OKUPATOR
Ušao sam u selo.
Patke su na jezeru
izvodile svoj humoristični program
trapavo se penjući na led.
Ogoljeno granje
na moja je crna ramena
otresalo bijele iskre zime.
Ušao sam u to mirno
zaleđeno selo
gazeći odrješito
u crnim čizmama
prema nejasnom
osjećanju slobode.
Ušao sam u to uspavano selo
a ono je kao šešir nakrivilo
svoju jedinu ulicu
meni u čast.
Prepustio sam snijegu
da čini sa svijetom štogod želi.
Sve je bilo kao krilo anđela,
bijelo i mekano perje,
toliko tiho i svečano.
Bio sam ganut tim dočekom.
Svukao sam kaput i čizme
i kožu i naslage civilizacije
i otišao u šumu
među vukove
da naučim pjevati
na njihovom jeziku.
ŽELIM POSTATI TERORIST
Želim postati terorist
pucati na slovenskog predsjednika
s jednog prozora
u Prešernovoj ulici
dok Boris Kidrič
namrgođeno gleda u budućnost
u kojoj ne vidi ništa
izuzev mene
i mojih paklenih strojeva
kojima želim dokusuriti demokraciju
i uspostaviti kaos
u kojem će svi ljudi
postati gerila
i ljubavnici
i predsjednici vlastitih života
koje će okončavati samosmaknućem
po nalogu vlastite savjesti
MELANKOLIJA JESENJEG SUNCA
Sunce se pomjera
za mačjim stopama.
Naš svijet se vrti
oko domaće mačke.
Iz njenog krzna
izrast će zima.
Skupljat ćemo je s odjeće
ljepljivom trakom
i tako kratiti vrijeme.
Tu ćemo se sklupčati
pod tvoje noge
ali netko nas mora nahraniti, Gospode,
u ovo tužno doba
u ovom jalovom gradu
koji smo podigli oko groblja,
ali zato blizu kamena
u koji ćemo uklesati naša imena,
godinu rođenja,
godinu oslobođenja.
Tako se mekano kreće,
tako pažljivo gazi naša srca,
žmirka u budućnost
obična glad za suncem koje bježi
nekim boljim ljudima.
RUB PLANETA
U toj luci
ponavljam se kao brod
koji dolazi
s one strane
plašljivog Jadrana.
Križ me čini nespokojnim.
Zato me moraš
nahraniti medom
kao plućnog bolesnika.
Ti nisi sve moje ljubavi.
Ti si samo moja jedina ljubav
s tom kosom
kojom me moraš hraniti
tamo pred licem mora
gdje stari Rimljani
prolaze kroz zidove
i igraju se s našim razumom.
ATENTAT
Istra je u meni umrla
kao san iz kojeg te naglo prene
zvonjava na vratima.
Sve zbog ježeva na morskom dnu.
Masline i jedan žuti brijeg.
Zvonici ispod kojih netko živi.
Nikada neću postati mornar.
Od tebe sada zahtijevam samo tišinu.
Ovo je berba soli.
Smrt mora ostati daleki
mir u krošnjama.
Neka ubojstva prešućena.
Stalno izmišljam nove zakone
ali ostajem neukrotiv.
Noć je religija.
Poigravam se s crnom, nježnost nemam
niti je kanim tražiti.
Tvoja kosa se gomila
kao grožđe u korpama.
Jednom će biti zgužvana u boce
i pohranjena u konobi.
Prvo moramo shvatiti vino.
To kako si ubila Istru
nikada neće biti predmet
policijske istrage.
Novinski će naslovi zaobići to ubojstvo.
Zemlju mogu ubiti
i najsitnije šake na svijetu.
BLAGDAN
Žene glačaju zastave
kojima će kroz koji dan
biti urešeni gradski prozori.
Imam nešto ružno reći
onome tko je smislio tu ideju.
To je isti zlotvor
koji je ustvrdio
da vjetar postoji zbog zastava
i to upisao u zakon.
Isti onaj
kojeg trebamo slijediti
u pljačku
kako bismo postali slobodan
narod.
Sve je beznadežno isto,
oduvijek.
Svijet je tužno mjesto.
Sva istina stane
u par otrcanih fraza.
Ovdje sam da utvrdim
ono što i prevaranti
koji su mi prethodili.
Nema potrebe za poezijom.
Imamo puške i ideju o istrebljenju.
Mjerimo vrijeme
i unaprijed jadikujemo
zbog dolaska jeseni.
Sve je manje raspjevanih pijanaca.
Ali to je nikakva promjena
stanja na bojišnici.
Rat je dosadan poput meteoropatije.
Obična oružana pljačka
za koju nitko neće odgovarati.
Svečani ručkovi su uvrjedljiv žrtveni obred.
Mi smo ljudi.
Mi se debljamo i patimo zbog toga.
Marko Tomaš (Ljubljana, 1978), pjesnik, prozaik, kolumnist i novinar (zurnal.info, lupiga.com, Urban magazin, 6yka.com, Večer), do sada je objavio petnaestak knjiga poezije i proze, kao i publicističku knjigu "Ivica Osim – Utakmice života, biografija" (2014; srpsko i japansko izdanje, 2015). Dobitnik je nagrade "Super Cyber Story" za kratku priču (2004), nagrade World Music Centra iz Mostara za mlade književnike (2014) i nagrade "Farah Tahirbegović" za doprinos kulturi Bosne i Hercegovine (2015). Jedan je od pokretača i urednika književnog časopisa i edicije "Kolaps – vodič za urbane spavače". Redovito objavljuje književne i novinske tekstove u bosanskohercegovačkoj, hrvatskoj i srpskoj periodici, a njegova je poezija prevedena na više stranih jezika. Kraće ili dulje vrijeme živio je, školovao se i radio u Zagrebu, Sarajevu, Splitu, Kljajićevu i Beogradu, a Mostar je njegovo stalno boravište i grad kojem se uvijek vraća.
Poezija Marka Tomaša u proteklih petnaestak godina, prvu cjelovitu zbirku objavio je 2002, ustrajno je građena kao pokušaj da se iz područja osobne doživljajnosti i iskustava primarno usidrenih u privatnom odnosno emotivnom području, zahvati, iskaže i na određeni način oblikuje izvanjski svijet kao ono što ga uvjetuje i istodobno mu mora biti suprotstavljeno. Taj svijet osnovne društvenosti u značenju sredine u kojoj živimo, koja nas zadaje jer omogućava našu privatnost kao pojedinačnost i individualnost, postaje nam razumljiv u svojoj biti, a to je za Tomaša uvijek određena emocija i stanje temeljeno za osjećajima, jedino kad ga sagledamo kroz intimističku, osobnu prizmu. Pogled unatrag onda je i najdublji uvid u sebe jer gledamo ondje gdje nikad nismo u potpunosti, a isto tako je jasan pogled na sve oko nas, a to su uvijek i u pravilu drugi. Drugi koji su nam bliski jer ne možemo poreći ono što nas veže i ograničava, a istodobno strani pošto u njima vidimo ono je zamračeno u nama, pa je stoga prepoznatljivo drugima u svojoj paradoksalnoj averbalnoj jasnoći.
Na ovaj način ocrtano poetičko područje u kojem funkcionira Marko Tomaš nužno je napučeno prividnim kontradikcijama i proizvoljnostima, koje se u njegovoj poeziji spontano uopćavaju i generiraju još širu recepcijsku prijemčivost. Uostalom, za njega je i eskapizam "politički čin, jasna politička izjava", a on "želi biti zvan svega", jer "nitko nikome više ne vjeruje… Kao u najcrnjoj antiutopiji, kao u najgoroj diktaturi, takav je naš svijet, takvo je naše vrijeme." Sa svojom poezijom on "priziva vrijeme koje nas podsjeća na naivnu, bezrezervnu ljubav", a to je njegov pokušaj da pobijedi samoću i komunicira s ljudima.
Za ovog je pjesnika ispovjedna poezija prirodan način govorenja o drugima i drugima, koji jednako prirodno reagiraju i shvaćaju što se u njegovim pjesmama želi reći i treba prešutjeti. Otuda možda, ne samo za naše prilike, golemi interes za njegovu, po mnogo čemu nesvakidašnju poeziju, pa tako jedna kritičarka za njega kaže da je "omiljeni pjesnik žene koju sreće u domu zdravlja" i da se on "obraća svima koji se osjećaju kao marginalci, onima koji imaju želje, ali ne i snage za njihovo ostvarenje". Ovdje donosimo izbor iz njegovih zadnjih knjiga poezije. (Miloš Đurđević)