bitna razlika i zašto je SDP bolja i pristojnija opcija. Zloglasni kartografski žanr Kuljiševe podjele na Istočnu i Zapadnu Hrvatsku, "naš europski Zapad" i "naš balkanski Istok", po crti Virovitica-Karlobag. Na istom fonu slušat ćemo karakteristično nadahnute i odurne komentare tipa: "Zanimljiv podatak: u prvom krugu Kolinda je izgubila sve veće hrvatske gradove, uključujući i dosadašnju HDZ-ovu utvrdu Zadar, gdje ju je pobijedio Milanović. Čini mi se da bi joj u drugom dijelu kampanje najprimjereniji slogan bio 'Djevojka sa sela!'" (S uslijedjelim smajlićem na kraju, onim širokim oko ušiju, da se da do znanja koliko je to samo duhovito. Autor: jedan poznati hrvatski kulturni radnik.)

I da zatvorimo krug apsurda: upravo zahvaljujući udaljavanju "ljevice" u smjeru pogodovanja za birače urbane buržoazije, proletarijat se dodatno okreće populističkoj desnici, koja jača i svojom silinom u primitivnoj grezosti straši finoću građanske klase i mobilizira cjelokupan "lijevo-liberalni" spektar da se okupi oko random milanovića, kao manjeg zla u krajnjoj liniji, što proletarijat još više goni na prometanje u lumpenproletarijat, što opet podebljava desnicu, i tako možemo do 2121. u vječno istom vrzinom kolu, osim ako ne propadnemo prije od klimatskih promjena, čisto da se nešto mijenja.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu