Kurikularne tisuće na Trgu kojima je dosta ovakve vlasti!

Ako se na onom Hodu za život prije par tjedana okupilo 15 tisuća duša, danas ih je na Trgu bana Jelačića bilo barem 100. Tisuća. Ljudi.  

I svi onako nekako "kurikularni". Svi u obrani "Cjelovite kurikularne reforme obrazovanja". I sve neki pozitivan pristojan svijet, učitelji valjda, profesori, nastavnici, građevinari, službenici, poljoprivrednici, stranci, tko bi znao, roditelji s djecom, djeca s roditeljima… Sve zapravo građani, u onom pravom smislu te riječi.

Tek tu i tamo, kad se spomene ministra Predraga Šustara, masu bi preuzela negativa, pa bi krenulo: "Ostavka, ostavka" i poskakivali bi transparenti poput: "Šusteru cipele, građanima obrazovanje".  

Bilo je takvih gomila. Transparenata. Pametnih, mudrih, bogami i obrazovanih. Kao da su po njemačkama, engleskama, švicarskama završili srednje škole, pa na oxfordima, hardvardima, stanfordima fakultete, a ne tukli ove ruine od gimnazija i strukovnih škola s potplaćenim i frustriranim profesorima pa završili na ostatku ostatka Filozofskog fakulteta neku jadnu - sociologiju.    

"Narodu obrazovanje – ludom radovanje" ili "'45 plus '91. nije jednako '16" ili "Prodajte si mater" ili "Nepodnošljiva lakoća cenzuriranja" ili "HRAST u šumu, a ne učionicu", ili "Ne kaze se Klerikularna reforma nego kurikularna reforma", a s tim povezan i "Željka, pošto pilule?".

Dvije daske

Bit će da se dobar dio razloga za okupljanje ovih 40-ak tisuća ljudi dijelom krije i u žestokoj ofanzivi upravo kršćanskih fundamentalista Željke Markić koji su se popeli na vrh glave - znamo to - i samom poluraspadnutom HDZ-u u kojem su sve svjesniji štete što im radi ova farmaceutskim lijekovima potkovana pro life skupina bezveznjaka.

Ne bi oni trebali biti važni. I nisu. Tek bi se kroz masu pojavio poneki lik s nekim papirom formata A4 upozoravajući sve na opasnosti od srbokomunističke nemani (ne opet!) tvrdeći da djecu moraju odgajati crkva i škola, pa onda i roditelji i da im je sada – na kraju godine – mjesto za stolom, a ne u štrajku (opet, sic!).

Jasno je svakome s dvije daske u glavi da je pozornica ovog prosvjeda postavljena prije nekoliko mjeseci: s jedne strane konzervativnom kulturnom, ekonomskom i obrazovnom revolucijom opskurne manjine koja je nakanila u što kraćem vremenu ovladati svime, osim s četiri zida, a s druge tihom većinom koja je u srijedu poručila da je bilo dosta nijemoga gledanja kako se cijelo društvo vraća u neslavnu prošlost s pogledom u siromašnu budućnost.

Jasno je to bilo i onima protiv kojih je ovaj prosvjed i usmjeren, Domoljubnoj koaliciji, koja je odmah stala vikati da iza svega stoji SDP, baš kao što su MOST-u zamjerili da vlast gura SDP-u jer su odlučili glasati protiv HDZ-ova predsjednika Tomislava Karamarka nakon što je uhvaćen s rukama umočenima u naftu.

Jasno je to bilo i predsjednici Republike Kolindi Grabar Kitarović, koja je odlučila da više ne želi biti u taboru s onima što joj kvare ljestvicu popularnosti, pa se lagano prišunjala prosvjedničkoj strani vireći joj preko ramena.

A gdje ste bili '91?

I sve je to tako trajalo. Puno se govorilo. Barem dvije od onih učiteljica na pozornici su se rasplakale. Neke u ime prodanog domoljublja, neke jer im je došlo. Kako i ne bi? Vrlo dobro znaju gdje i kako rade. Jer traje to. Traje i duže od ove države.

Bilo je barem deset, ma što deset, sto razloga da se ovih 40-50 tisuća ljudi okupi još prije 20 godina na istim ovim trgovima s istim zahtjevom, ako im je već stalo do obrazovanja, zvalo se ono školovanje, nastavni standard ili kurikulum. Ali umjesto toga, ovdje se uporno šutjelo. Toliko uporno da se ni riječ nije rekla kada je čizma zgazila i one ostatke ostataka iz ionako polurazorenih osamdesetih.

Rezultati šutnje? Evo ih. 

Do prije par godina u jednoj trešnjevačkoj nekad poznatoj i priznatoj školi već na ulazu bi vas dočekalo raspelo veliko oko tri metra puta metar i pol. Ravnatelju nije padalo na pamet da ga skine sve dok pritisci nisu postali takvi da je shvatio kako mu je politički bilo oportunije ipak to učiniti. Ali su zato krunice ostale. U svakom razredu obješene točno iza profesora/profesorice. Ako vas dalje zanima, raspelo se vratilo nakon farbanja.

Ima tome nekoliko godina, jedan učenik u pristojnoj zagrebačkoj donjogradskoj školi popišao se usred sata u razredni ormar. Zašto? Poželio je po stoti put taj tjedan ići na WC. Učiteljica/profesorica nije mu dopustila. Ovaj je mrtav-hladan došao do ormara, otkopčao šlic, učinio što je htio i vratio se na mjesto. Zaprepaštenje opće. Šok i nevjerica. Kazna? Nula bodova.

U drugoj školi, sad opet nedavno, molili su roditelje da iskoriste sve veze koje imaju u gradskim ili državnim strukturama ne bi li se obnovili, pazite sad!, parketi, prozori, zidovi i WC-i. Dakle, da se obnovi sve. Osim fasade, jer da je to riješeno. Kao otac dojučerašnjeg osnovnoškolca, teško mi se sjetiti roditeljskog sastanka na kojem se nešto nije molilo i tražilo: treba WC papir, treba tekući sapun, trebaju papirnati ručnici, treba papir za printanje, treba toner…

Ili kada je dobio "po ušima" jer se na poster o Africi usudio staviti dvije Bušmanke – bez grudnjaka. To bi, je li, izazvalo neželjene posljedice u školi, jer da djeca nisu navikla na gole grudi, pa bi došlo do… Ne znam čega. Pitao sam ih na informacijama i dobio neki odgovor koji mi ni danas nije jasan.

Tuga i jad

Sve ovo može ponoviti svatko od vas čije dijete ima (ne)sreću pohađati hrvatske škole. Svatko od nas vrlo dobro zna koliko ona u svom jadu i neimaštini ovisi o pojedinom nastavniku. Ili političkim vezama ravnatelja. Iza takve, pojavne slike obrazovanja krije se još gora priča učenika koji muku muče ne samo s profesorima i gradivom, nego prepušteni sami sebi pokušavaju pronaći svoje mjesto na tržišnoj utakmici koja ih je, evo, već dočekala.

Tu se u školama koje se kite onim "Nulta stopa nasilja" mlati na sve strane, tu se ciljano skriva ono što naprave djeca "zaslužnih roditelja", tu se žmiri na sve što se može zažmiriti. Tu se takvima ne smije dati četiri, jer – to već i svaki žohar iz školske kuhinje (ako još postoje!) zna - zato što u ovoj zemlji znanja ocjena vrlo dobar gotovo u pravilu znači četvrtu osobnu u košarci, odnosno tešku muku u održavanju glave nad vodom u onome što danas znači život. Čast iznimkama, ali naše su škole u rasulu. Uostalom, dovoljno je reći da se, nema tome dugo, strop u jednoj od njih urušio.

Nije sve MIOC, čiji su se učenici prekjučer s Olimpijade - da, one svjetske - vratili s medaljama iz informatike. Oni koji blage veze nemaju, reći će: da, vidite kako se može! Ma vraga se može! U taj se MIOC upisuju djeca sa samim peticama i još ponekim bodovima. Ako tih dodatnih nema, nema ni MIOC-a. No to je još samo jedan apsurd sustava obrazovanja u kojem živimo i u koji su nas utjerali svi oni… Nema smisla da ih nabrajam. To je već, uostalom, napravio prvi čovjek ekspertne skupine Boris Jokić nemušto im zahvaljujući sasvim iskreno na svemu. E, pa "hvala im"! 

O svemu se tome, eto, uporno šutjelo. Sve do ove reforme. Cjelovite, ali očito premalo hrvatske….

A učenici? Njima će uvijek ostati ona Discipline kičme ("Krenem dole, krenem gore/ krenem napred, krenem natrag/ napred-nazad, gore-dole/ pa ja sam opet ispred škole/ Tako-tako svakog jutra/ uvek-uvek u isto sutra/ napred-nazad, gore-dole/ pa ja sam opet ispred škole"). Daleko je dan kad će zavoljeti školu. Barem većina njih… I to ne zbog onih koji su bili danas na Trgu.