Masterplan – antibiotik za bolesni zdravstveni sustav?

Još se jedna izmjena morala dogoditi u Nacionalnom planu razvoja kliničkih bolničkih centara, kliničkih bolnica, klinika i općih bolnica u Republici Hrvatskoj, poznatom i kao Masterplan, a koji su i bivši i aktualni ministar zdravlja, Rajko Ostojić i Siniša Varga, svaki u svoje vrijeme, predstavili kao nužnu strukturnu reformu bolničkog zdravstvenog sustava. Zbog sporosti administracije i već 'debelog' kašnjenja u njegovu donošenju, dokument koji se tiče 31 zdravstvene ustanove u Hrvatskoj, više ne može u imenu nositi vrijeme promjena, kako je prvotno bilo zamišljeno, od 2014. do 2016. već od 2015. do 2016. godine.

Sabor je s kraćim vremenom trajanja usvojio Nacionalni plan, ali prekratko vrijeme provedbe zadanih ciljeva vjerojatno čini nervoznim ministra Vargu koji bi u izbornoj godini morao biračima pokazati i rezultate svoga mandata. A to je prije svega dostupnija, kvalitetnija, učinkovitija zdravstvena zaštita uz racionalizaciju troškova bolničkog sustava.

Iako će odnos Rajka Ostojića i Siniše Varge, dva ministra iste Vlade, biti upamćen po brojnim nesuglasicama, zajednička im

je poruka da se strateški, reformski ciljevi u zdravstvenom sustavu mogu realizirati provedbom Masterplana. Usvajanjem u Saboru, dokument ima snagu zakona, a ravnatelji i sanacijski upravitelji bolnica dužni su u roku od mjesec dana pripremiti konkretne programe provedbe. U Ministarstvu zdravlja napravljene su brojne analize po bolnicama, od odjela do odjela, pa se neće kretati od nule.

Što se u bolnicama mora učiniti do kraja sljedeće godine? Treba smanjiti stopu akutnog bolničkog liječenja za 10 posto, smanjiti duljinu bolničkog liječenja, ovisno o djelatnosti i ustanovi, za 10 do 40 posto, povećati broj ambulantnih usluga za minimalno 10 posto, povećati broj liječenih pacijenata u dnevnoj bolnici i dnevnoj kirurgiji za najmanje 10 posto. Napokon, prosječna stopa popunjenosti kreveta morala bi se dovesti na 80 do 85 posto što će biti i najlakši dio posla, jer će ukidanjem dijela akutnih postelja automatski porasti njihova popunjenost. HZZO je već za ovu godinu ugovorio s bolnicama manji broj akutnih kreveta u odnosu na stanje od 31. ožujka 2014. godine. Smanjivanjem broja akutnih bolničkih postelja, treba razvijati dnevne bolnice te povećati broj kreveta za palijativnu skrb i produženo liječenje, ali ukupan broj bolničkih postelja mora pasti.

S koje se pozicije starta? Od ukupnih kapaciteta u svim bolnicama koje su obuhvaćene Nacionalnim planom 83 posto je akutnih postelja, 13 posto stolaca/postelja dnevnih bolnica, a samo je četiri posto postelja za dugotrajno i kronično liječenje te palijativnu skrb.

Temelj Nacionalnog plana čine dvije riječi, dva načela - supsidijarnost i funkcionalna integracija. Načelo supsidijarnosti podrazumijeva da se pacijenti, kada je to god moguće i koliko je to god moguće, liječe i izliječe na najnižoj razini pružanja zdravstvene zaštite. Dakle, sve bi manje pacijenata trebalo ležati u bolnicama, pa primjerice, umjesto ležanja u bolnici, pacijent ulazi u dnevnu bolnicu, istoga dana podvrgnut je zahvatu koji mu je potreban i navečer odlazi kući. To, naravno, vrijedi za zahvate bez rizika. Uz uvjet da imamo dovoljno liječnika koji su educirani i koji su usvojili vještine minimalno invazivnih zahvata i jednodnevne dnevne kirurgije, ovaj način liječenja podiže kvalitetu, a smanjuje trošak zdravstvenoga sustava, jer uz manje akutnih kreveta manje je potrebe za dežurstvima, pripravnostima i prekovremenim satima, manji su troškovi za obroke, za pranje rublja, čišćenje… Liječenje pacijenata u dnevnim bolnicama umjesto na akutnim stacionarnim posteljama izravno smanjuje troškove bolničkog liječenja. Troškovi same intervencije ili operacije u dnevnoj bolnici čine 40 do 60 posto troškova ukupnoga stacionarnog bolničkog liječenja.

Za razliku od Ostojićevog, Vargin Nacionalni plan ne sadrži broj kreveta koji će bolnica imati kad, i ako, Masterplan zaživi. Struktura bolničkih kapaciteta kao maksimalno dozvoljeni broj postelja u svakoj bolnici u Hrvatskoj upisat će se u novooformljeni Nacionalni registar pružatelja zdravstvene zaštite koji Hrvatska do sada nije imala. Nacionalni registar pružatelja zdravstvene zaštite nije javni već interni dokument, samo će ovlaštene osobe imati uvid u podatke bolnica što znači da je za širu javnost Nacionalni registar tajan. To se opravdava činjenicom zaštite osobnih podataka zaposlenika u bolnicama, koje će također sadržavati Nacionalni registar, ali pravi razlog tajnosti je brojka o maksimalno dozvoljenom broju postelja u svakoj bolnici za ugovaranje usluga s HZZO-om.

Naime, s provedbom Masterplana, ali vjerojatno i zbog raznovrsnih pritisaka iz lokalnih sredina, maksimalni broj i struktura postelja po bolnicama u Nacionalnom registru će se mijenjati, a za izmjene neće biti potrebna saborska procedura već samo odluka ministra. No, tek će podaci koji će ući u Nacionalni registar pružatelja zdravstvene zaštite za 2016. godinu – a to su svi detalji funkcionalnih integracija određenih odjela između dvije do najviše četiri bolnice – utjecati i promijeniti živote pacijenta, liječnika, medicinskih sestara. Na bolje ili na gore? To tek treba vidjeti, jer teorijske postavke češće zvuče puno bolje od onoga što dobijemo u praksi.

Funkcionalna integracija podrazumijeva uspostavljanje regionalnih bolničkih mreža u tzv. regijama zdravstvenog planiranja, u Središnjoj i sjevernoj, Istočnoj, Južnoj i Zapadnoj. S izuzetkom funkcionalne integracije Opće bolnice "Dr. Tomislav Bardek" Koprivnica iz Središnje i sjeverne regije i Opće bolnice Virovitica koja pripada Istočnoj regiji te integracije Opće bolnice Zadar iz Južne regije s Općom bolnicom Gospić iz Zapadne regije. Samo deset od 31 bolnice iz Nacionalnog plana ne ulazi u funkcionalnu integraciju s drugim bolnicama.

Broj pacijenata i razina kvalitete određene usluge trebali bi biti glavni kriteriji funkcionalnog povezivanja iste djelatnosti iz dvije bolnice u samo jedan odjel koji ostaje u bolnici s više pacijenata i višom razinom kvalitete usluge. Bolnica koja će izgubiti odjel neće u potpunosti izgubiti i medicinsku djelatnost. Neće više imati akutnih kreveta, ali bi joj trebali ostati specijalistička ambulanta i eventualno dnevna bolnica. Primjerice, ako dvije bolnice za koje je predviđena funkcionalna integracija imaju odjel oftalmologije, odjel će zadržati samo jedna bolnica u kojoj će se obavljati zahtjevniji postupci i operacije dok će u drugoj ostati specijalistička ambulanta i dnevna bolnica. Dakle, dva mjesta pružanja zdravstvene zaštite iste medicinske djelatnosti postaju jedan odjel, jedno radilište. Pacijenti, liječnici, sestre i medicinska oprema koncentriraju se na jedno mjesto. Liječnici i medicinske sestre morat će putovati na posao i dio mjesečnih radnih sati odradit će u drugoj bolnici, u drugom gradu i nitko ne bi smio izgubiti posao. Nova organizacija rada trebala bi imati određenog utjecaja i na racionalizaciju troškova funkcioniranja bolničkog sustava.

Među pacijentima je logičan strah da će im zdravstvena skrb biti još dalje nego do sada i tek će se morati uvjeriti ide li ova reforma u njihovu korist i za njihovo dobro, u smislu dostupnije i kvalitetnije zdravstvene zaštite. Jer, neke će bolnice funkcionalnom integracijom izgubiti pravo na pružanje određenih zdravstvenih usluga pa će pacijenti, navikli na 'svoju' bolnicu, morati u neku drugu koja nije u njihovu gradu ili nije najbliža mjestu njihova stanovanja. Nadležni, pak, demantiraju da se radi o smanjenju dostupnosti zdravstvene skrbi, jer će, tvrde, na tom udaljenijem mjestu pacijenti dobiti bolju, kvalitetniju zdravstvenu uslugu.

Hoće li se Masterplan i sve ono što je u njemu predstavljeno zaživjeti i donijeti pomak u kvaliteti i financijskoj održivosti bolničkog sustava teško je reći, jer, ponovimo, teorija nije isto što i život. No, tek sada predstoji težak i mukotrpan posao, problemi i nesnalaženja, prepucavanja lokalnih čelnika s predstavnicima državne administracije, a realno je očekivati i potezanja za političkim vezama kako se u 'mojoj' bolnici ništa ne bi promijenilo, niti išta diralo. Predstoje i izbori, pa s eventualnom promjenom vlasti i provedba Nacionalnog plana automatski dolazi u pitanje te će nas, uz previše izgubljenog vremena, i opet čekati neka nova zdravstvena reforma. Autori Masterplana tvrde da je ovaj dokument dobar antibiotik za naš bolesni zdravstveni sustav, da je to jedino što imamo, a realno je i održivo za funkcioniranje zdravstvene skrbi.

Kako god, zdravstveni sustav kakav je danas i dalje će gomilati gubitke, jer bolnice više ne mogu rezati troškove, novac kojim raspolažu nije dostatan, a pacijenti su nezadovoljni. Zdravstveni sustav mora pretrpjeti neke promjene, bez obzira na to tko je na vlasti.