Linić se kao ministar ne može pred premijerovim bijesom skloniti pod kišobran riječkog SDP-a jer u Banskim dvorima odluke donosi isključivo Milanović Foto: FaH/Lana SLIVAR DOMINIĆ
Feudalizirana Vlada ne može drukčije funkcionirati nego kao raštimani orkestar. I ne može upravljati procesima nego kaskati za njima i glavinjati za događajima koji je svako malo iznenade.
U prvoj polovini mandata premijer Zoran Milanović znao se pohvaliti kako je ministrima dao punu slobodu da u svojim resorima kreiraju i provode izborni program koalicijske Vlade. Vjerovao je, valjda, da je okružen redom sposobnim ministrima koji su i prije preuzimanja dužnosti razradili i operacionalizirali svoje dionice zajedničkog programa i uskladili ih s provedbenim programima svojih ministarskih kolega.
I gadno se prevario.
Previše ministara u Milanovićevoj vladi na početku mandata nisu znali što će sa sobom, a kamoli s resorima koji su im povjereni na upravljanje. Uglavnom su otkrivali toplu vodu i brinuli kako da u javnosti glancaju svoje likove i djela, među informacijama koje su ih najviše zanimale bilo je objavljivanje rejting-lista popularnosti političara i mjesto koje na njima zauzimaju.
Jednako ih je zanimalo i kako stoje kod premijera Milanovića i tko je među članovima Vlade u njegovoj milosti, a tko nije. Pogotovo nakon što su se uvjerili da su Milanovićevi kriteriji rastezljivi i fluidni, kapriciozni i ekscesni, utemeljeni u političkoj moći, a ne u radu i postizanju ciljeva koji su obećani biračima i građanima.
Među prvima ih je na svojoj koži osjetila Mirela Holy zato što je tvrdoglavo ustrajala na provedbi izbornog programa u resoru koji joj je povjeren, zbog čega se sukobila s tadašnjim Milanovićevim miljenikom Radimirom Čačićem. Čačić je Milanoviću prodao iluziju da su investicije državnih i javnih poduzeća ključne za pokretanje gospodarstva i izlazak iz recesije. Državna i javna poduzeća kao jedan od najvećih problema hrvatskog gospodarstva odabrana su da budu rješenje većine gospodarskih problema i to tako što ih se promoviralo u investitore-spasitelje, a ne njihovim restrukturiranjem i demonopolizacijom kako bi se od "gutača" poreznih i paraporeznih prihoda pretvorili u profitabilne tvrtke koje pune proračun umjesto da na njemu parazitiraju.
Čačić je kao ogledni primjer investitora-spasitelja odabrao HEP. Milanoviću se nije "upalila lampica" ni nakon što je Čačić progurao povećanje cijene struje kako bi povećao HEP-ove investicijske potencijale, iako je viša cijena struje bila direktno potkopavanje glavnog Vladinog opredjeljenja da smanjivanjem ulaznih troškova te poreznog i paraporeznog tereta rastereti rad i proizvodnju kako bi realni sektor prodisao i počeo više proizvoditi, izvoziti, investirati i zapošljavati.
Čačića su u prvoj polovini mandata uglavnom slijedili i drugi ministri koji su u svojim resorima trebali (a nisu) restrukturirati i demonopolizirati okorjele gubitaše među državnim i javnim poduzećima. U nekima od njih ti su procesi tek odnedavno pokrenuti, kad je Vladi došla voda do grla i nakon što je morala, spašavajući javne financije i proračun, odustati i od onog malog broja mjera kojima je na početku mandata započela fiskalno i parafiskalno rasterećivati rad i proizvodnju.
Čak i dan-danas, kad se već panično pokušava spašavati proračun outsourcingom čišćenja, održavanja i sličnih poslova u javnim službama, brojni niskoproduktivni i neproduktivni dijelovi javnih i državnih poduzeća, pa i čitave tvrtke, ostavljaju se na miru i ništa se u njima ne događa, iako su njihovi ukupni rashodi za četvrtinu veći od proračunskih rashoda opće države, a time i potencijalne uštede u njima daleko veće i u konačnici produktivnije za ukupno gospodarstvo.
Vlada je ušla u drugi dio svojega mandata, izbori se strelovito približavaju, pa članovi Milanovićevog kabineta, pogotovo oni koji su se i do sada švercali, prije svega brinu brigu kako će opstati u političkoj areni, pa su skloniji u drugima tražiti žrtvene jarce nego se sada prihvatiti ozbiljnog posla koji izaziva sukobe s pojedinim skupinama birača, ruši njihove osobne političke rejtinge, a možda povuku i mačka za rep izazivajući svojim riskantnim potezima Milanovićevo nezadovoljstvo, zbog čega bi u nevrijeme mogli ispasti iz svih kombinacija, a nemaju osobnost i sposobnosti Mirele Holy da sami kreiraju svoju buduću političku sudbinu.
Zato se uglavnom drže svojih feuda i prčkajući ponešto po njima gledaju kako da izbjegnu bujicu nezadovoljstva birača koja se usmjerila na Vladine perjanice predvođene Milanovićem, Grčićem, Linićem...
Raskoljena Vlada kao bumerang se vraća SDP-u kao stožernoj stranci vladajuće koalicije. U socijaldemokratskim redovima užarile su se frakcijske borbe. One i dan-danas u pravilu završavaju slanjem gubitnika u izgnanstvo, na gole otoke.
U najnovijem unutarstranačkom okršaju ministar financija Slavko Linić glavna je meta Milanovićeve struje. Krupan zalogaj, najveći do sada, veći i od "populista" Davora Bernardića, koji je preživio operaciju njegova uklanjanja s predsjedničke funkcije u zagrebačkom SDP-u. Linić se kao ministar u Milanovićevoj vladi, međutim, ne može pred premijerovim bijesom skloniti pod kišobran riječkog SDP-a. U Banskim dvorima odluke ponajprije donosi Zoran Milanović, a SDP se naknadno može s njima složiti ili ih odbaciti, ali ne i promijeniti.
Sudeći po javnoj kriminalizaciji Slavka Linića, koju su, po svemu, inicirali Milanovićevi ljudi, ministru financija namijenjena je sudbina Mirele Holy, marginalizacija, pa protjerivanje iz stranačkih redova. Istraživanja javnog mnijenja pokazuju da je egzekucija Mirele Holy do sada SDP koštala gubitkom trećine svojih birača. Obračun s Linićem, bez obzira na konačni ishod, već sada dodatno kruni i smanjuje SDP-ovo biračko tijelo. Promašaji i neuspjesi Vladine politike dolaze na naplatu. Premijer Zoran Milanović još uvijek je u poziciji da račune isporučuje pojedinim svojim ministrima, ali sada je već jasno da će, prije ili kasnije, konačni ceh na kraju platiti on i SDP u cjelini, a s njima i njihovi koalicijski partneri.