Festival Prvi prozak na vrhu jezika je pokušaj da se skrene pažnja na mlade autore, da se pozove pamet na razgovor i još jednom kaže da su svi autori nekad bili „mladi autori“. Gospodo, ovo je najbolje mlado vino, izvolite, kušajte, kaže Kruno Lokotar Foto: Siniša Sunara
Kako je književnost izgledala prije festivala danas je teško zamisliti ikome tko je čuo kako zdušno plješće publika na splitskom Pričiginu ili zavirio na dodjelu nagrada Prozak i Na vrh jezika u Zagrebu. Štoviše, poznavatelji će reći da je danas teško zamisliti kako je književna scena izgledala prije Krune Lokotara, kreativnog i neumornog idejnog pokretača festivala koji s lakoćom okupljaju publiku oko sadržaja za koje se donedavno smatralo da su namijenjeni samo malobrojnima. Lokotar je urednik koji je književnost približio publici i obratno.
Treba imati i sreće, priznaje danas Lokotar, koji je prije deset godina zasnovao nagrade za prozu i poeziju namijenjene književnicima mlađima od 35 godina, Prozak i Na vrh jezika, a prve nagrađene – Marka Pogačara i Olju Savičević Ivančević – imenovao članovima žirija. Sreća, ali i izuzetna urednička pronicljivost dovele su do toga da su danas Pogačar i Savičević Ivančević svjetski poznati pisci, a Prozak i Na vrh jezika dodjeljuju se na festivalu koji okuplja sve nagrađene mlade književnike u regiji.
Otkud toliko festivala? Imaju li oni veze sa sve dominantnijom površnom komunikacijom preko interneta, koja, s druge strane, povećava potrebu za sastajanjem i upoznavanjem ljudi sličnih interesa?
Festivali se u prvom redu rade zbog predstavljanja radova publici i medijima. Reakcije publike su bile razne, i programirane da budu različite, ali uvijek dosta intenzivne. Na FAK-u se moglo skakati u publiku, ono stage-diving, na šibenskom Fališu bi to ipak bilo neprimjereno. I šibenska pozornica je dosta visoka.
Festivalizacija kulture, što je činjenica koju potvrđuju povećana izdvajanja Ministarstva kulture zadnjih godina, je pokušaj da se otvore novi kanali za zadovoljavanje starih potreba, u komunikaciji i prezentaciji, jer stari očito nisu dovoljni. Važan je za scenu i aspekt druženja, upoznavanja i umrežavanja, jer uživo se ideje bolje krčkaju i plode, pa se na festivalima često dogovaraju nove suradnje. Ljudi potiču ljude, govor mržnje stvara govor mržnje, isto teži istom, slično sličnom.
Festivali su velika i važna tema, moglo bi se o njima napisati knjiga i knjiga, zapravo je dosta zanimljivo kako se taj fenomen ne tematizira.
Koji su bili razlozi za raspisivanje natječaja Prozak i Na vrh jezika? Jeste li danas zadovoljni rezultatima?
Prije deset godina bio sam uvjeren da postoje dovoljno dobri rukopisi za objavu, neotkriveni talenti. A bio sam i u prilici, kao tada glavni urednik AGM-a, da razmjerno lako izdajem nove naslove, manjkalo mi je autora. Danas su stvari drugačije, stekao sam povjerenje puno autora, ne vapim za novima, premda uživam u njihovom otkrivanju. U međuvremenu izdavati knjige postalo je težak posao, tim više na njemu treba inzistirati. Činjenica da je u okviru natječaja do sada objavljeno 18 knjiga ispunjava me zadovoljstvom. Ne znam je li ijedan domaći natječaj uspio objaviti toliko knjiga mlađih autora.
Prvi dobitnici nagrada Prozak i Na vrh jezika, Olja Savičević Ivančević i Marko Pogačar, postali su članovi žirija i pokazali kakav može biti razvojni put dobitnika, ali i povisili letvicu. Vidite li među kasnijim dobitnicima sutrašnje svjetski poznate književnike kao što su danas Pogačar i Savičević Ivančević?
Marko i Olja su eksces, ne u domaćim okvirima, nego u svjetskim. Siguran sam da su još neki autori u stanju ostvariti iznimne rezultate. Da bi se ponovila priča Marka i Olje, osim odluke da je pisanje prvo, a sve drugo poslije, talenta i rada, trebat će im i nešto sreće. Koja se može i isprovocirati. Za to treba, opet, nešto hrabrosti.
Festival je okupio višestruko nagrađivane mlade književnike na natječajima u Hrvatskoj i u regiji, koji će vjerojatno ispisivati stranice hrvatske književnosti u sljedećim desetljećima. Kakvo je zanimanje medija za budućnost književnosti?
Opadanje medijskog interesa za sve izravno neprofitabilno je normalan proces u neoliberalnim društvima − što ne znači da je tu išta normalno. Mladi autori su mu posebno izloženi, jer još nemaju „medijsku težinu“, što će reći nisu se etablirali na žutim stranicama po svom privatnom, nisu još napisali opus od kojega se drhti i kojega se ne može ignorirati… Festival Prvi prozak na vrhu jezika je pokušaj, čini mi se uspio, da se na njih skrene pažnja, da se pozove pamet na razgovor i još jednom kaže da su svi autori nekad bili „mladi autori“. Gospodo, ovo je najbolje mlado vino, izvolite, kušajte.
Jesu li počele pripreme za sljedeći Prvi prozak na vrh jezika? Dokad su otvoreni natječaji Prozak i Na vrh jezika za sljedeću godinu? Primjećuje li se kako prvo izdanje festivala djeluje na odaziv?
Da, nešto se krčka, baš sam malo mailovima i nekim idejama maltretirao kolege. Akcija je u toku i zato što, da bismo dobili potporu Ministarstva, bez koje nema Festivala, aplikaciju moramo složiti vrlo skoro.
Natječaji Prozak i Na vrh jezika su trajno otvoreni, a inbox je živnuo, dakle, ima ljudi kojima bi bilo drago da budu dio idućeg festivala. Profit Festivala je i stranica Kultipraktika, udruge koja bi u budućnosti trebala skrbiti oko festivala. Uskoro će se na tom siteu redovito objavljivati radovi svih koji su ušli i u širi izbor za nagrade. I još štošta, da ne trčim pred Rudo.