Miloš Đurđević danas donosi poeziju Marka Tomaša

OKUPATOR

Ušao sam u selo.

Patke su na jezeru

izvodile svoj humoristični program

trapavo se penjući na led.

Ogoljeno granje

na moja je crna ramena

otresalo bijele iskre zime.

Ušao sam u to mirno

zaleđeno selo

gazeći odrješito

u crnim čizmama

prema nejasnom

osjećanju slobode.

 

Ušao sam u to uspavano selo

a ono je kao šešir nakrivilo

svoju jedinu ulicu

meni u čast.

Prepustio sam snijegu

da čini sa svijetom štogod želi.

Sve je bilo kao krilo anđela,

bijelo i mekano perje,

toliko tiho i svečano.

Bio sam ganut tim dočekom.

Svukao sam kaput i čizme

i kožu i naslage civilizacije

i otišao u šumu

među vukove

da naučim pjevati

na njihovom jeziku.

 

 

ŽELIM POSTATI TERORIST

Želim postati terorist

pucati na slovenskog predsjednika

s jednog prozora

u Prešernovoj ulici

dok Boris Kidrič

namrgođeno gleda u budućnost

u kojoj ne vidi ništa

izuzev mene

i mojih paklenih strojeva

kojima želim dokusuriti demokraciju

i uspostaviti kaos

u kojem će svi ljudi

postati gerila

i ljubavnici

i predsjednici vlastitih života

koje će okončavati samosmaknućem

po nalogu vlastite savjesti

 

MELANKOLIJA JESENJEG SUNCA

Sunce se pomjera

za mačjim stopama.

Naš svijet se vrti

oko domaće mačke.

Iz njenog krzna

izrast će zima.

Skupljat ćemo je s odjeće

ljepljivom trakom

i tako kratiti vrijeme.

Tu ćemo se sklupčati

pod tvoje noge

ali netko nas mora nahraniti, Gospode,

u ovo tužno doba

u ovom jalovom gradu

koji smo podigli oko groblja,

ali zato blizu kamena

u koji ćemo uklesati naša imena,

godinu rođenja,

godinu oslobođenja.

Tako se mekano kreće,

tako pažljivo gazi naša srca,

žmirka u budućnost

obična glad za suncem koje bježi

nekim boljim ljudima.

 

RUB PLANETA

U toj luci

ponavljam se kao brod

koji dolazi

s one strane

plašljivog Jadrana.

Križ me čini nespokojnim.

Zato me moraš

nahraniti medom

kao plućnog bolesnika.

Ti nisi sve moje ljubavi.

Ti si samo moja jedina ljubav

s tom kosom

kojom me moraš hraniti

tamo pred licem mora

gdje stari Rimljani

prolaze kroz zidove

i igraju se s našim razumom.

 

ATENTAT

Istra je u meni umrla

kao san iz kojeg te naglo prene

zvonjava na vratima.

Sve zbog ježeva na morskom dnu.

Masline i jedan žuti brijeg.

Zvonici ispod kojih netko živi.

Nikada neću postati mornar.

Od tebe sada zahtijevam samo tišinu.

Ovo je berba soli.

Smrt mora ostati daleki

mir u krošnjama.

Neka ubojstva prešućena.

Stalno izmišljam nove zakone

ali ostajem neukrotiv.

Noć je religija.

Poigravam se s crnom, nježnost nemam

niti je kanim tražiti.

Tvoja kosa se gomila

kao grožđe u korpama.

Jednom će biti zgužvana u boce

i pohranjena u konobi.

Prvo moramo shvatiti vino.

To kako si ubila Istru

nikada neće biti predmet

policijske istrage.

Novinski će naslovi zaobići to ubojstvo.

Zemlju mogu ubiti

i najsitnije šake na svijetu.

 

BLAGDAN

Žene glačaju zastave

kojima će kroz koji dan

biti urešeni gradski prozori.

Imam nešto ružno reći

onome tko je smislio tu ideju.

To je isti zlotvor

koji je ustvrdio

da vjetar postoji zbog zastava

i to upisao u zakon.

Isti onaj

kojeg trebamo slijediti

u pljačku

kako bismo postali slobodan

narod.

Sve je beznadežno isto,

oduvijek.

Svijet je tužno mjesto.

Sva istina stane

u par otrcanih fraza.

Ovdje sam da utvrdim

ono što i prevaranti

koji su mi prethodili.

Nema potrebe za poezijom.

Imamo puške i ideju o istrebljenju.

Mjerimo vrijeme

i unaprijed jadikujemo

zbog dolaska jeseni.

Sve je manje raspjevanih pijanaca.

Ali to je nikakva promjena

stanja na bojišnici.

Rat je dosadan poput meteoropatije.

Obična oružana pljačka

za koju nitko neće odgovarati.

Svečani ručkovi su uvrjedljiv žrtveni obred.

Mi smo ljudi.

Mi se debljamo i patimo zbog toga.

 

Marko Tomaš (Ljubljana, 1978), pjesnik, prozaik, kolumnist i novinar (zurnal.info, lupiga.com, Urban magazin, 6yka.com, Večer), do sada je objavio petnaestak knjiga poezije i proze, kao i publicističku knjigu "Ivica Osim – Utakmice života, biografija" (2014; srpsko i japansko izdanje, 2015). Dobitnik je nagrade "Super Cyber Story" za kratku priču (2004), nagrade World Music Centra iz Mostara za mlade književnike (2014) i nagrade "Farah Tahirbegović" za doprinos kulturi Bosne i Hercegovine (2015). Jedan je od pokretača i urednika književnog časopisa i edicije "Kolaps – vodič za urbane spavače". Redovito objavljuje književne i novinske tekstove u bosanskohercegovačkoj, hrvatskoj i srpskoj periodici, a njegova je poezija prevedena na više stranih jezika. Kraće ili dulje vrijeme živio je, školovao se i radio u Zagrebu, Sarajevu, Splitu, Kljajićevu i Beogradu, a Mostar je njegovo stalno boravište i grad kojem se uvijek vraća.

Poezija Marka Tomaša u proteklih petnaestak godina, prvu cjelovitu zbirku objavio je 2002, ustrajno je građena kao pokušaj da se iz područja osobne doživljajnosti i iskustava primarno usidrenih u privatnom odnosno emotivnom području, zahvati, iskaže i na određeni način oblikuje izvanjski svijet kao ono što ga uvjetuje i istodobno mu mora biti suprotstavljeno. Taj svijet osnovne društvenosti u značenju sredine u kojoj živimo, koja nas zadaje jer omogućava našu privatnost kao pojedinačnost i individualnost, postaje nam razumljiv u svojoj biti, a to je za Tomaša uvijek određena emocija i stanje temeljeno za osjećajima, jedino kad ga sagledamo kroz intimističku, osobnu prizmu. Pogled unatrag onda je i najdublji uvid u sebe jer gledamo ondje gdje nikad nismo u potpunosti, a isto tako je jasan pogled na sve oko nas, a to su uvijek i u pravilu drugi. Drugi koji su nam bliski jer ne možemo poreći ono što nas veže i ograničava, a istodobno strani pošto u njima vidimo ono je zamračeno u nama, pa je stoga prepoznatljivo drugima u svojoj paradoksalnoj averbalnoj jasnoći.

Na ovaj način ocrtano poetičko područje u kojem funkcionira Marko Tomaš nužno je napučeno prividnim kontradikcijama i proizvoljnostima, koje se u njegovoj poeziji spontano uopćavaju i generiraju još širu recepcijsku prijemčivost. Uostalom, za njega je i eskapizam "politički čin, jasna politička izjava", a on "želi biti zvan svega", jer "nitko nikome više ne vjeruje… Kao u najcrnjoj antiutopiji, kao u najgoroj diktaturi, takav je naš svijet, takvo je naše vrijeme."  Sa svojom poezijom on "priziva vrijeme koje nas podsjeća na naivnu, bezrezervnu ljubav", a to je njegov pokušaj da pobijedi samoću i komunicira s ljudima.

Za ovog je pjesnika ispovjedna poezija prirodan način govorenja o drugima i drugima, koji jednako prirodno reagiraju i shvaćaju što se u njegovim pjesmama želi reći i treba prešutjeti. Otuda možda, ne samo za naše prilike, golemi interes za njegovu, po mnogo čemu nesvakidašnju poeziju, pa tako jedna kritičarka za njega kaže da je "omiljeni pjesnik žene koju sreće u domu zdravlja" i da se on "obraća svima koji se osjećaju kao marginalci, onima koji imaju želje, ali ne i snage za njihovo ostvarenje". Ovdje donosimo izbor iz njegovih zadnjih knjiga poezije. (Miloš Đurđević)